Izigravanje zelenog aktivizma za javnost na Olimpijskim igrama i nije toliko loše

Gradske vlasti Pariza su u pripremu ovih Olimpijskih igara ušle s ambicijom da transformišu grad i ostave trajno ekološko nasljeđe, ali uprkos ogromnim ulaganjima i naporima, planirano čišćenje rijeke Sene, vrijedno 1,5 milijardi dolara, nije u potpunosti ispunilo očekivanja. Nedavni incidenti sa sportistima koji su se razboljeli otvorili su pitanje da li se radi o još jednom primjeru "greenwashinga" ili o neophodnom koraku ka održivijoj budućnosti.

Greenwashing je pojam koji se koristi za opisivanje prakse kada organizacija, kompanija ili institucija lažno ili preuveličano prikazuje svoj rad kao ekološki prihvatljiv ili „zelen“. Ova praksa obmanjuje javnost kako bi povjerovala da određeni entitet ima značajan doprinos zaštiti životne sredine, dok zapravo njihovi postupci ne podržavaju te tvrdnje, ili su mjere koje preduzimaju minimalne i neefikasne.

Autor knjige „Secondhand: Putovanja u novoj globalnoj garažnoj rasprodaji“ Adam Minter u analizi za Bloomberg podsjeća da su Parižani vjekovima ispuštali kanalizaciju u idiličnu rijeku Senu, čineći je nebezbjednom za plivanje.

Čišćenje vrijedno 1,5 milijardi dolara, planirano uoči Olimpijskih igara 2024. godine, trebalo je da riješi ovaj problem. Međutim, kako se bliži ceremonija zatvaranja, rijeka je sigurna za plivanje samo povremeno. Prošle sedmice, četvoro sportista – dvoje iz Novog Zelanda, jedan iz Belgije i jedan iz Švajcarske – zadobilo je gastrointestinalne probleme nakon takmičenja u njenim vodama.

„Parižani, koji plaćaju ceh, s razlogom su frustrirani zbog ogromnih troškova i neispunjenih obećanja. Usred Olimpijskih igara koje se promovišu kao najzelenije do sada, sve to izgleda (i možda miriše) kao primjer klasičnog „greenwashinga“. Ali da li je to tako loša stvar? Od privremenog čišćenja vazduha u Pekingu 2008. godine do djelimično očišćene Sene 2024. godine, olimpijski ekološki megaprojekti skoro uvijek ne uspijevaju u potpunosti. Ipak, čak i kada ne uspiju, oni i dalje na neki način poboljšavaju životnu sredinu i pružaju pozitivan primjer za buduće Igre i gradove“, ističe Minter.

Izgradnja skupe infrastrukture

Moderne Olimpijske igre, kako podsjeća, često su služile kao zgodan izgovor za izgradnju skupih, ekološki destruktivnih infrastrukturnih projekata. Stadioni i drugi sportski objekti su najočigledniji primjeri, ali sve, od autoputeva do sela za sportiste, podjednako je uobičajeno. Nakon završetka proslava, nova gradnja često ostaje neiskorišćena, pa čak i napuštena. Ovo je stalan i neugodan problem koji raste sa sve većim obimom i troškovima Igara.

„Međutim, 1988. godine stvari su počele da se mijenjaju. Tada je mali grad Lilhammer u Norveškoj dobio pravo da bude domaćin Zimskih olimpijskih igara 1994. godine i, podstaknut ekološkim aktivistima, brzo je prihvatio ideju da ih učini održivim. Na primjer, objekti su izgrađeni sa energetskom efikasnošću i sa vizijom o upotrebi nakon Olimpijade. To su bili skromni napori prema današnjim standardima, ali retrospektivno, to takmičenje se smatra prvim 'zelenim' Igrama, ističe Minter.

Ističe da su do ranih 2000-ih, gradovi koji su željeli da budu domaćini shvatili da je za osvajanje kandidature potrebna javna obaveza prema održivijem megadogađaju sa opipljivim ekološkim naslijeđem.

Problem zagađenja na OI u Pekingu 2008.

„Na scenu stupa Peking. Još sredinom 1980-ih, kineska vlada je javno izražavala želju da bude domaćin OI. Međutim, to nije bilo lako ostvariti. Između ostalog, Peking je imao jedno od najgorih zagađenja vazduha na svijetu. Tako je, da bi dobila prava na Ljetnje olimpijske igre 2008. godine, Kina obećala ambiciozno čišćenje zagađenog vazduha u vrijednosti od 12 milijardi dolara, koje je uključivalo zatvaranje i premiještanje fabrika, prelazak na čistije gorivo i ograničenja u saobraćaju“, dodaje autor analize.

On podsjeća da je strategija funkcionisala tokom Igara. Zagađenje je drastično opalo, a nebo koje je bilo sivo i maglovito generacijama, odjednom je postalo čisto i plavo. Ali poslije toga, privremena priroda mnogih inicijativa otkrivena je kada se zagađenje vratilo.

„Da li je ovo bio očigledan primjer greenwashinga? Da. Ipak, pokazalo se da je to bilo nešto više od toga. U Šangaju, gdje sam živio u godinama prije i poslije OI, zimska magla je bila praćena online, ali i na osnovu negodovanja o tome da li je vlada zaista sposobna da značajno riješi problem zagađenja, čak i ako to želi. Građani su jedni druge podsjećali da su Igre dokazale da se magla može očistiti ako postoji volja da se to uradi. Do ranih 2010-ih, postojao je intenzivan pritisak javnosti na vladu da trajno riješi problem“, naglašava Minter.

Sprovođenje nacionalnog plana za čist vazduh

Kina je, kroz svoje olimpijske inicijative, usvojila znanje i politike da to postigne, a 2013. godine, pet godina nakon što je olimpijski plamen ugašen u Pekingu, najavljen je nacionalni plan za čist vazduh koji je usvojio i prilagodio mnoge tehnike korišćene za OI 2008. Danas je vazduh u Kini daleko čistiji nego što je bio 2008. (iako daleko od savršenog). Peking, zauzvrat, sada služi kao primjer drugim gradovima u zemljama u razvoju koji se bore sa zagađenjem vazduha.

„Možda bi Peking na kraju riješio ove probleme i bez potrebe da impresionira Međunarodni olimpijski komitet i globalnu televizijsku publiku. Međutim, bez njih bi to trajalo mnogo duže. Ovaj obrazac su ponovile i druge nedavne igre. U 2016. godini, Rio je obećao masovne nadogradnje u oblasti prevoza i čiste vode, koje su samo djelimično ispunjene. Ali da nije bilo Olimpijskih igara, ti ciljevi ne bi ni bili postavljeni. Danas je dio vode čistiji, postoje nove linije prevoza i, što je najvažnije, javnost sada očekuje bolje uslove“, ističe se u analizi.

Dugoročni efekti

Sada je došao red na Pariz. Želja da se Sena, zagađena kanalizacijom, pretvori u rijeku pogodnu za plivanje datira još od 1990. godine, ali tek kada je grad dobio Olimpijske igre, postojala je dovoljna politička i finansijska podrška da se to ostvari.

„Ipak, uprkos trošku od više od milijardu dolara, uspjeh je samo djelimičan. Jake kiše mogu preopteretiti novi sistem, čineći vodu nesigurnom za plivanje (a kamoli za triatlone), a sportisti su javno kritikovali ono što i dalje pluta u vodi. Ipak, činjenica da je Sena barem djelimično sigurna za plivanje predstavlja ogromno poboljšanje koje će koristiti Parizu i njegovoj životnoj sredini dugo nakon završetka igara. Ono što je još važnije je što Parižani vjerovatno neće dozvoliti vladi da jednostavno prestane sa unapređenjem Sene kada svijet preusmjeri pažnju na druge gradove domaćine. Očekivanja su veća, a Pariz mora da ih ispuni“, ističe Minter.

Ovo, kako dodaje, nije loš ishod za mega-projekat koji nikada ne bi bio ostvaren da najveći sportski događaj na svijetu nije dao Parizu zeleno svjetlo. Budući gradovi domaćini, suočeni s potrebom da stvore održivo nasljeđe, možda će morati da se upuste u malo greenwashinga — a ekološki aktivisti će morati da prihvate da je i to bolje nego ništa, zaključuje se u analizi.