Dok su ruske bombe pretvarale lučki grad Marijupolj u ruševine, stotine civila, uglavnom žena i djece, sakrilo se u pozorištu blizu dokova, u velelepnoj građevini iz sovjetskog doba.
Prošle srijede, na nju je pala bomba i - u roku od nekoliko sekundi - zgrada se prepolovila i pretvorila u ruševine.
I dalje se ne zna koliko je ljudi poginulo, ali je BBC razgovarao sa preživjelima koji su prvi put opisali šta se dogodilo kad je pala bomba.
Čitavo jutro ruski avioni su kružili nebom iznad grada.
Marija Radionova, dvadesetsedmogodišnja nastavnica, živjela je u pozorištu deset dana jer je pobjegla iz stana na devetom spratu i povela je njena dva psa.
Oni su kampovali kraj bine u sali inače predviđenoj za publiku, blizu zadnje strane zgrade.
To jutro je izašla da uzme ostatke ribe iz kuhinje na otvorenom da bi nahranila pse, ali je onda shvatila da im nije dala vode.
Stoga je oko 10 časova zavezala pse za prtljag i pošla ka glavnom ulazu u pozorište gdje se stvorio red za toplu vodu.
Tad je pala bomba. Čuo se prasak, gromovit i glasan.
Zatim, zvuk pucanja stakla.
Neki čovjek joj je prišao otpozadi i pritisnuo je uza zid, zaštitivši je tijelom.
Eksplozija je bila toliko glasna da je osjetila jak bol u jednom uvu, toliko snažan da je mislila da joj je probušena bubna opna.
Shvatila je da je sa bubnom opnom sve u redu, zato što je mogla da čuje vriske ljudi.
Vrisci su dopirali sa svih strana.
Silina eksplozije odbacila je jednog čovjeka na prozor. On je pao na zemlju, lica prekrivenog slomljenim staklom.
Jedna žena, koja je takođe imala ranu na glavi, pokušala je da mu pomogne.
Marija, koja je radila kao volonterka u ukrajinskom Crvenom krstu u Marijupolju, sabrala se dovoljno da joj vikne da to ne radi.
Vrištanje petogodišnjaka
„Rekla sam: 'Čekajte, ne dirajte ga. Donijeću opremu za prvu pomoć i pomoću ću vam oboma'", prisjeća se ona.
Ali njena oprema je ostala u pozorištu, a taj dio zgrade se srušio.
„Na tom mjestu su bile samo ruševine", rekla je ona.
Nije bilo moguće ući.
„Dva sata nisam ništa radila.
„Samo sam sjedjela tamo. Bila sam u šoku", navela je.
Vladislav, dvadesetsedmogodišnji bravar koji nije želio da otkrije prezime, takođe se zatekao u zgradi tog jutra.
Njegovi prijatelji su bili unutra i pošao je da ih traži.
Nalazio se blizu glavnog ulaza kad je došlo do eksplozije.
Utrčao je sa drugim ljudima u podrum.
Deset minuta kasnije, čuo je da se zgrada zapalila. Tada je izašao napolje i zatekao ga je haos.
„Strašne stvari su se dešavale", rekao je.
Vidio je veliki broj ljudi kako krvari. Neki su imali otvorene prelome.
„Jedna majka je pokušavala da nađe djecu ispod ruševina.
„Jedan petogodišnjak je vrištao: 'Ne želim da umrem'.
„Srce da vas zaboli", prisjeća se.
Vrlo je vjerovatno da je toga jutra samo jedna bomba pala na pozorište i dovela do masovnog razaranja, zaključeno je u analizi Mekenzijevih obavještajnih usluga za BBC.
„Zbog toga što je projektil tako precizno pogodio centar zgrade, vjerujemo da se radilo o laserski navođenoj bombi.
„Velika je mogućnost da je u pitanju KAB-500L ili neka slična varijanta, lansirana iz aviona", objasnila je ova londonska grupa.
„Priroda eksplozije sugeriše da je bomba imala momentalni fitilj, tako da nije uspjela da se probije do prizemlja", navode.
Na osnovu preciznosti pogotka, vrlo je vjerovatno da je pozorište bila odabrana meta.
Na satelitskim snimcima koje je objavila američka kompanija Maksar nekoliko dana prije napada, jasno se vidi riječ „djeca" na ruskom ispisana na travnjaku ispred pozorišta, vidljiva bilo kom bombarderu u prolasku.
Rusija negira da je gađala pozorište.
Takođe, negira i da je gađala bilo koje civilne lokacije u Ukrajini, iako su ruski napadi na mnoštvo stambenih zgrada i drugih nevojnih objekata opsežno dokumentovani širom zemlje, a nigdje brutalnije nego u Marijupolju.
Andrej Marusov, istraživački novinar iz Marijupolja, posjetio je pozorište dva dana prije napada.
„Svi su znali da je to mjesto okupljanja brojnih žena i djece."
„Tu je bilo samo civila", rekao je Marusov, koji je i bivši predsjednik grupe Transperensi internešenel za Ukrajinu.
Te srijede, na dan bombardovanja, Marusov se popeo na krov njegove zgrade u šest ujutro da osmotri čitav grad.
Avioni su još uvijek zujali kroz vazduh.
On kaže da su čitavo jutro granatirali i bombardovali oblast u kojoj se nalazilo pozorište, na dokovima Azovskog mora.
„Vidio sam da je centar grada obavijen plamenom i stalnim eksplozijama", rekao je on.
Marija se takođe sjeća da su tog jutra vojni avioni „kružili" oko pozorišta i „bacali bombe negdje drugdje".
Ali nije bilo neuobičajeno da primijeti vojne avione kako lete u ovoj oblasti.
Navikla se na njihov zvuk.
Još uvijek je mnogo detalja nejasno u vezi sa napadom.
Smatra se da se u pozorištu krilo i do hiljadu ljudi.
Djelovalo je kao da su neki boravili u podzemnom bunkeru ili skloništu, prema riječima gradskih vlasti i onih koji su se krili u zgradi.
Marija je viđala druge ljude koji su živjeli u pretrpanim hodnicima na višim spratovima.
Jedna stvar koja je jasna iz svjedočanstava onih sa kojima je razgovarao BBC, jeste da su se ljudi slobodno kretali po kompleksu, hodnicima i spratovima, a drugi bi odlazili i dolazili.
Dan poslije napada, gradske vlasti su saopštile da je spaseno 130 ljudi.
Nešto kasnije vijesti ukazuju na to da je moguće da su mnogi preživjeli.
Ali od tada nije bilo novih informacija.
Grad je u toliko lošem stanju da se možda nikad neće saznati koliko je tačno bilo ljudi i koliko je njih preživjelo.
Marijin dom u pozorištu, tokom onih dana koje je provela unutra, bila je sala sa velikim lusterom, namijenjena za publiku, a ona se ugnijezdila pored bine zato što su se ljudi žalili na njene pse.
Rekla je da je bilo tridesetak ljudi u sali i da misli da su svi poginuli kad je udarila bomba.
Bila je čista sreća što je ona nakratko izašla napolje.
Poslije eksplozije nije mogla da nađe pse i to je bio trenutak očaja za nju.
„Moji psi su mi bili važniji od svega drugog", rekla je ona.
Vladislav je kazao da je vidio brojne ljude kako izlaze iz zgrade, a to je vidjela i Marija.
Bjekstvo iz grada
„Neki su nosili prtljag.
„Niko nije znao šta da radi, a oblast je i dalje bila neprestano granatirana", navodi.
Stojeći ispred pozorišta, ona je pokušala da sagleda štetu.
Shvatila je da nema smisla tražiti novo sklonište.
Provela je nekoliko sati u šoku i na kraju je odlučila da ode.
Pokušala je da zaustavi bilo koje vozilo koje je napuštalo grad.
„Ljudi su bili u panici, niko me nije primio u kola", navodi.
Počela je da pješači uz obalu.
„Morala sam da izađem iz grada."
Prvo je stigla do sela Piščanka.
„Srela sam jednu ženu koja me je pitala da li sam dobro.
„Počela sam da plačem", prisjeća se.
Ponudila joj je čaj i hranu i pozvala je da prenoći kod nje.
Narednog jutra je nastavila da pješači, sve dok nije stigla do Melekina.
Zbog policijskog časa morala je da se zaustavi u osam uveče.
Dan kasnije, ušetala je u Jaltu. Sjutradan, u Berdjansk.
„Sve vrijeme sam hodala", rekla je.
Okupacione trupe opkolile su grad i napadaju ga nemilosrdno gotovo mjesec dana, iz vazduha, sa kopna i posljednjih dana, još i sa mora.
Oko 300.000 ljudi i dalje je zatočeno u gradu, izloženom srednjevekovnom tipu opsade.
Nema struje, nema gasa, nema pijaće vode.
Kad je Marija napustila stan da bi se preselila u pozorište, njena baka je odbila da pođe.
„Rekla je samo: 'Ovo je moj stan, moj dom. Ovdje ću i umrijeti'", navela je ona.
Marija još čeka da sazna da li je njena baka živa.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR