Izbori u SAD: Oči kažu Kamala, brojevi sugerišu oprez

Za Antenu M piše: Biljana Jovićević 

Izbori kao niti jedni drugi - kažu za promjenu identično američki i mainstream i alternativni mediji.

Još samo dva dana ostala su do momenta koji bi svijet mogao pamtiti kao istorijsku prekretnicu, mada se od pretjerane upotrebe ili previše istorije u relativno kratkom vremenu, ta sintagma prilično potrošila. I to ne zato što bi SAD-e mogle dobiti prvu ženu za predsjednicu – i to lijepu, otmenu, obrazovanu bivšu senatorku i državnu tužiteljicu Kalifornije, ne manje važno azijsko- jamajkanskog porijekla, udatu za bijelca – i to Jevreja – što je samo po sebi dovoljno za istorijski momentum, već zato što je ovakvom „korak naprijed“ povijesnom scenariju suprostavljen onaj mračni – „korak nazad“ i to za skoro jedan cijeli vijek nazad - ulazak u puzajući fašizam, od milošte zvan „Make Amerika Great Again“ (Napraviti Ameriku ponovo velikom/MAGA-a) ili kako je javno priznao najbogatiji čovijek na svijetu Ilon Mask (Elon Musk) u „Dark MAGA“-u, (tamna MAGA). 

Svi koju su još prije osam godina, uočavajući istorijske paralele, počeli etiketirati Donalda Trampa (Trump) kao fašistu ili „wannabe fašistu“ – bivali su ismijavani i kvalifikovani kao oboljeli od „Trump derangement syndrome“-a (sindrom poremećaja od Trampa). Sada kada to isto o njemu javno svjedoče „iz prve ruke“ republikanci – konzervativci, ljudi koji su prodefilovali kroz njegovu administraciju i pokušavali zaštiti čuvenu „američku republiku“ (ako je budu umjeli sačuvati - glasi nastavak) od njegovih autoritarnih diktatorskih tendencija, i koji su u brojkama kao nikad do sada, baš iz tih razloga, podržali, najavljenim programom vjerovatno nikad više lijevu kandidatkinju za ulazak u Bijelu kuću, oni koji javno ili tajno (nije zanemarljivo, objasniću kasnije) nijesu MAGA-a, nerado priznaju da su ga podcijenili.

Zašto - kada je sam Tramp, izuzimajući baš eksplicitni „heil Hitler“ koji je ovih dana za The New York Times (NYT) otkrio njegov nekadašnji šef osoblja Bijele kuće, penzionisani general Džon Keli (John Kelly), otvoreno govorio sve što će uraditi ili što želi da uradi, a oni ga pravdali „to je ipak samo Tramp“ – sigurno će biti tema socioloških studija i analiza jednog dana.

U svakom slučaju, dva dana uoči još jednog „Dana D“ za Ameriku, ali i ostatak svijeta – jednako demokratskog kao i onog drugog (u velikom broju okupljenog oko BRICS-a prije dvije sedmice)- stvari stoje ovako:

U modernoj istoriji nikad neizvjesnija izborna utrka u SAD-u.

Na osnovu istraživanja javnog mnjenja koja su bez izuzetka, uključujući, što je najvažnije i u sedam „swing“ ili „battleground states“ (saveznim državama u kojima se odlučuju izbori: Pensilvanija, Džordžija, Mičigen, Viskonsin, Arizona, Nevada, Sjeverna Karolina) toliko u margini greške, da se niko ne usuđuje da prognozira ishod- aktuelna potpredsjednica SAD-a i kandidatkinja demokrata Kamala Haris (Harris) i bivši predsjednik i kandidat Republikanske stranke, Donald Tramp, „dišu jedno drugom za vrat“.

Vizuelno, još od momenta kada se aktuelni predsjednik Džo Bajden (Joe Biden) pod ogromnim pristiskom povukao iz utrke, sve je izgledalo na strani Haris: novac - preko milijardu dolara donacija za manje od dva mjeseca, od toga 60 posto ispod 200 dolara, što znači od običnih građana, a ne „big money“, rekordan broj volontera, rekordan broj onih koji su je podržali u različitim sektorima – primarno žena zbog „krstarškog rata“ republikanaca protiv reproduktivnih prava žena (obaranje istorijeskre presude Roe v Wade iz 1973. na Vrhovnom sudu 2022.) u saveznim državama u kojima su na vlasti, preko manjina – rasnih, etničih, vjerskih, seksualnih, prema kojima Tramp i MAGA neskriveno pokazuju prezir i prijete im na ovaj ili onaj način, sindikata (iako ne svih) kojima potpredsjednica Amerike obećava još progresivnije politike od onih koje je na domaćem planu sproveo Bajden, mladih, poznatih i superpopularnih i uticajnih zvijezda koje ovih dana špartaju u kampanji swing države, do poslovne i naučne zajednice - podržalo ju je preko 80 Nobelovaca, na koncu i do rekordnog broja nikad -Trampera, uključujući i takozvane „odrasle u sobi“ u vrijeme Trampovog prvog mandata - čija bi svjedočenja o njegovom ponašanju u vrijeme dok je bio u Bijeloj kući bila dovoljna da dikskvalifikuju bilo kojeg drugog kandidata – ali ne Trampa.

Sam Tramp - sa druge strane, šokiran time što mu je sigurna pobjeda, sa Bajednom kao rivalom i pokušajem ubistva (čak dva puta) odjednom izmakla iz ruku, bez velikog entuzijazma vodi kampanju - njegove skupove prije kraja vrlo često napuštale su njegove najvatrenije pristalice, jer mu je samom dosadno da priča pa traži muziku, uz koju zabavlja sebe, umjesto da se obraća publici, čak i za njihov ukus priča previše laži o recimo 6. januaru, ili budalaštine o veličini polnih organa bivših pokojnih sportskih zvijezda, koje je teško sažvakati, a pare za kampanju osim od serije šljaštećih rekvizita za njegovim imenom, poput zlatnih patika i satova sumnjivog kvaliteta, javno dobija tek od nekolicine multimilijardera. Prije svega od tech mogula Pitera Tila (Peter Thiel), izralsko-američke lobistkinje Miriam Adelson, i trenutno najbogatoijeg čovjeka na svijetu, Ilona Maska koji je do te mjere investirao u Trampa da čak otvoreno dijeli novac onima koji će glasati za njegovog favorita, ili samo podržati očuvanje „free speech-a“ (slobode govora) za ček od milion dolara. Na stranu što ga ovaj čin testiranja uloge novca u američkoj politici i izborima, potencijalno može dovesti da bude predment istrage zbog predizbornih manipulacija - „sloboda govora“ u slučaju vlasnika Tesle i bivšeg Twittera, sada posrnulog „X“- izgleda tako da ova mreža po nalogu Trampa, ali prije njega i drugih autokrata širom svijeta Si Đipinga, Narendre Modija, Recepa Tayyipa Erdogana ili Benjamina Netanjahua blokira za njih nepoželjne sadržaje, kad god zatraže i zatreba.

Dok Kamala Haris od dana 1. od kad je ušla u kampanju neprekidno predstavlja agendu i programe kojima će poboljšati živote građana SAD-a i unaprijediti one benefite koje su već dobili za Bajdenove administracije, koju mnogi smatraju najprogresivnijom nakon FDR-ovog (Franklin D. Roosevelt)"New Deal-a", Tramp se bavi zastrašivanjem javnosti od migranata – recimo Haićana za koje, iako dokazano lažno, tvrdi da jedu kućne ljubimce u Springfildu i drugdje, takođe lažno tvrdi da otimaju, ubijaju i siluju širom SAD-a, i prijeti da će ih deportovati na milione, zatim on i njegove pristalice targetiraju kao „ostrvo smeća“ Portorikance, kao da nijesu američki građani, a otvorenu metu osim Haris koju nazivaju „marksistom i komunistom niske inteligencije“ crtaju i drugim neprijateljima „iznutra“: od bivše predsjedavajuće i emeritus predsjednice Predstavničkog doma, Nensi Pelosi (Nancy) (bila je ključna za prisiljavanje Bajdena da se povuče) do demokratskog kongresmena Adama Šifa (Schiff), koji je predvodio njegove impičmente u Kongresu, a sada je u utrci za senatora, specijelnog tužioca Džeka Smita (Jack Smith) koji vodi istragu o Trampovom iznošenju povjerljivih dokumenata iz Bijele kuće po okončanju manadata, sve do bivše republikanske kongres-žene Liz Čejni ( Cheney), kćerke ozloglašenog bivšeg potpredsjednika Dika Čejnija (Dick Cheney) – oboje neokonzervativaci koji su podržali Haris. Za Liz Čejni je poručio da je treba „staviti pred streljački vod“. Može li biti eksplicitnije poruke za njegove oponete, a i one koji ga biraju?

Čovjek kojem je pošlo za rukom da normalizuje ludilo

I navedeno je samo dio ludila ili prijetnji, kako god hoćete, koje Tramp plasira ka svojim političkim protivnicima.

A nijesmo ni pomenuli, osim jednu, brojne istrage koje se protiv njega vode, ali ih je sve uspio odgoditi za poslije izbora, kada će ih, ako pobijedi - kako se opravdano nada, pogađate, uspjeti prekinuti. I Tramp to ne krije, već se brani time da su to politička suđenja u kojima je on “žrtva progona“.

Sve otvoreno radi i poručuje šta će tek raditi - ali američki mediji, uključujući i mainstream ili „liberalne“ kako ih kao uvredu zovu Trampove pristaše, koji kao navijaju za Kamalu Haris, za Trampa opet imaju drugačije aršine - i nakon jednog dana samo slegnu ramenima „to je Tramp“, a on im u međuvremenu baci sljedeću "kosku za glodanje"(zvuči poznato, zato što jeste Hilari Klinton 2016.).  

Da je tako potvrđuje i nedavni skup u Medison skver gardenu (Madison Square Garden), u Njujorku – praktično jedini masovni i entuzijastični skup podrške Trampu u ovoj kampanji, koji je bio reminiscencija onog ozloglašanog nacističkog iz 1939. a oni su se čak i trudili da ožive sjećanja na prethodni - retorikom kojom su odaslane zloglasne strelice prema svima, uključujući i Jevrejima.  

Na sreću liberalnih medija, bavljenje rekacijama na nazivanje Portorikanca „smećem“, a oni bi mogli odlučiti izbore u Pensilvaniji, kao swing dražavi, jer - ispostavilo se, tamo ih živi ogroman broj, zamijenila je Bajdenova uvreda/odgovor na račun Trampovih pristalica kojima je prilično senilni bivši predsjednik uzvratio istom mjerom, pa su s Trampa fokus prebacili na Džoa i praktično ih stavili u istu ravan.

Da za Trampa važe drugi standardi u odnosu na sve ostale potvrđuju i novoprocurele informacije o odnosima Tramp – Džefri Epstin (Jeffrey Epstein) ili se samo privikavaju na moguće nove okolnosti- vidjećemo.

Epstin, ozloglašeni seksualni prestupnik optužen za najteža krivična djela, uključujući trgovinu bijelim robljem i silovanje maloljetnica, sa kojim su u bliskom kontaktu bili brojni poznati iz politike i biznisa (Tramp, Bil Klinton, Bil Gejts, princ Endriju, brat kralja Čarlsa) a koji je nakon hapšenja pod misterioznim okolnostima izvršio samoubistvo u zatvoru 2019. snimio je sate i sate tajnih razgovora. Do njih je došao autor više Trampovih biografija, koji se nekada nije skidao iz mainstream medija, novinar Majkl Vulf (Michael Wolff) koji je objavio da je došao do oko 100 sati snimljenog matrijala sa Epstinom iz 2017, iz kojih se, na osnovu onoga što je objavio, može saznati dosta toga o odnosima Trampa i Epstina, ali i kako je funkcionisala Bijela kuća pod Trampom: kako su, recimo, mijenjali ljude jer nerviraju njegovu medijsku savjetnicu Kelien Konvej (Kellyanne Conway), Stiva Benona (Steve Bannon) ili direktora JPMorgan Chase-a Džejmija Dejmona (Jamie Dimon) što je možda najčudije, ali i vrlo znakovito.  

Zanimljivo, iako je ova priča već dva dana otišla u etar u britanskim i pojedinim američkim alternativnim medijima, liberalni mainstream mediji u SAD—u, ovom se temom do momenta pisanja ovog teksta, još nijesu pozabavili. Da li zato što “ne žele da time utiču na ishod izbora” ili iz nekih drugih razloga, bilo bi zanimljvo čuti.

Strah - za biznis, za mir, za razum

Ali ono na šta valja podsjetiti je i sljedeće: ugledni The Washington Post (WP/Wapo) nedavno je bio priredio urednički editorijal takozvani “endorsement” (podršku) za Kamalu Haris, ali ga je njihov većinski vlasnik, donedavno najbogatiji čovjek na svijetu - Džef Bezos (Jeff) zaustavio. Istina, nakon toga Wapo je ekspresno izgubio preko 250.000 pretplatnika, ali odluka nije promijenjena. Naime, Tramp je ranije prijetio Bezosu, i imajući u vidu ne male izglede da Tramp pobijedi 5. novembra, vlasnik Amazona se očigledno samo prilagođava na ono što bi mogla postati nova realnost u Americi. Poslovni čovjek - Bezos za razliku od mnogih drugih Trampove poruke o načinu vladanja, ukoliko mu se opet ukaže prilika, ozbiljno shvata.

Bezos možda i nije jedni sa “velikim novcem” koji je shvatio da u novom Trampovom mandatu neće biti “odraslih u sobi” (Kelija, Marka Espera, H.R Mekmastera, Marka Milija) da zastavljaju njegove autoritarne tendencije, već samo odanih i lojalnih autora “Project 2025”, koji je pisana “mapa puta” njegovog novog mandata na Pensilavanija aveniji 16000, a za koju se autori nadaju da će biti “revolucija bez krvi” (čišćenje svih neposlušnih i nelojalnih iz državne administracije - demokrata ili republikanaca svejedno).

Posebno imajući u vidu da Tramp otvoreno najavljuje da neće priznati izbore osim ukoliko on ne pobijedi, i da su u svakoj drugoj varijanti izbori “pokradeni”, kampanja za to veće je počela, ako je i uopšte i prestajala od novembra 2020, strah od onoga što slijedi u SAD-u je opravdan. Ukoliko bude tijesan rezulatat, to mu daje i priliku da sa takvim tvrdnjama potpiruje svoje pristalice, iako nikakvih naznaka ili indicija da do tako nečega može doći nema. Naprotiv, do sada je samo utvrđeno da se u pojednim republikasnkim saveznim državama, pojednim biračima -u Virdžiniji, pokušava uskratiti pravo glasa, odnosno da su birači izbrisani sa spiskova. 

Do sada je, među njima i Džo Bajden, glasalo preko 72 miliona Amerikanaca, koji uredno stoje u dugim redovima za glasanje na izborima koji određuju ne samo sudbinu SAD-a!

Svjesni su toga i u Rusiji, iako imaju puno svoga posla sa invazijom na Ukrajinu i domaćim problemima koje to proizvodi. No prema pocjenama američkih službi ponovo pokušavaju da utiču na javno mnjenje u SAD-u, pogađate naravno u čiju korist -Trampa i ko im je meta osim Kamale Haris i njenog kandidata za potpredsjednika, guvernera Minesote, Tima Volza (Walz)- migranti, Haićani ponovo. Nema više Jevgenija Prigožina, ali ruska fabrika trolova nije stala. Grupa se sada zove Storm-1516 (Oluja) a umjesto pokojnog „Putinovog kuvara“, vodi je Mira Terada, Ruskinja koja je odslužila više od dvije godine u američkom zatvoru pod optužbama za pranje novca.

I pored toga što su duboko - lažni (deepfake) video uradci debunkirani, a među onima, koji su ih širili i Trampov kandidat za potpredsjednika Džejdi Vance (JD), stručnajci navode da to praktično nema efekta - oni koji žele da vjeruju – vjerovaće.

Podrška koja škodi ?

Nakon ovdje pobrojnih činjenica, vjerovatno se pitate kako je moguće da su Kamala Haris i Donald Tramp izjednačeni u šansama za ulazak u Bijelu kuću i poziciju „lidera slobodnog svijeta“ - i nijeste usamljeni.

Na osnovu pažljivog posmatranja američke politike, samog izbornog procesa ali i njenih refleksija na zbivanja u svijetu, nameće se sljedeće:

Haris je popunila gap koji je postojao između Trampa i Bajdena, u jednom momentu čak i prešla u blago vođstvo, doduše sve u granicama greške u istraživanjima i onda se tu i pored neosporne vizulene energije na njenoj strani - zaustavila, a potom počela da stagnira, ako ne i da blago pada.

Zašto - objašnjenja mogu biti sljedeća:

U momentu erupcije energije na njenoj strani počela je dobijati podršku sve većeg broja prominentnih republikanaca – nikad Trampera, među njima i ljudi koji su radili u njegovoj administraciji i sada upozoravaju na opasnost od njegovog novog mandata bez kontrole. Tačno je, podrška je znatno veća nego što je bila za Bajdena - međutim riječ je o gotovo dominantno  stranačkom establišmentu republikanaca–ne o biračima. Oni su na Trampovoj strani i to je, prema mom skromnom sudu trebalo da im bude jasno još od proljeća ove godine - kada su republikanci nakon dugotrajne i uporne borbe i bezuspješnih pokušaja da biračima umjesto popularnog bivšeg predsjednika, kao alternativu nametnu bivšu ambasadoricu i guvernerku Niki Hejli (Nikki Haley), zajedno sa njom „potučeni do koljena“ na unutarstranačkim izborima i bili promorani da se ponovo pomire sa Trampom.

Umjesto da izvuče pouku i nauči lekciju, Haris je počela da vodi kampanju sa republikancima i da bude „počastvovana“ podrškom Dika Čejnija – arhitekte napada na Irak i pola miliona ubijenih Iračana, od kojeg zaziru i sami republikanci, što je i dalo „opening“ Trampu da prijeti njegovoj kćeri Liz „streljačkim vodom“.

Sa druge strane, osim godina i demencije, Bajdenu je najveći problem bila katastrofalna politika prema zločinima Izraela u Gazi, i ničim uslovljenoj američkoj podršci i pomoći- zbog čega je uz „sleepy Joe“ Bajden dobio nadimak i „genocidni Džo“ opet dajući priliku Trampu da poentira, konstatacijom nakon takvih skandiranja na njegovim skupovima – da „nijesu u krivu“.  

Na samom početku kampanje djelovalo je da je Haris toga svjesna: ona se distancirala od Bajdenove blanko podrške Izraelu i Netanjahuovoj destrukciji Gaze, odbila da se pojavi na, kako je Nensi Pelosi rekla, sramnom obraćanju Netanjahua Kongresu, sa njim se srela iza zatvoreniih vrata bez rukovanja i kamera i poručila da dugorčno rješenje osim prekida vatre, povratka otetih 7. oktobra prošle godine, podrazumijeva i rješenje o dvije države  - Izraela i Palestine, ali se na tome uglavnom i zaustavila, dok je broj žrtava u Gazi i Libanu, među njima i ogroman broj djece i žena, rastao (blizu 50.000). 

Faktor Gaza

Jedina grupacija koja nije bila zastupljena na Demokratskoj nacionalnoj konvenciji (DNC) krajem avgusta bila je palestinsko-arapska zajednica, iako je izbornom timu Haris ponuđeno da oni odaberu ko će govoriti u njihovo ime i da govor bude unaprijed vetiran. Od tada se jaz između Haris i američkih birača, kojima je pitanje Gaze, kao pitanje osnovnih ljudskih prava i demokratskih vrijednosti počeo širiti, a pripomogao je i Netanjahu širenjem konflikta na Liban i Iran (bez dileme koristeći priliku da našteti Haris, a pomogne prvenstveno sebi pa onda i Trampu), a doprinijeli su u velikoj mjeri i američki mainstream mediji, čast rijetkim izuzetcima.

Zid šutnje u američkim klasičnim medijima o stvarnim razmjerama zločina Izrela u Gazi, razbila je zvijezda američke liberalne književne scene Ta-Nehesi Kots (Ta-Nehisi Coates) kojem je novinar CBS-a Toni Dokupil (Tony) povodom njegove nove knjige “Poruka” (The Message) koja se bavi i izraelsko-palestinskim odnosima, u živom programu rekao da bi, da on nije autor, mislio da je knjigu napisao “eskstremista sa ruksakom”, samo zato što je Kots ono što je vidio u Izarelu i Palestini okvalifikovao kao aparthejd. Ne dajući se zbuniti, Kots je mirno iznio protiv-argumente i uporedio odnos Izraela prema Palestincima sa Džim Kro (Jim Crow) zakonima u Americi prema crnoj populaciji, te podsjetio da proizrealskog narativa ne fali u američkim medijima, ali fali propalestinskog. Napad Dokupila na Kotsa i njegova reakcija razorno su djelovali na zid u američkim medijima u suptilnom prikrivanju zločina u Gazi koji su do tada tretirni, kao u najboljem slučaju, elementarna nepogoda (zbog čega su ih pojedini gosti sami prozivali), i doveli do toga da umjesto, kao do sada, kada je CNN u udarnim terminima skoro sve koji brane prava Palestinaca etiketirao kao anti-Semite, sada njihov novinar sa lica mjesta izvještava o tome da IDF koristi Palestince kao živi štit u Gazi, a počeli su češće pozivati u goste (ne samo kod Amanpour i par sati dok se Evropa budi a SAD spava) Jevreje i Izraelce, uključujući i bivše izraelske premijere i šefove MOSAD-a, koji kritikuju katastrofalnu i dugoročno po inteterese Izraela i SAD-a, štetnu zvaničnu politku desničara Bibija Netanjahua.

Ovih par podužih paragafa o Gazi u javnom narativu u SAD-u, važni su zato što u dvije od sedam swing država u SAD-u, živi velika muslimansko-palestinska zajednica, mada ne samo u njima, i mada ne samo oni, koji se osjećaju odbačenim od demokrata, koji bi po logici bili njihova prirodna strana. Odbijanje Kamale Haris da njihove zahjeve uzme ozbiljno u obzir, i da se umjesto toga upusti u kalkulaciju da će je oni ipak na kraju podržati “jer znaju da će Tramp biti mnogo gori” za Gazu, u ovako tijesnoj utrci može se pokazati kao kritično loša procjena, i u kombinaciji sa “počastvovanošću zbog podrške Dika Čejnija” kao “so na otvorenu ranu” mnogima.

U ovako tijesnoj utrci, kada je svaki glas za izborni koledž “electoral college”, postavljen tako da ide na ruku republikancima, veoma važan - sve se broji – i glasovi muškaraca Afroamerikanaca, koji su više bili naklonjeni Bajdenu nego Haris, zbog čega im je Barak Obama (Barack) čitao bukvicu i to što baš svi sindikati  -i to prvi put, nijesu, bez izuzetka podržali demokrtskog kandidata, i to da li Haris ima do detalja razrađen plan za svaku grupu u Americi, iako isti aršin ne važi za Trampa, pa i da li se smije preglasno ili ne itd…

Ipak - Kamala

Drugim riječima pravila igre nijesu fer, ali je igra prihvaćena i morala bi se dobiti. A da bi se smanjio manevarski prostor za Trampa da osporava rezultat - osim pobjede bilo bi poželjno i da je ubjedljiva ili kako oni kažu “landslide”.   

Samo se nekoliko njih, do sada usudilo prognozirati rezultat izbora: profesor Alen Lihtman (Allan Lichtman) koji je pogodio do sada svaki ishod američkih izbora, oskarovac i aktivista Majkl Mur (Michael Moore) i komičar Bil Mar (Bil Maher) – svi su predvidjeli Trampa i svi kažu da će ovoga puta da pobijedi Kamala Haris. Profesor Lihtman ipak uz ogradu - da nikad nije bilo teže doći do te procjene.    

Što se objašnjenja tijesnog rezulatata svih anketa tiče, uprkos vizuelnom utisku koji je na strani Haris, usudila bih se reći da postoji, baš kao i što je postojao i prije osam godina, jedan ne mali broj ljudi kojima nije simpatičan vizuelni Trump MAGA cirkus i otvorenost sa kojom šalju jasne poruke,  kako će izgledati njegov novi mandat, ali su - za u njihovoj percepciji “spas bijele hrišćanske Amerike” spremni da mu ćuteći daju glas.

Pošto je već glasalo više od polovine onih koji su izašli na birališta prije četiri godine, za manje od 48 sati znaćemo – da li će Amerika ipak i usprkos svim izazovima i problemima uspjeti da ostane “sjajno svjetlo na brdu” (shining light on the hill) ili ćemo svjedoličiti onome što njeni kritičari vole definisati kao “kolaps američke imperije”.

Za Zapadni Balkan pobjeda Haris neće značiti nikakav boljitak, ne treba imati iluzija– dok će Trampova transkaciono -poslovno-porodična politika ići na ruku Viktoru Orbanu, Aleksandru Vučiću, Ediju Rami i direktnu štetu Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini, Kosovu…