Putin ugrozio vojnu moć Rusije – američki Newsweek analizira rat u Ukrajini

Piše: William M. Arkin

Rat u Ukrajini dosegao je šokantnu prekretnicu: šest mjeseci nakon što je Vladimir Putin izvršio invaziju, još traje. Gotovo niko — a pogotovo ne sâm Putin — nije mislio da bi Ukrajina mogla zadržati moćnu rusku vojsku na odstojanju, uz samo umjerenu infuziju oružja sa Zapada, tu-i-tamo izjave podrške zapadnih čelnika i parole tipa „We Stand with Ukraine" u SAD.

Ukrajinski branitelji su žestoko odlučni, dok ruske snage trpe zbog svojih slabih vođa na bojnome polju, sa sve lošijim oružjem i nefunkcionalnim lancem opskrbe. Takođe ih ometa i Putin. Pogrešno je shvatio svjetsku situaciju i lično je naredio katastrofalnu invaziju, želeći da svrgne vladu u Kijevu. Usmjerio je neuspjele pokušaje zauzimanja prevelikih teritorija, iscrpljujući pritom ruske oružane snage; ignorisao je, nadglasao i otpuštio vlastite generale — dok je njih desetak poginulo u ratu; i u strahu da ga ne naljute, njegovi su generali od ruskoga vođe zatajili ključne informacije.

Putin se jednako bori s ruskim narodom, slamajući domaće slobode. Skrivajući istinu o gubicima u Ukrajini, evakuiše svoje mrtve i ranjene vojnike pod okriljem mraka i odgađa da o tome obavijesti njihove porodice. Američki vojni i obavještajni čelnici kažu za „Newsweek” da su bili iznenađeni većinom onoga što su viđeli. Ali najznačajniji uvid do kojeg su došli jeste u kojoj mjeri ruski predśednik potkopava svoje ljude.

„Putin, kao i svaki drugi diktator kojeg poznajemo u modernoj eri, misli da zna bolje od vlastite armije i više od bilo kojeg stručnjaka", kaže za „Newsweek” jedan visoki obavještajni funkcioner koji radi na pitanjima Rusije.

Putin je 1975. služio samo nekoliko mjeseci u vojsci SSSR-a, navodno u artiljeriji, prije nego što je postao KGB oficir s dugom službom. Kao ruski vođa posljednje 22 godine, on stoji iza tri rata na periferiji zemlje, kao i operacijâ u Siriji. Ti su ratovi učvrstili Putinovo uvjerenje da je on top-general Rusije, a da su ruske oružane snage u potpunosti modernizovane i nadmoćne.

Sada su loša procjena i golemi ego ruskoga vođe postali najveće determinante kako će rat u Ukrajini završiti. Putin će možda preživjeti gubitak rata u Ukrajini, ali ruska armija je desetkovana, a zemlja dovedena na rub propasti.

Sve američke obavještajne agencije su saglasne u sljedećem: kada je Putin izdao naređenje za invaziju na Ukrajinu bio je uvjeren da će ruska vojska biti dočekana sa zahvalnošću dok se širi kako bi „oslobodila” stanovništvo koje je na to jedva čekalo. Putin je predugo govorio i sebi i ruskome narodu: da su te dvije nacije jedna, sa zajedničkom istorijom, kulturom, vjerom, pa čak i jezikom; očito je povjerovao u to.

Nakon što je zauzeo Krim i dijelove Donbasa 2014, Putin je isplanirao drugu invaziju, misleći da je Ukrajina još više oslabila u osam proteklih godina — predvođena, kako jeste, doslovnim bivšim komičarom čija je najslavnija prethodna pobjeda bila u ukrajinskoj verziji „Dancing with the Stars”. Februarska invazija bila je osmišljena kako bi se svrgnuo Volodimir Zelenski i preuzela cijela zemlja.

Rusija je rasporedila vojnike u Bjelorusiji na śeveru Ukrajine, prijeteći Kijevu. S obzirom na nadmoć Rusije, Putin je očekivao da će vlada u Kijevu pasti za samo 72 sata. Zapad je, na neki način, pridonio ovakvom načinu razmišljanja glasno precjenjujući sposobnost Rusije za rat, ne sagledavajući sposobnosti Ukrajine da se odbrani. Ali, samo je Putin vjerovao da slabost Ukrajine i njegova nadmoć na papiru znače sigurnu i brzu pobjedu.

Sve oko pretpostavki ruskoga ratnoga plana palo je u vodu. Kopnene snage nijesu se uspjele dovoljno brzo kretati, jer su bile zavisne o zakrčenim cestama i brzo su trošile vlastite zalihe. Specijalne i vazdušno-desantne trupe su se iskrcale, ali Ukrajinci su ih opkolili i napali.

Ruska ratna avijacija i raketne snage, koje su imale namjeru onesposobiti odbrambenu infrastrukturu Ukrajine, odražavajući američku praksu, promašile su svoje mete ili nijesu primijenile dovoljan ili pravi napor, pa u toj misiji nijesu uspjele.

„Mislio je Putin da može vrlo brzo uspostaviti svoju dominaciju nad Ukrajinom", rekao je direktor CIA-e Vilijam Barns. „Teško je ne viđeti strateški neuspjeh u ovome trenutku za Putina i Rusiju".

Kako je rat odmicao, Ukrajina je mijenjala taktiku, posebno sa svojim novim zapadnim oružjem i municijom. „Mi nemamo resurse da zasipamo teritorije tijelima naših vojnika i granatama, kao što to čini Rusija", rekao je ukrajinski ministar odbrane Oleksij Reznikov. Za Ukrajinu, kaže, „potrebno je da bori na drugačiji način".

Simbolički i doslovno, ukrajinski zaokret pripisuje se nabavi američkoga HIMARS-a. To je visokomobilni artiljerijsko-raketni sistem. Na neki način, HIMARS je samo eufemizam za čitavu paletu višecijevnih bacača raketa (i dalekometne artiljerije) isporučenih iz SAD i Zapadne Evrope.

Najznačajnije kod HIMARS-a nije nužno njihov domet, već precizno uzemljene projektila. To omogućuje manje napora da se postignu isti učinci, kao što su pokazali dugometni napadi na mostove na Dnjepru i ruske baze udaljene desetine kilometara od neposredne vatrene crte.

Ali Putin ostaje zaglavljen, nesposoban ili nespreman da odgovori na nove uslove na terenu. Ruskih vojnika i zaliha, koje su im potrebne, sve više nedostaje; a taktika, pod čvrstom kontrolom Kremlja, ostaje tvrdoglava.

Putin je navodno bijesan na svoje generale, rekli su „Newsweeku” više američkih obavještajnih izvora. Ali najveća pogrešna procjena je njegovo insistiranje da ruske snage u Ukrajini otvore četiri odvojena fronta: na śeveru protiv glavnog grada Kijeva; na istoku protiv drugog najvećeg grada Harkiva; na jugoistoku u Donbasu i na krajnjem jugozapadu, pravcima prema središtu Ukrajine i lučkome gradu Odesa. U ovoj ekspanzivnoj strategiji, koja pretpostavlja brzu pobjedu, Putina nije zanimalo dugoročno planiranje rata. Nije imao plan B.

Rusija nema neograničen kapacitet za vođenje rata; iako Putin nastavio ćerati svoje oružane snage u uporni frontalni napad, to je dugoročno gubitnička strategija. Sada Moskva ne može povećati broj svojih dalekometnih raketnih napada jer je iscrpila svoje ukupne zalihe. Ne može pojačati vazdušne udare u pozadinu Ukrajine jer su njezini avioni ranjivi na protivvazdušnu odbranu; a njihova izvedba nije ni dosad impresionirala. Kopnene snage izgubile su više od trećine svojih kapaciteta i nemaju potencijal blitzkriega. Tako da se uglavnom ostavlja da topovi i rakete kratkoga dometa nanose štetu prije nego što kopnene trupe krenu naprijed.

Ukrajina je, štoviše, uprkos velikim gubicima, sada u stanju da mobiliše sedam puta više vojnika nego što Rusija ima na terenu — toliko da ljudstvo više nije problem za Kijev. Uostalom, ukrajinska premoć u vojnicima vazda je bila veća nego što su prikazivali mediji. Ta zemlja je preplavljena i dobrovoljcima. Čini se da mnogi zapadni posmatrači propuštaju činjenicu o ovoj komponenti nadmoći Ukrajine.

Posmatrači bi do sada trebali znati da brojke mogu zavarati i trebali su takođe da nauče da cijene uticaj modernoga oružja. Vojska može ispaliti puno granata i raketa, ali nekoliko dobro naciljanih oružja, koje pogađa prave mete, ima veći učinak. Ukrajina [ЗСУ – Oružane snage Ukrajine, prim] sada prednjači i u tome.

„Putin je pogriješio u svojim pretpostavkama o slamanju ukrajinske volje", kazao je direktor CIA-e Vilijam Barns. A budući da su stvari na terenu krenule tako loše, CIA vjeruje da je Putin „suzio svoje ciljeve". Putin više ne želi preuzeti Ukrajinu ili držati teritorije izvan Donbasa. Jedva tri neđelje od početka rata, Putin je donio odluku o povlačenju s fronta u Kijevu. Otpuštio je zapovjednike na bojnome polju i čak postavio novoga generala za vrhovnoga zapovjednika na jugu. Putin se borio s vlastitim šefom obavještajne službe i ministrom odbrane i klonio se skeptikâ — tvrde više izvora iz američke vlade.

A onda se Putin još više zamrsio: potkopao je plan napredovanja na frontu u Donbasu — a to bi trebalo da bude središnja misija — insistirajući na širenju južnoga cilja, da čitava Ukrajina duž obale Crnoga mora biti zauzeta. „Taj je potez proširio jaz u povjerenju između Putina i vrha vojske”, rekao je general-pukovnik sir Džim Hokenhal, direktor britanske vojno-obavještajne službe [Defence Intelligence – DI, dio Strateške komande Ujedinjenoga Kraljevstva, prim].

„Političko uplitanje Kremlja uzima svoj danak", kaže za „Newsweek” viši funkcioner američke vojno-obavještajne službe kojemu je odobrena anonimnost da iskreno govori. „Putin vrišti na svoje generale tražeči od njih više inovacija, dok u isto vrijeme insistira na strogoj centralizaciji odlučivanja. Bez decentralizacije i otvorenosti za prihvatanje inicijative i rizika na bojnome polju, vraćate se na rigidnu strategiju. Stoga povratak na klasičnu rusku doktoirinu — oslanjanje na vatrenu moć, dalekometne udare topova i MRL-ova [višecijevni bacači raketa]".

Kao rezultat toga, Rusija nema šanse da opkoli ukrajinske borce. Putinove mane i neuspjesi takođe su i nemilosrdno svlačenje imidža ruske vojske. Iako je mnogo toga napisano u proteklih nekoliko godina o novoj ruskoj doktrini „hibridnoga ratovanja" — kombinaciji brojčane prednosti u trupama sa specijalnim operacijama i kibernetičkim ratovanjem — ništa od toga nije napravilo veliku razliku u Ukrajini.

Ostatak tradicionalnih ruskih oružanih snaga — tenkovi, pješadija i artiljerija — u međuvremenu su oslabljeni sistemskim problemima.

Prema posmatračima ruske vojske, raširena korupcija, arhaičan i štetan sistem maltretiranja i nemilosrdna politika koja zanemaruje umor i mentalno stanje onih koji se bore u beskrajnim ravnicama Ukrajine su ostavili iscrpljene, prestrašene, demotivisane i neposlušne kopnene snage. Broj ruskih vojnika koji su otišli s bojnoga polja ili odbili borbu ima razmjere epidemije.

Čak 80.000 ruskih vojnika je ubijeno ili ranjeno u Ukrajini; Ministarstvo odbrane Rusije pokušava pronaći i naoružati ljudi za službu, nudeći bonuse i beneficije, ali opet ne uspijeva popuniti snage.

Iako je bilo mnogo kritika na račun ruskih plaćenika — posebno iz privatne grupe „Wagner”, koji su primijenili brutalnije taktike — oni su postali sastavni dio ratnih napora. Moskva dovodi „izvođače radova” upravo kako bi izbjegla papirologiju i zakone koji regulišu vojni rok, prava vojnika i plate. Takođe su podigli čečenske i druge „dobrovoljačke" bataljone, od kojih su mnogi skupljeni izvan zakona koji definišu ugovore o profesionalnim vojnicima i vojnicima na odsluženju vojnoga roka. A s toliko mladih Rusa i Ruskinja koji odbijaju da se bore u Ukrajini, Rusija pokušava navesti zatvorenike i druge ugrožene civile da im se pridruže, dajući im ekstra platu i status veterana odmah po dolasku.

Putin takođe pokreće novi nacionalni pokret mladih koji podśeća na pionire iz sovjetske ere — program za koji američke obavještajne službe kažu da je usmjeren jednako na militarizaciju društva i stvaranje podrške za oružane snage kao i na suzbijanje rastuće infiltracije globalnih medija i kulture Zapada u Rusiju. Slobode štampe i interneta sve su više meta Kremlja pod izgovorom da se lansiraju „lažne vijesti" o Ukrajini.

Saučešća koje bi građani mogli izraziti za ljudsku cijenu rata pripisuju se „prećeranoj permisivnosti" društva. Hiljade antiratnih aktivista su potpali pod nekih oblik represivnih mjera. Teško je procijeniti učinak tih Putinovih represija na rusko društvo, ali američki obavještajni funkcioneri kažu „Newsweeku” da CIA uočava da je broj Rusa koji su otišli i nijesu se vratili u zemlju udvostručen tokom ove godine — čak dva miliona ljudi od početka rata.

S nesposobnošću da promijeni strategiju na terenu i nedostatkom ljudstva i opreme za eskalaciju, Putin može prihvatiti pregovore ili neiskreno proglasiti pobjedu. Ili bi mogao vjerovati da je nuklearna demonstracija njegov najbolji put do pobjede (ili opstanka). Putinovo nuklearno oružje i dalje se posmatra „vrlo, vrlo pažljivo", rekao je sir Džon Hokenhal.

Američki čelnici radili su na snižavanju nuklearne temperature i retorike od početka sukoba, potiho vršeći pritisak na Kijev da ne napada ciljeve na ruskome tlu. To je dovelo do taktičke prednosti za Moskvu, koja je mogla napasti (i opskrbiti svoje snage) iz bjeloruskoga i ruskoga zaleđa, samo nekoliko kilometara preko ukrajinske granice. Na taj je način nuklearno oružje učinkovito, jer su Putinove nuklearne bombe ograničile Ukrajinu i odvratile Zapad od izravne intervencije.

S druge strane, vrlo je teško zamisliti da Putin naredi upotrebu nuklearnoga oružja. Nema vojnoga cilja koji je unosan ili dovoljno važan da zaslužuje nuklearno oružje. Tri četvrtine miliona ukrajinskih vojnika raspoređeno je duž linije fronta duge oko 2.500 kilometara, u pozadini i u mnogim ukrajinskim vojnim i avio-bazama. Uporedite to s nekih 15 miliona muškaraca koji su se 1941-1945. suočili na prvoj liniji fronta nacističke Njemačke i Sovjetskoga Saveza u Evropi. Upravo u to doba masovnosti na bojnom polju rođen je cijeli pojam „taktičkoga" nuklearnoga oružja.

Greška u razmišljanju zagovornika nuklearnoga oružja je u transponovanju ovih istorijskih bojišta u današnjicu, uprkos činjenici da ruske snage jedva da broje 110.000 vojnika na terenu u Ukrajini. Zlokobni opis rata u Ukrajini kao „najveće bitke od Drugog svjetskog rata" održava mišljenje da je nuklearno oružje korisno na bojnome polju. Misterija je vjeruje li i Putin da bi nuklearno oružje moglo biti pobjednik u ratu.

Rusija je završila svoj desetogodišnji rat u Avganistanu 1989. Hoće li to povlačenje biti model za Ukrajinu?

Putinova vojska dosljedno je prikazivana kao da uvijek ide naprijed, dok je Ukrajina prikazana kao da se jedva drži i živi na pozajmljenom vremenu. Ova slika ukrajinskoga očaja pomogla je predśedniku Zelenskom da postigne najvažniji cilj dok se Ukrajina pregrupisala nakon početnog napada: ojačati svoju molbu Zapadu da pošalje oružje i drugu pomoć prije nego što bude prekasno.

Zapravo, Moskva je sada ta koja se bori da izbjegne ponižavajući poraz i na jugu i na zapadu Ukrajine. Još od ruskoga povlačenja iz Kijevske regije i početka druge Putinove ofanzive u Donbasu prije gotovo četiri mjeseca, Rusija nije bila u stanju zadati nijedan nokautirajući udarac. Ostvarila je teritorijalne pobjede u Śeverodonjecku i Lisičansku, uz veliku ljudsku cijenu; zatim je zauzela veći dio regije Luganjsk, ali je Putinova vojska tada ponovno zastala u pat poziciji.

Kada su ruske kopnene trupe napredovale, bilo je to nesnosno sporim tempom i uz veliku cijenu, a tok ratovanja postojano je slabio i demoralisao vojnu silu Moskve. Obavještajne službe SAD-a i NATO-a slažu se da je Ukrajina pretrpjela isto toliko mrtvih i ozlijeđenih kao i Rusija, ali moral odbrambenih snaga ostaje jak. I dok Putin iscrpljene ruske vojnike šalje u stroj za mljevenje mesa, Ukrajina je uspjela dovesti svježe trupe.

S Putinom na čelu, borbe za zauzimanje druge polovine Donbasa (regije Donjeck), Rusija se vratila svom istorijskom načinu ratovanja, izvodeći vazdušne i raketne napade s hiljadama projektila dnevno. Ukrajina je uvijek slabije naoružana, ali s novim zapadnim zalihama sve je više sposobna izvoditi udare na velike udaljenosti, primjenjujući kvalitet umjesto kvantiteta, preciznost umjesto grube sile.

Dalje prema jugozapadu Donbasa bojno polje izgleda drugačije. Rusija je zapela na terenu i gubi teritorij; njezini položaji zapadno od široke rijeke Dnjepar su odśečeni. Ukrajina je tu uspjela oštetiti ili uništiti glavne cestovne i željezničke mostove preko rijeke. Američki obavještajci uočavaju kako Rusija premješta dodatne snage u to područje, ali takođe procjenjuju da je 25.000 ruskih vojnika zapadno od rijeke na rubu da ih Ukrajinci opkole.

Preokret Ukrajine — od žilavog držanja prvih linija fronta do izgladnjivanja ruskih snaga na prvoj crti bojišnice udaranjem na njihove zalihe u pozadinu — ironično je da takođe produžuje rat. Iscrpljenost više nije samo stvar ubijanja trupa i tenkova na prvim crtama. Ukrajina napada skladišta municija, goriva i drugih ratnih potrepština iza prvih linija. Ukrajinski general-major Dmitro Marčenko, zapovjednik na jugu, rekao je da će „Herson biti oslobođen 100 posto".

Marčenko ne nudi konkretne datume kada će ukrajinska protivofanziva u regiji Herson uroditi plodom. „Ali ako imamo količinu oružja koja nam je obećana i koja nam je zapravo potrebna, onda ćemo, mislim, slaviti pobjedu u proljeće sljedeće godine".

Putin je mislio da će rat odavno biti gotov. Njegovi žilavi i odlučni protivnici u Ukrajni s povjerenjem gledaju naprijed: „sljedeće godine".

(Priredio: V.J.)