Lajan al-Baz glasno jeca u bolovima kad popusti djelovanje analgetika koje prima nakon što su joj amputirane noge, posljedica jednog od izraelskih napada na Gazu.
“Ne želim lažne noge”, rekla 13-godišnja Palestinka novinarima AFP-a u bolnici u Han Junisu, u južnom dijelu Pojasa Gaze, gdje je nabavka proteza ionako gotovo nemoguća.
Osiromašenoj palestinskoj teritoriji, godinama pod izraelskom blokadom, a sada i pod opsadom, ozbiljno nedostaje hrane, vode i goriva, a medicinske potrepštine su rijetke.
Svaki put kad Lajan otvori oči, vidi svoje zamotane patrljke.
“Želim da mi vrate noge nazad, oni to mogu”, kaže u očaju iz svog bolničkog kreveta.
Njena majka Lamija al-Baz (47) kaže da je Lajan ranjena prošle nedjelje u napadu na kvart Al-Karara u Han Junisu, u sklopu izraelskog neumoljivog vojnog odgovora na krvave napade Hamasa 7. oktobra u kojima je ubijeno više od 1400 Izraelaca, većinom civila.
Prema palestinskom ministarstvu zdravstva koje vodi Hamas, gotovo 9.500 ljudi je ubijeno u Gazi od izbijanja rata, uključujući najmanje 3.900 djece.
Četvoro od njih bili su Lajanini rođaci, ubijeni u udaru koji je 13-godišnjakinju koštao nogu, kaže njena majka.
Lamija je rekla da su dvije njezine ćerke, Ihlas i Hitam i dvoje unučadi, uključujući novorođenče, ubijeni kada je u izraelskom napadu pogođena porodična kuća.
“Tijela su im bila raznesena”, kaže Lamija, koja je morala da identifikuje svoje ćerke u mrtvačnici. “Identifikovala sam Hitam po minđušama, a Ihlas po nožnim prstima.”
Lajan, lica i ruku prošaranih povredama, pita: “Kako ću se vratiti u školu kad moji prijatelji mogu da hodaju, a ja ne mogu?”
Majka pokušava da je umiri: “Biću uz tebe. Sve će biti u redu. Još uvijek imaš budućnost pred sobom.”
„Barem sam živa“
Na bolničkom odjeljenju za opekotine u susjednim krevetima leže sestre, Lama i Sara al-Aga, stare 14 i 15 godina.
Onde se liječe nakon napada 12. oktobra u kojem su ubijeni Sarina sestra bliznakinja Sama i dvije godine mlađi brat Jaja.
“Kad su me prebacili ovamo, zamolila sam sestre da mi pomognu da sjednem i tada otkrila da mi je noga amputirana”, prisjeća se 14-godišnjakinja.
“Mnogo me boljelo, ali zahvalna sam Bogu što sam još živa”.
Lama nema namjeru da dopusti da joj invalidnost odredi budućnost.
“Dobiću vještačku nogu i nastaviti studije kako bih mogla da ostvarim san da postanem ljekarka”, kaže.
Direktor bolnice Nahed Abu Taema objašnjava da zbog velikog broja žrtava i sve manjih resursa ljekarima često ne preostaje ništa drugo nego da amputiraju udove kako bi spriječili komplikacije opasne po život.
“Moramo birati između spasavanja života pacijentu ili izlaganja riziku dok pokušavamo da mu spasimo povrijeđenu nogu”, rekao je.
Uništeni fudbalski snovi
U zelenom fudbalskom dresu Ahmad Abu Šahmah (14) hoda pomoću štaka uz ruševine zgrade u Han Junisu i prolazi dvorištem gdje je igrao fudbal.
Zgrada je uništena u udaru u kojem je ubijeno šest njegovih rođaka i tetka.
“Kad sam se probudio (nakon operacije), pitao sam brata ‘gdje mi je noga?’”, prisjeća se.
“Lagao mi je i rekao da je ovdje, samo je ne mogu osjetiti zbog anestetika”.
Istinu je saznao idući dan.
“Puno sam plakao. Prvo o čemu sam razmišljao bilo je da više neću moći da hodam ni igram fudbal. Upisao sam fudbalsku akademiju nedjelju dana prije rata.”
Abu Šahmah navija za Barselonu, a njegovi rođaci okorjeli su navijači Real Madrida.
Jedan od njih, Farid Abu Šahmah, kaže: “Kad bi mogao da vratim vrijeme i vratim Ahmadu nogu, odustao bih od Reala i postao navijač Barselone poput njega”.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR