Jučerašnji raketni napadi Irana na Izrael ne predstavljaju samo prijetnju za bezbjednost Izraela, već i za američku politiku u regionu, koja se suočava s izazovima poput rasta iranskih nuklearnih ambicija i neizvjesnosti u pogledu regionalnog savezništva.
Bliski istok ponovo je žarište sukoba nakon jučerašnjih iranskih raketnih napada na Izrael koji prijete da izazovu regionalni sukob punog obima. Dok izraelske i američke vazdušne odbrane presrijeću te napade, ostatak svijeta s velikom zabrinutošću prati situaciju, ne zanemarujući činjenicu da je ravnoteža između odvraćanja i eskalacije sve nestabilnija. Ono što se nekada činilo kao daleki scenario – direktan vojni sukob između Irana i Izraela – sada postaje realnost.
Nedavni raketni napadi na Izrael samo su dio šireg mozaika. U najnovijoj analizi New York Timesa ocijenjeno je da iranske nuklearne ambicije više nijesu hipotetička prijetnja. Državni sekretar Entoni Blinken nedavno je upozorio da je Iran na korak od proizvodnje dovoljne količine uranijuma za oružje za nuklearnu bombu. Blizina zvaničnog Teherana nuklearnoj sposobnosti, u kombinaciji sa spremnošću na direktne raketne napade, dovodi cijeli bliskoistočni region u stanje pripravnosti. Iranski režim pokazao je spremnost da pređe granice, a kako se sve više približava statusu nuklearne sile, ulozi za Izrael, a i, posredno, za Sjedinjene Američke Države, nikada nijesu bili viši.
Ovaj razvoj događaja predstavlja odlučujući trenutak za američkog predsjednika Džozefa Bajdena i njegovu administraciju. Dugogodišnja američka politika suzbijanja iranskog nuklearnog programa kroz diplomatiju i tajne sabotaže ne uspijeva da spriječi Teheran da se približi nuklearnom pragu. Izrael je decenijama pokušavao da uspori iranske nuklearne ambicije tajnim akcijama – ubistvima, sabotažom i sajber napadima, ali ti napori su uvijek bili usmjereni na kupovinu vremena, a ne na trajno neutralisanje prijetnje. Izrael danas na raspolaganju ima manje opcija, a Bajdenova administracija mora da se suoči s neprijatnom realnošću – da diplomatska angažovanost nije dovoljna da odvrati iransku agresivnost.
Da bismo razumjeli ozbiljnost aktuelne krize, treba uzeti u obzir i širu geopolitičku dinamiku. Iran ne djeluje izolovano. Njegova partnerstva s Rusijom, Kinom i Sjevernom Korejom pružaju mu stratešku zaštitu, ohrabrujući Teheran da djeluje agresivnije. Prema pisanju New York Timesa, ovakva savezništva rezultiraju ne samo izraelskim napadom na Izrael, već i izazovom liberalnom međunarodnom poretku predvođenom SAD. Teheran šalje jasnu poruku da je spreman da cilja američke saveznike i testira američku odlučnost u regionu.
Međutim, odgovor Bajdenove administracije do sada je bio suzdržan. Oklijevanje da se Iran suoči agresivnije odražava kompleksniji američku zamor sukobima na Bliskom istoku, posebno nakon katastrofalnog povlačenja iz Avganistana. Američka administracija, oprezna da ne bude uvučena u još jedan dugotrajan rat, se umjesto toga odlučila za diplomatske gestove i opreznu retoriku. Međutim, kako Iran nastavlja da djeluje, postavlja se pitanje da li je takav pristup održiv.
Kako je izvijestio CBS News, američke strategije protivraketne odbrane, ukorijenjene u razmišljanju iz Hladnog rata, pokazale su se neadekvatnim u suočavanju sa složenostima modernih raketnih prijetnji. Milijarde potrošene na protivraketnu odbranu nijesu uspjele da proizvedu sistem koji pouzdano suprotstavlja ovim prijetnjama, bilo od Sjeverne Koreje ili Irana, što ostavlja SAD i njihove saveznike u nestabilnoj poziciji – dok protivraketne odbrane spašavaju živote na kratke staze, ne nude dugoročno rješenje za širi strateški problem koji predstavlja rastuća iranska raketna i nuklearna sposobnost.
Štaviše, pretpostavka da sama protivraketna odbrana može da obezbijedi sigurnost je opasna zabluda. Čak i ako bi tehnologija napredovala, sistemi protivraketne odbrane su fundamentalno reaktivni, s obzirom na to da malo doprinose sprečavanju agresije ili neutralizaciji uzroka sukoba. Kako CBS News naglašava, SAD su se fokusirale na hipotetske raketne prijetnje, poput onih iz Sjeverne Koreje, dok su ignorisale stvarnu, sadašnju opasnost koju predstavlja sve sofisticiraniji arsenal Irana. Tehnički izazovi presrijetanja raketa su ogromni, a bilo koji sistem, čak i ako je pouzdan, mogao bi lako biti preplavljen salvom raketa.
Posljedice ovih tehnoloških i političkih neuspjeha su ozbiljne. Najnoviji iranski raketni napadi na Izrael nijesu izolovani incidenti – oni su dio šire strategije regionalne destabilizacije, koja uključuje korišćenje posredničkih snaga kao što su Hezbolah i Huti. Podrška Teherana Hezbolahu, koji je ispalio hiljade projektila u Izrael u znak solidarnosti s Hamasom, ilustruje kako su sukobi u Gazi i Libanu povezani s većom iransko-izraelskom borbom. Izrael, koji je već opterećen borbama na više frontova, ne može sebi da priušti da bude sputan američkim pozivima na uzdržanost.
Ipak, kako se Izrael priprema za eskalaciju vojne reakcije, suočava se s paradoksom. Pozivi Bajdenove administracije na uzdržanost možda odražavaju želju da se izbjegne dublje uključivanje u sukob, ali neprekidna posvećenost Vašingtona bezbjednosti Izraela osigurava da će svaku akciju Izraela, bila ona agresivna ili ne, SAD na kraju podržati. Kako New York Times primjećuje, izraelski protivraketni sistem, koji je ranije bio kritikovan, potvrdio je vrijednost spašavajući živote, no čak ni najsofisticiranija odbrambena tehnologija ne može da riješi osnovni problem – iransko nastojanje za regionalnom dominacijom i sposobnošću nuklearnog naoružanja.
U ovom kontekstu, jasno je da Izrael vjerovatno neće dugo slušati američke pozive na uzdržanost. Izraelska vlada i Benjamin Netanijahu, ohrabreni nedavnim uspjesima protiv Hezbolaha i Hamasa, mogli bi odlučiti da je sada vrijeme za jači udar na Iran, nadajući se da će zadati odlučujući udarac njegovoj vojnoj infrastrukturi i nuklearnom programu, a dok bi Bajdenova administracija više voljela da izbjegne direktno vojno uključivanje, mogla bi se suočiti s primoranošću na to da podrži Izrael u bilo kojoj konfrontaciji s Iranom.
Ova situacija predstavlja dilemu za Bajdena. Dozvoliti Iranu da djeluje bez kazne, bilo kroz podršku posrednicima ili napredovanje iranskog nuklearnog programa, moglo bi osnažiti Teheran i oslabiti američki uticaj u regionu. Štaviše, poklapanje ovih događaja, s kampanjom za američke predsjedničke izbore dodaje političku dimenziju krizi. Kako se Donald Tramp pozicionira kao kandidat koji najavljuje da može da obnovi globalnu stabilnost, Bajden ne smije dozvoliti svojoj administraciji da djeluje slabo ili neodlučno po pitanju nacionalne sigurnosti.
Bajdenova administracija mora da odluči da li će nastaviti s opreznim pristupom ili će preuzeti odlučniju poziciju protiv Irana. Posljedice svake odluke su duboke. Eskalacija sukoba predstavljala bi rizik da uvuče SAD u još jedan sukob na Bliskom istoku, dok bi nečinjenje moglo dozvoliti Iranu da postane država s nuklearnim oružjem. Ovo je opasna igra ravnoteže s kojom se SAD suočavaju, dok je budućnost američkog vođstva u regionu sada na kocki.
Aktuelni pristup Bajdenove administracije prema eskalirajućem sukobu između Izraela i Irana nije održiv. Iranska agresija i nuklearne ambicije zahtijevaju odlučniji odgovor, kako od Izraela, tako i od SAD. Dok su sistemi protivraketne odbrane pružili privremenu sigurnost, oni nijesu dugoročno rješenje. SAD moraju da preispitaju sopstvenu strategiju, priznajući da neuspjeh da djeluju odlučno sada može dovesti do još većeg sukoba u bliskoj budućnosti. Ulozi su visoki, a oči svjetske javnosti uprte su u njihov naredni potez.
A.N.R.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR