Patnja siročadi u Gazi: Braća i sestre su mi postali djeca

Rat u Gazi stvorio je novu generaciju siročadi, čije potrebe su hitnije i složenije nego ikada ranije. Humanitarni radnici upozoravaju na pogoršanje situacije zbog razorene infrastrukture i masovnog gubitka porodica, pišu u zajedničkoj reportaži za Financial Times Heba Saleh i Mai Kaled iz Kaira i Malaika Kananeh Taper iz Bejruta.

Osam mjeseci nakon što je izvučena iz ruševina svog doma u Gazi, 12-godišnja Alma Jarur i dalje pati od nesanice, ljutnje i noćnih mora. Kao jedini član njene neposredne porodice koji je preživio izraelski napad koji je uništio njihov blok u Gazi, izgubila je roditelje i braću i sestre, kao i desetine rođaka koji su se zatekli u petospratnoj zgradi.

„Plačem svake sekunde zbog gubitka svoje porodice“, rekla je Alma, o kojoj sada brine njena tetka, Ola Jarur. „Želim oca, majku i braću i sestre kao druga djeca“. Jarur, koja ima šestoro svoje djece, rekla je da njena traumatizovana nećakinja još „krivi sebe“ zato što je, kada je njen mlađi brat izvučen iz ruševina, s odvojenom glavom od tijela, bila previše uplašena da ga poljubi za oproštaj.

„Rat je nepodnošljiv za odrasle“, rekla je Jarur, „a kamoli za dijete koje je izgubilo cijelu porodicu“. Alma je jedno od procijenjenih 19.000 djece u Gazi koja su tokom 10 mjeseci žestokog sukoba izgubila jednog ili oba roditelja i koja su definisana kao siročad od strane organizacija kao što je UNICEF.

Višestruki ratovi koji su zahvatili palestinsku teritoriju tokom godina oduzeli su mnogoj djeci majke i očeve, ali zvaničnici organizacija za pomoć kažu da ništa nije bilo u razmjeri trenutnog izraelskog napada. Ne samo da ima mnogo više siročadi nego u prethodnim sukobima, već su izazovi ovog puta neuporedivo teži. Rođaci su spremni da prihvate djecu koja su izgubila roditelje, ali to je mnogo teže kada su ovi staratelji – kao i gotovo svi u Gazi – osiromašeni i žive u šatorima i improvizovanim skloništima.

Borbe se i dalje odvijaju u Gazi, gdje česti izraelski nalozi za evakuaciju mogu da primoraju hiljade ljudi da napuste područje u vrlo kratkom roku. Pomoćnici ističu da je velika većina djece gladna, bilo sa roditeljima ili bez njih, i da imaju malo ili nikakvog pristupa zdravstvenoj zaštiti dok se suočavaju sa svakodnevnim prijetnjama od smrti, povreda i gubitka voljenih.

Tarek Emtairah, generalni direktor organizacije Taawon, palestinske NVO koja je podržavala siročad iz prethodnih ratova, rekao je da su potrebe ovog puta drugačijeg reda.

„Bar u prošlosti, obrazovne i zdravstvene infrastrukture su bile očuvane“, rekao je on. „Sada je sistem slomljen.“ Nastavio je: „Postoje djeca bez roditelja koja su pretrpjela teške povrede. Neka su doživjela veliki traumu i ne znaju gdje se nalaze.

Pružiti bilo kakvu utjehu ovoj djeci je prilično teško u trenutnoj situaciji“. Kazem Abu Khalaf, portparol UNICEF-a, rekao je da njegova organizacija radi na pomoći siročadi u Gazi, ali je naglasio da svako dijete u ovom razorenom području treba pomoć.

„Postoji 625.000 djece koja su izgubila školsku godinu“, rekao je on. Prema palestinskim zdravstvenim vlastima, više od 40.000 Palestinaca je poginulo u izraelskom napadu na Gazu. Izrael je pokrenuo ofanzivu na enklavu kao odgovor na napad Hamasovih militanata 7. oktobra koji je odnio 1.200 života, prema vladinim podacima.

Alma i Ola žive u kampu za siročad blizu Kan Junisa koji je postavio Mahmud Kalak, nastavnik čija je sopstvena borba da pronađe sklonište za svoju porodicu omogućila da shvati koliko je teško za porodice gdje je otac poginuo. Njegov „grad siročadi“, koji je finansiran privatnim donacijama, domaćin je 300 porodica i do 1.300 djece. Ima medicinski šator, fudbalski teren i improvizovanu školu gdje se djeca uče arapskom, engleskom i matematici. Jedan blok je određen za djecu koja su jedina preživela iz svojih neposrednih porodica, uključujući sedam tinejdžera koji su potpuno sami, rekao je Kalak. Kamp je organizovao igre kako bi djeci skrenuo misli sa gubitaka, a volonter psiholog posjećuje kamp dva puta nedjeljno.

I pored Kalakovih najboljih napora, on bi volio da može da učini više. „Oko 800 porodica je na listi čekanja za šator. Velika bol je što ne možemo da pronađemo mjesto za njih“, rekao je on.  

U kampu, Samar al-Jaja brine o četvoro nećaka i nećakinja čiji su roditelji i sestra poginuli kada je njihova kuća bombardovana u oktobru. Najstariji, Mohamed, koji ima 22 godine, je epileptičar koji takođe ima mentalni invaliditet.

„Gurao sam ga u invalidskim kolicima dok smo se selili na jug i bojao sam se da će ga izraelski vojnici upucati ako napravi neki nenamjerni pokret“, rekla je Jaja. Ahmed al-Kodari, koji ima 24 godine, preuzeo je odgovornost za svoju sestru i tri brata nakon što su im roditelji poginuli kada je izraelski napad uništio njihov dom.

Njegova sestra Misk je povrijeđena u bombardovanju i provela je neko vrijeme na intenzivnoj njezi oporavljajući se od povreda glave. Brat Abdel Rahman je takođe izgubio nogu kada je bolnica u kojoj je potražio utočište napadnuta.

Kodari je rekao da je ubrzao svoje vjenčanje kako bi njegova vjerenica mogla da se useli u njihov šator i pomogne u brizi oko Misk, koja „ima konvulzije i teške napade ljutnje i plača“. Opisao je osjećaj „slomljenosti“ kada nije mogao da pruži Misk pečenu piletinu koju je željela da jede jer nije imao novca.

„Moja braća i sestre su postali moja djeca“, rekao je Kodari. „Sve što želim je da budu srećni i da budu dobro“. Agencije UN-a i druge humanitarne grupe insistiraju na tome da je prekid vatre ključan ako žele da počnu da se bave ogromnim potrebama mladih u Gazi, uključujući onu djecu bez roditelja.

„Svako dijete u Gazi treba psihosocijalnu podršku“, rekao je Abu Kalaf iz UNICEF-a. Ali čak je malo vjerovatno i da bi ovo moglo da ublaži nevolje siročadi. „Budućnost za ovu djecu izgleda izuzetno sumorno“, rekla je Aleksandra Sajeh, šefica humanitarne politike i zagovaranja u organizaciji „Save the Children International“.

„Skala djece koja su izgubila porodicu, koja su izgubila proširenu porodicu, koja su izgubila roditelje, je toliko ogromna da je teško zamisliti kako će društvo moći da se nosi sa tim“, poručila je ona.