Piše: Vlado Vurušić
Rat u Ukrajini ulazi u drugi mjesec borbi. Teško je predvidjeti u kojem će se smjeru situacija razvijati i
koliko će još potrajati, a mogao bi se, kako se predviđa, oduljiti, što onda donosi brojna pitanja s malo
odgovora - kome to više (ne) odgovara, pogotovo u procesu pregovora između dviju zemalja koji se
odvijaju usporedo s ratnim djelovanjem.
Ukrajina i Rusija vode pregovore, iznose svoje uvjete koji uglavnom ne zadovoljavaju drugu stranu, pa je
pitanje vode li se pregovori radi stvarnog okončanja sukoba i potpisivanja kompromisnog mirovnog
sporazuma ili su samo paravan kojim obje strane nastoje pokazati "dobru volju" i zapravo su tek
razgovori s figom u džepu. Dosadašnjih nekoliko rundi pregovora nije pokazalo da su došli do nekog
suštinskog dogovora, osim što je svaka strana iznijela svoje maksimalne uvjete, ali to je dovoljno da
svaka svojoj javnosti predstavi da oni kontroliraju i dominiraju pregovorima.
No, kako bilo, jasno je da će stanje na bojišnici određivati intenzitet pregovora, ali i njihovu učinkovitost.
Prema trenutačnoj situaciji, pozicija na fronti je takva da i jedna i druga strana mogu postavljati uvjete ili
na svoj način iščitavati ponude druge strane. Rusija je, iako ne stoji onako kako je planirala i zamišljala,
ipak još daleko od poraza, a Ukrajina je stabilizirala obranu i svojim otporom došla u poziciju da može
ravnopravno pregovarati i ne odustajati od svojih prijedloga. Zato Moskva ublažava i pojačava svoje
uvjete, prilagođavajući ih stanju na bojištu, a jedan od razloga za pristajanje na pregovore su i zapadne
ekonomske sankcije koje polako, ali sigurno nagrizaju i devastiraju rusku ekonomiju te sve više utječu na
nepovoljno socijalno stanje u društvu.
Upravo zato legitimno je pitanje je li uopće moguć kompromisni dogovor između dviju država, koji bi
zadovoljio obje strane, a da ne bude rezultat nečije ratne pobjede, odnosno u tom slučaju nametanja
svojih pravila gubitnicima. I je li uopće moguće zamisliti postoje li minimalni uvjeti na koje bi pristali
Vladimir Putin i Volodimir Zelenski, a da se ne osjećaju poraženi i izigrani, odnosno da ih njihove javnosti,
nakon toliko žrtava i razaranja, ne "razapnu" i ne sruše zbog pristajanja na sporazum koji bi izgledao
kapitulantski? Zato bi i jedni i drugi morali smanjiti svoja traženja, no u to je trenutačno teško vjerovati
jer niti jedna strana nije dovedena u situaciju da se mora spašavati i popuštati. Putin ne smanjuje svoje
ciljeve, a Ukrajina nema zašto pristati na ruske ultimatume. Zasad svi izlaze s uvjetima koji onoj drugoj
strani izazivaju samo ironičan osmijeh, ali pitanje je dokad će tako biti. Rat može završiti pobjedom
jednih ili drugih, ali i pat-pozicijom, a tada će uvjete zapravo diktirati možda netko treći, iako je teško
povjerovati da bi među Rusima i Ukrajincima moglo doći do nekakvog Daytona 2. Vladimir Putin se
posvetio "apsolutnoj pobjedi" što suverenitet Ukrajine čini upitnim, a s druge strane Kijev vidi šansu da
vrati kontrolu nad cijelim svojim područjem, pa sada traže povratak na početne pozicije otprije rata, što
je teško očekivati da Putin dragovoljno učini, osim ako na to ne bude vojno prisiljen. I teško je
povjerovati da će Ukrajina pristati na manje od toga, kao ni Rusi od najmanje kontrole nad onim što su
dosad osvojili i okupirali. Čini se kao začarani krug iz kojega je teško naći izlaz, osim u vojnom krahu
jednog od sudionika.
Podsjetimo da je Putin krenuo u invaziju s ciljem da, kako je rekao, "demilitarizira i denacificira"
Ukrajinu, što prevedeno znači - okupacija, kapitulacija i postavljanje marionetske proruske vlasti koja bi
proglasila neutralnost i priznala rusko pravo na Krim, ako ne i na Donbas. Denacifikacija je sada otišla
malo u drugi plan, ali samo zbog nepovoljne pozicije na terenu, a ne zato što bi Moskva od nje potpuno
odustala. Konačno, dojam je da su "denacifikaciju" samo stavili na strane i ona još stoji u niskom startu.
Podsjetimo da je još donedavno Sergej Lavrov cinično govorio kako je cilj "specijalne vojne operacije"
stvoriti uvjete da Ukrajinci sami "slobodno izaberu što oni žele". Kako stvari stoje na terenu, to je sada
teško ostvarivo, ali čini se da Vladimir Putin još nije odustao od toga svog prvotnog cilja i još vjeruje u
ostvarenje tog ili barem većine tog plana. Naime, to je jasno iz njegova odgovora na pismo Volodimira
Zelenskog koje mu je nedavno donio osobno Roman Abramovič: "Poručite mu da ću ga uništiti". Zato
opet pitanje - koliko je iskreno pregovaranje Moskve ili ona samo hini da razgovara? Putinu je stalo da
pregovore održava na životu iz dva razloga: prvi je da je on taj koji postavlja uvjete, a drugi da ih, ako mu
ne krene dobro, korigira i pokazuje kooperativnost. Putin se stalno prilagođava i modelira prema
situaciji, a kako zemlja klizi u nepatvorenu diktaturu i represiju, on može sve predstaviti da je baš tako
htio, bilo plan A, B, C, D, E... To nije ono što je Putin zamislio, pa danas nije jasno što bi on u ovom
trenutku svojoj javnosti mogao predstaviti kao svoju pobjedu. Naime, evidentno je da se rat oduljio i
prijeti mu "afganistanizacijom" koje se sigurno boji, a vjerojatno ima u glavi i činjenicu da bi dugi rat, uz
ovakve sankcije, mogao dovesti do erozije režima. Stanje na bojišnici je ključan element u bilo kakvoj
raspravi o učinkovitosti pregovaračkog procesa. Uspije li, navodni, ruski plan da prepolovi Ukrajinu,
odnosno zatvori u kliješta i razdvoji njezine zapadne i istočne snage, to bi bitno promijenilo vojnu
situaciju i koordinaciju. Koliko je to ruska vojska uopće u stanju, veliko je pitanje, kao i činjenica može li
ona održavati tu liniju od nekoliko tisuća kilometara tako čvrsto da ne bude izložena stalnim napadima i
probijanjima na raznim dijelovima linije.
I Kijev i Moskva iznose svoje uvjete, što Zelenskog dovodi u povoljniju situaciju, a frustrira Putina koji je
želio ostvariti svoj plan u nekoliko dana, pa se sada traži nešto što se zove Putinov "častan uzmak".
Naravno, u svemu se ne može izbjeći ni kako će ili kako bi na sve reagirao Zapad. Naime, Putinova
pobjeda, koja je sada sve upitnija, mogla bi suočiti svijet s njegovim dodatnim zahtjevima teritorijalne
prirode na ostale susjede (Gruzija - gdje će odmetnuta pokrajina Južna Osetija 10. travnja održati
referendum o pripajanju Rusiji, Moldavija, Baltik, Finska) te širenjem ruskog utjecaja i postavljanjem
ultimativnih zahtjeva. No, njegov poraz Rusiju bi učinio posve nepredvidljivom, a mogao bi izazvati
nestabilnost u zemlji, ali i unutarkremaljske dvorske borbe. Nije teško pretpostaviti da ni u Kremlju, prvo,
nisu svi oduševljeni Putinovom avanturom, a drugo, pogotovo kako bi reagirali ako ona ne uspije i tko bi
onda tu imao prevlast - jastrebovi ili mirotvorci. Upravo zato je Putinu važno ostvariti neku pobjedu i
potpuno je nerealno očekivati da se on povuče s okupiranih područja, pogotovo na istoku i jugu
Ukrajine. Pregovarački proces zapravo zapinje upravo zbog Putinove "pogreške" da je rat povezao sa
svojom apsolutnom pobjedom i ponižavajućom kapitulacijom Ukrajine. Zato nam profesor Božo
Kovačević kaže da je sada Rusiji velik problem kako očiti neuspjeh prikazati kao uspjeh. Naime, Putin je
imao i još ima u planu svrgavanje Zelenskog te instaliranje Viktora Janukoviča, pa nam profesor
Kovačević kaže da je pristajanje Putina, doduše u neko dogledno i nedefinirano vrijeme, na razgovor sa
Zelenskim znači ipak njegov svojevrsni poraz.
Jasno je da su stajališta Rusije i Ukrajine jako udaljena, od različitog tumačenja neutralnosti na koju
Kijev ne može pristati pod ruskim uvjetima, praktički potpunog podčinjenja Moskvi, kao što ni Rusija ne
može pristati da se Krim pojavi kao predmet pregovora - objašnjava profesor Kovačević. Dodaje da je
ostvarenje i zaokruživanje "teritorijalne cjelovitosti Ukrajine" moguće samo u slučaju ruskog poraza, što
je, barem u dogledno vrijeme, teško zamisliti. Kovačević smatra da je Putin u škakljivoj situaciji s obzirom
na njegove maksimalističke zahtjeve koji, ako znamo što je govorio u "objavi rata", znače da je s
Ukrajinom počeo proces "obnove ruskog imperija", čiji su tempo i ostvarivost sada ipak dovedeni u
pitanje, pa se sve drugo, čak i da zadrži trenutačno osvojeno, može protumačiti kao neuspjeh. Vladimir
Putin zna i kalkulira s tim da se i on kući mora vratiti s pobjedom, kakvom-takvom i ne samo onom koju
će mu predstaviti njegovi vjerni režimski mediji, nego koja će imati neku konkretnu realizaciju. U
protivnom bi mogao pasti. Kada je već krenuo u rat, onda se iz njega mora vratiti kao pobjednik jer u
protivnom vojni poraz znači i njegov neizbježni poraz. No, Kovačević kaže da se svojevrsni "časni uzmak"
Putina, koji sada traže neki svjetski čelnici poput turskog predsjednika Tayyipa Recepa Erdoğana, svodi
na to da Rusija odustane od daljnjeg razaranja Ukrajine, ali da zadrži osvojena područja Donbasa te
azovske i crnomorske obale, bilo da od njih napravi neovisne države, odnosno podjelu prema principu
Sjeverna i Južna Koreja, ili, pak, da pristane na pregovore o statusu osvojenih područja, bez Krima.
Kovačević ističe da je tu problem i za Putina i za Ukrajince. Prvo, bi li Ukrajinci pristali na to ako ne budu
vojno prisiljeni na tu varijantu, a s druge strane, i Putinu se onda može prigovoriti zašto pregovara o
onome što je zauzeo. No, postavlja se pitanje zašto bi Zelenski na to pristao ako može i ima snage
nastaviti rat. Naime, u Kijevu znaju da su Rusi majstori "zamrznutih konflikta" te bi pristajanje na "dvije
Ukrajine" značilo ili višegodišnje otezanje pregovora ili pripremu novog rata u neko dogledno vrijeme
kao što je bilo s Nagorno-Karabahom.
Možemo reći da sve to određuje daljnje pregovore i definira konačni "mirovni sporazum" za koji je teško
kazati koliko će biti kompromisan jer ga obje strane moraju predstaviti kao uspjeh, osim u slučaju da
jedna strana doživi potpuni vojni slom, za što je nakon mjesec dana rata još možda prerano govoriti.
Neka predviđanja govore da bi rat mogao potrajati još mjesecima, a to Putinu ide manje na ruku od
Zelenskog. Tako će se i pregovori podređivati toj situaciji te ovisno o tome rasti ili padati ulozi jedne ili
druge strane. Pregovarački proces ovisit će isključivo o stanju na fronti i kako će se kolo ratne sreće
okretati. Ruska strana ne pristaje na prekid vatre i primirje, niti pokazuje volju za konkretnom gestom
dobre volje koja je uobičajena na takvim pregovorima. Naime, obećanja da će obuzdati napade na Kijev
se baš i ne ostvaruju kao ruska gesta, nego više kao čin vojne nemoći ili kao manevar da se pojača
djelovanja u Donbasu i na južnom pravcu. Ukrajina pak, osokoljena jakim i sve uspješnijim otporom te
međunarodnom podrškom, pristaje, recimo, na vojnu neutralnost i odustaje od traženja ulaska u NATO,
što je naizgled popuštanje Rusima, ali njihovo iščitavanje tog uvjeta dijametralno se razlikuje od onoga
kako ga tumači Kremlj. Ukrajina je pristala da bude neutralna, ali s velikim jamstvima sigurnosti koje bi
garantirao velik broj jakih država: SAD, Njemačka, Francuska, Velika Britanija, Italija, naravno Rusija, ali i
Poljska, Kina, Turska i Izrael. Uz to bi još dodatno sadržavao i "pojačani" NATO-ov članak 5 koji garantira
da sve članice Saveza pomažu napadnutom članu, a jamac bi sada bile sve nabrojane zemlje. Osim toga,
oni nastupaju i kao jamci - teritorijalnog integriteta! Rusima se od toga diže kosa na glavi. Jer, to znači da
Ukrajinci (osjećaju se sada tako jakima) na stol pregovora žele vratiti i anektirani Krim koji je za Ruse
prošlo svršeno vrijeme, ali kao kompromis nude pregovore o statusu Donbasa, što opet stvara problem
jer je Putin arogantno priznao "neovisnost" tih paradržavnih tvorevina. Uz to, on pokušava na teritoriju
koje je već okupirao, na jugu u području grada Hersona, osnovati novu takvu "državnu" tvorevinu, a sada
ima i prijedlog referenduma o pripajanju Luhanska. Dakle, kompromis je samo bajanje, a svako
prihvaćanje njega - poraz. Stoga je teško definirati i predvidjeti kako će se pregovarački proces odvijati,
što će na kraju biti na stolu i hoće li on ikada biti postignut.
No, i Kijev se sada izborio da postavi raspravu o položaju Krima u razdoblju od 15 godina, što je ruskoj
strani posve neprihvatljivo. S druge strane, i Zelenski se, nakon uspješnog otpora te velikih razaranja i
zločina koje je počinila ruska vojska može suočiti s pitanjima - zašto smo ginuli ako ne možemo osigurati
suverenitet i teritorijalnu cjelovitost. Krim svakako tu igra veliku ulogu i jedan je od prioriteta Zelenskog,
pogotovo ako mu ratna sreća bude išla u korist. S ukrajinske strane, pristajanje i na tu rusku ublaženu
varijantu ipak bi značilo poraz jer na neki način odustaju od vlastite cjelovitosti, a opet dolaze u poziciju
da raspravljaju ili o gubitku teritorija ili o onome od čega su dosad bježali - "bosnizaciji" Ukrajine,
odnosno federalizaciji zemlje i stvaranju tzv. Republike Ruske koja bi uzrokovala stalnu političku
nestabilnost i bila jezgra nekog novog sukoba u budućnosti. Zapravo, takvo kompromisno rješenje zasad
ne odgovara niti jednoj strani.
Rusija je još uvijek vojno jaka, ali ima problema s moralom i motiviranošću koji s produljenjem rata mogu
samo dodatno padati, ali će i razaranje Ukrajine te činjenica da ove godine neće moći proizvesti dovoljno
žita i hrane dovesti do velikih problema, unatoč velikoj međunarodnoj vojnoj i humanitarnoj pomoći.
Pregovori će se nastaviti, ali ovisit će isključivo o stanju na bojišnici i činjenici koliko je jedna od strana
jaka da drugoj nametne svoja stajališta. No, rat traje i vjerojatno će trajati još prilično dugo, pa će i
pregovarački proces biti u skladu s tim - dug i nepredvidiv.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR