Komentari Džej-Di Vensa o Kamali Haris odražavaju tvrdoglavu debatu u navodno progresivnim društvima. navodi u analizi za Guardian autorka Nesrine Malik.
Žena bez biološke djece kandiduje se za visoku političku funkciju, pa će se, naravno, ta osobina u nekom trenutku upotrijebiti protiv nje. Kamala Haris je, u kratkom periodu otkako se pojavila kao kandidatkinja demokrata za predsjednicu SAD-a, bila podvrgnuta ispitivanju zbog toga što nema djecu.
Konzervativni advokat Vil Čemberlen je na platformi X objavio da Haris „ne bi trebalo da bude predsjednica“ – očigledno, jer nema „interese u igri“. Republikanski kandidat za potpredsjednika, JD Vens, nazvao je Haris i druge demokrate „gomilom starijih gospođa bez djece koje žive nesrećne živote“.
To je posebno zarazna tendencija u SAD-u, sa desničarskim pokretom koji je opsjednut reprodukcijom žena. Ali ko može zaboraviti (a ako jeste, rado ću vas podsjetiti na nisku tačku koja me i dalje iritira) kada je Andrea Lidsom, tokom izbora za lidera Konzervativne stranke 2016. godine, rekla da Tereza Mej možda ima nećake i nećakinje, ali „ja imam djecu koja će imati djecu... koja će biti dio onoga što slijedi“. „Iskreno“, dodala je, kao da poruka nije dovoljno jasna, „osjećam da biti majka znači imati stvarni ulog u budućnosti naše zemlje, opipljiv ulog“.
To je argument o političkoj sposobnosti koji prikriva visceralni prezir prema ideji da bi žena koja nema dijete trebalo da ima bilo kakav kredibilitet ili status. U drugim komentarima, Vens je rekao da „toliko lidera ljevice, i mrzim što moram biti tako ličan po ovom pitanju, ali to su ljudi bez djece koji pokušavaju da isperu mozgove naše djece, to me stvarno dezorijentiše i uznemirava“. Izgleda da je toliko opsjednut ovim da je skoro smiješno: čovjek čija opsesija ženama bez djece graniči sa kompleksom.
Ali njegovo „dezorijentisanje i uznemirenost“ je politička tendencija koja traje i opstaje. Ona stalno postavlja pitanje ženama koje nemaju djecu, na suptilne i eksplicitne načine, posebno što više napreduju u profesionalnoj sferi: „Šta je tu posrijedi? U čemu je stvar?“ – javna sfera postaje prostor za odgovor na to pitanje. Žene izvode neku vrstu grupnog moljenja da ih ostave na miru, u svojim mukotrpnim ispitivanjima o tome kako su došle do odluke da nemaju djecu, ili zašto zapravo slave što nemaju djecu, ili razmatranjima o ambivalenciji prema tome da imaju djecu.
Iza svega ovoga leži neka klasična staromodna nesposobnost da se zamisle žene van majčinstva. Ali jedan od razloga zašto ovaj tradicionalizam opstaje u naizgled modernim i progresivnim mjestima jeste to što povlačenje žena iz majčinstva u kapitalističkim društvima – sa njihovim loše opremljenim javnim uslugama i podrškom za roditelje – nameće pitanja o našim nejednakim, nepriznatim ekonomskim aranžmanima.
Žena koja ne rađa djecu je žena koja nikada neće ostati kod kuće i pružati neplaćenu njegu. Manje je vjerovatno da će biti vezana za zonu domaćinstva i proširiti svoju brigu na starije rođake ili tuđu djecu. Ona ne može biti resurs koji podržava karijeru muškog partnera, njegove slabosti, vremenska ograničenja i društvene zahtjeve.
Biti majka je opcija, plutajući radnik, džoker u špilu. Odsustvo majčinstva stvara prazninu za tu „besplatnu“ uslugu, na kojoj sve više zavise društva koja se organizuju oko nuklearnih porodica i slabo subvencionisanih prava. Nedostatak roditeljskog odsustva, brige o djeci i starijima postao bi duboko vidljiv – „dezorijentišući i uznemirujući“ – ako bi ta usluga bila uklonjena.
„Majčinstvo“, piše autorka Helen Čarman u svojoj novoj knjizi "Mother State", „je političko stanje. Njegovanje, briga, stvaranje ljudskog života – sve neposredne asocijacije na majčinstvo – imaju više veze sa moći, statusom i raspodjelom resursa... nego što bismo voljeli da priznamo. Jer podizanje djece je osnovni rad društva, a od trudnoće nadalje, to je nejednako podijeljeno“.
Drugim riječima, majčinstvo postaje ekonomski input, javno dobro, nešto o čemu se priča kao da žene same nijesu u prostoriji. Podaci o opadanju nataliteta privlače komentare Ilona Maska („veoma zabrinjavajuće!“). Nemanje djece se svodi isključivo na lične motive – sebičnost, zavedenost lažnim obećanjem slobode, nedostatak vrijednosti i predviđanja, neodgovornost – umjesto na spoljne uslove: potrebu za pristupačnim čuvanjem djece, mrežama podrške, fleksibilnim radnim aranžmanima i rizikom od finansijskog kraha koji majčinstvo često donosi, stoga stvarajući vezanost za partnere. Blago rečeno, ovo su materijalni faktori koje treba uzeti u obzir prilikom ulaska u stanje iz kojeg nema povratka“. Pretpostavljati da se majčinstvo dešava bez takvog konteksta, kaže Čarman, jeste „korisna fantazija“.
To je binarni javni diskurs, koji zamagljuje često tanku granicu između biološke i društvene realizacije. Žene koje nemaju djecu ne postoje u stanju blaženog odvajanja od svojih tijela i njihovog odnosa prema materinstvu: neke su imale trudnoće, spontane pobačaje, abortuse i menstruacije. Neke su ušle u liminalne faze majčinstva koje ne odgovaraju jednoj definiciji iz koje su isključene. Neke proširuju majčinsku ulogu na različitu djecu u svojim životima. Neke, poput same Haris, imaju pastorčad (koja se ne računaju, kao što se nijesu računali ni nećaci i nećakinje Tereze Mej). Neke su postale majke, samo ne na način koji ih inicira u blaženi klub. One osjećaju žaljenje, depresiju i prolaze kroz nemir koji ne odgovara slici nesmetane potvrde vaše svrhe u životu.
Ali privilegija tih istina ne može se prenijeti na stvorenja čije je odbacivanje materinske veze postalo odbacivanje šireg neizrečenog, kolosalno nepravednog ugovora. Žene s djecom stiču društveno prihvatanje za svoju vitalnu investiciju u „budućnost“, u zamjenu za nenagrađen, nepodržan rad koji podržava i stabilizuje ekonomski i društveni status kvo. Sve to dok i dalje trpe podsmijevanje o vrijednosti njihovog rada u poređenju sa ozbiljnim trudom muškaraca koji zarađuju hljeb.
Povrh toga, žene moraju da se snalaze sa svim onim što majčinstvo – ili ne-majčinstvo – podrazumijeva, sa svim duboko ličnim, zbunjujućim, izolovanim i nepriznatim stvarnostima oba, dok su izložene neprestanim gušećim, infantilizujućim i nasilnim javnim teorijama i shvatanjima koja zadiru u njihov privatni prostor. Uz to dolazi osjećaj sumnje u sebe i stida zbog donošenja pogrešne odluke, ili zbog toga što nijesu toliko zadovoljne svojim odlukama koliko se od njih očekuje. To je konstantna, bolna vivisekcija. To, više nego bilo šta što klinički posmatrači osjećaju, jeste zaista dezorijentišuće i uznemirujuće iskustvo.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR