U Gazi imamo jedno pitanje za ostatak svijeta: Zar i mi nijesmo ljudi, kao vi?

Potresnu stvarnost života u Gazi pod stalnom prijetnjom opisuje u današnjoj kulumni za britanski Guardian 24-godišnja žena, koja je tamo provela cio svoj život i radila sa organizacijom Plan International kao omladinska ambasadorka. Pišući anonimno kako bi zaštitila svoj identitet, opisuje kako se svake noći porodice u Gazi okupljaju zajedno, moleći se da im se kuće ne sruše pod težinom bombi. U Gazi nijedno mjesto nije sigurno, a smrt je uvijek blizu. Čak i spavanje zahtijeva traženje najbezbjednijeg ugla kuće, znajući da nijedan prostor ne može potpuno zaštititi od napada.

Nakon što je bila primorana da napusti svoj dom u oktobru 2023. godine, sada živi u istočnom dijelu Gaze sa svojom porodicom. Četrnaest osoba, podijeljenih u dvije sobe, dijeli ograničen prostor, pokušavajući da se ugriju i prežive u skučenim i surovim uslovima. Porodica nema vodu, a zalihe hrane su skoro iscrpljene. S obzirom na to da je brašno postalo i rijetko i skupo, mnogi su prinuđeni da koriste stočnu hranu za pravljenje hljeba. Ove teške okolnosti posebno pogađaju djecu u njenoj porodici, koja ne dobijaju potrebnu ishranu, zbog čega su iscrpljena i slaba.

Život u Gazi, objašnjava ona, ostavlja trajan uticaj na mlade ljude. Stalni haos ograničava njihov pristup obrazovanju, zaposlenju i sigurnom okruženju. Djeca, posebno, nose ožiljke od svjedočanstava nasilja i gubitka voljenih, a psihološke posljedice će vjerovatno trajati tokom čitavog života. Pored traume, omladina u Gazi suočava se s preprekama kao što su ekonomski kolaps, nedostatak infrastrukture i nemogućnost da ostvare svoje snove. Čak i nešto tako jednostavno kao što je putovanje prepuno je prepreka – kontrolnih punktova, invazivnih bezbjednosnih provjera i čestih odbijanja viza, što čini napuštanje Gaze gotovo nemogućim.

Ona postavlja snažno pitanje svijetu: „Zar nijesmo ljudi kao i vi?“ Ovo pitanje, bez odgovora, odražava dubok osjećaj napuštenosti i marginalizacije s kojima se mnogi u Gazi suočavaju. Život je postao nenormalan, a ljudi se bore sa svakodnevicom držeći se malih radosti i ličnih strasti. Za mlade ljude, angažovanje u kreativnim aktivnostima, bilo kroz pisanje, fotografiju ili druge aktivnosti, pruža privremeni bijeg od sumorne stvarnosti. Održavanje snova, čak i kada budućnost djeluje neizvjesno, pruža ključni osjećaj svrhe. Uprkos svemu, ona se i dalje drži svoje ambicije da postane fotografkinja i spisateljica, sanjajući da će jednog dana njen rad dospjeti do svijeta.

San o normalnom životu, o tome da može da hoda ulicom bez straha, uvijek je prisutan, iako njegovo ostvarenje djeluje daleko. Ipak, ona vjeruje da nada leži u tome da svijet prizna nevolju Gaze i da je ne ignoriše. Pored neposredne prijetnje nasiljem, postoji hitna potreba da međunarodna zajednica prizna i riješi patnju naroda Gaze.

Ona poziva na globalnu akciju kako bi se riješio sukob, naglašavajući da su politička rješenja i mirovni pregovori hitno potrebni. U međuvremenu, humanitarna pomoć – hrana, medicinska njega i psihološka podrška – od suštinskog su značaja za preživljavanje. Sigurni prostori za obrazovanje i lični razvoj pomogli bi omladini Gaze da se pripremi za bolju budućnost, pružajući im priliku da izgrade živote u okruženju koje nudi sigurnost i napredak.

Međutim, sve je teže održati nadu. Mladi u Gazi osjećaju se napušteno od međunarodne zajednice, jer je sukob toliko dugo trajao da se čini da je svijet postao ravnodušan. Nekada šokantni užasi rata više ne izazivaju isti nivo ogorčenosti, ostavljajući narod Gaze da čeka dan kada će im neko konačno reći da je rat gotov.