Strah od predizborne kampanje tek dolazi, ali dobra atmosfera na konvenciji je sigurno povoljan signal za Kamalu Haris i Tima Valsa, ocjenjuje u analizi za Guardian novinarka Ema Broks.
„Izgleda živahnije“, rekla je moja devetogodišnja kćerka dok je prolazila pored ekrana na kojem sam gledala snimak Džoa Bajdena kako govori prvog dana demokratske nacionalne konvencije u Čikagu. Predsjednik je, zaista, izgledao živahnije, podignut zahvalnošću 23.000 ljudi u dvorani i miliona drugih van nje zbog toga što više ne traži reizbor.
Sam po sebi, ovaj trenutak bi uzdigao događaj iznad uobičajenog. Ali ovogodišnja demokratska konvencija je toliko jedinstveno dramatična, toliko neviđena u istoriji SAD-a, da se može uporediti, a možda i nadmašiti čak i nominaciju predsjednika Baraka Obame 2008. godine. A Bajdenov potresni nastup bio je tek početak.
„Kada se borimo, pobjeđujemo“, rekla je Kamala Haris u svom uvodnom govoru u ponedjeljak i tu je počeo taj čudan trenutak spoznaje da ono što govori zapravo može biti istina. Čudno jer je to vrsta izjave koju demokrate uvijek daju, a koja je posljednjih godina bila praćena užasnim wah-wah silaznim arpeđom na trombonu.
Mlaka, neorganizovana, zasijenjena Donaldom Trampom; tako je do sada izgledala kampanja. Brzina preokreta i sama snaga narativa koja sada gura Haris naprijed, oslobodila je psihičku energiju toliko snažnu da je na bini u Čikagu praktično isijavala iskrama. Demokrate su namirisale pobjedu i, hvala Bogu, konačno je jure.
Gledajući snimke prva dva dana, stalno sam razmišljala o oštrom tekstu Džoan Didion o predsjedničkoj trci iz 1988. godine, u kojem je primetila prazninu insceniranih političkih događaja. Novinari, posmatrala je, vole da prate predsjedničke kampanje jer „imaju balone“. Razumijete šta hoće da kaže, što samo čini iskrene emocije viđene ove nedjelje u Čikagu još uzbudljivijim. Toliko je rijetko da politički događaji sa balonima izazovu bilo što osim dosade ili depresije, da kada to učine, oslobađaju ne samo primarnu vrtoglavicu, već i histeriju drugog nivoa izazvanu nevjericom zbog prisustva prvog.
I tako je bilo ovdje, u talasima koji su izgledali kao istorija u nastajanju. Predsjednik Bajden, nasmijan, sjetan, očigledno mnogo lucidniji sada kada potreba za nastupom više nije prisutna, i duboko dirljiv u svojoj sposobnosti da uradi ono najrjeđe – da djeluje za kolektivno dobro na sopstvenu štetu. Oslobađanje od anksioznosti u publici čak je omogućilo povratak dijela one stare Bajdenove harizme. Bilo je emotivno!
Prijatelji na istočnoj obali ostali su budni do kasno gledajući, i plakali. I ja sam plakala! Haris je, u publici, imala suze u očima, a sam Bajden je bio emotivan dok ga je njegova kćerka pratila sa scene. Političke osmrtnice u američkoj štampi sljedećeg dana bile su elegične, sentimentalne, sve ono što bi bilo poništeno da je ostao u trci. Evan Osnos u New Yorkeru nazvao je Bajdena „čovjekom čija karijera opisuje pola vijeka američke istorije“, i to je bio taj osjećaj – pravi trenutak „hvala Vam za službu naciji“.
Bajden je prepustio mlađim demokratama da zaista napadnu Trampa, i, o, bože, kako su to učinili. Prvog dana, kongresmenka Jasmin Kroket iz Teksasa nazvala je Trampa „78-godišnjim doživotnim predatorom, prevarantom i varalicom“ koji „se ulizuje svom uzoru, Vladimiru Putinu“. Druge noći, Mišel Obama, nakon godina neuspjeha njenog mota „kada oni idu nisko, mi idemo visoko“, smislila je apsolutni hit, nazivajući Trampa korisnikom „affirmative actiona generacijskog bogatstva“.
Ona je pohvalila zaposlene majke – vrstu „neglamuroznog“ rada koji drži zemlju na okupu – dok je njen muž izazvao ogroman smijeh zbog Trampove „čudne opsesije veličinom publike“. Bio je to povratak u dobra stara vremena humora i vedrine u stranci koja je dugo bila uronjena u depresiju i paniku. „Ko će mu reći da posao koji trenutno traži možda spada u one crnačke poslove?“ rekla je Mišel, a publika je eksplodirala.
Ono što vas je pogodilo u vezi s ovim je način na koji su demokrate uhvatile dinamiku koja je posljednjih godina bila rezervisana za republikance. Trampov uspjeh je nuspojava njegove čiste zabavne vrijednosti i činjenice da je „disruptivan“ na način koji je, za veliki broj njegovih sljedbenika, jednostavno zabavno iskustvo.
Sada taj isti osjećaj drame i poremećaja pokreće i drugu stranu. Ljudi na konvenciji su uzvikivali „USA!“ dok je Hilari Klinton – za koju ovaj trenutak mora biti i sladak i gorak u isto vrijeme – velikodušno govorila o Haris, dok su generacijsko jedinstvo prizvali borbeni poklici Aleksandrije Okasio-Kortez i „Berni Bros“.
Nijedna uspješna produkcija ne može bez bar malo patetike, a ovdje se to ogledalo u Dagu Emhofu, koji bi, ukoliko njegova žena pobijedi, postao prvi „drugi gospodin“ i koji je na bini igrao ulogu simpatičnog štrebera. Emhof je, uz mnogo samoironičnog osmijeha, čak opisao kako je prvi put pozvao Haris da organizuje sastanak naslijepo. To je djelovalo kao pokazivanje mišića: pogledajte ovaj bračni par koji se zaista voli u poređenju sa onim otuđenim čudacima s druge strane.
Bilo je i nota opreza i upozorenja protiv samozadovoljstva. Ulog je sada mnogo veći jer znamo ko je Tramp i jer je, poput vjeverice satjerane u ćošak na tavanu, njegova očajna potreba da bude izabran povezana sa mogućnošću napada. Ali ove nedjelje je, takođe, postojala i potreba da se uživa u osjećaju glamura, uzbuđenja, mladosti i – da, nade – u ovom trenutku, prije nego što se suočimo sa strahom od narednih nekoliko mjeseci i samih izbora.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR