S Trampom, Netanijahu ima pune ruke posla

Postoje strateški napori izraelskog premijera Benjamina Netanijahua da pridobije podršku novoizabranog predsjednika Sjedinjenih Američkih Država Donalda Trampa za oštriji stav prema Iranu, ocjenjuje u analizi jedan od urednika lista Politico Džejmi Detmer. Prema njegovoj ocjeni, Netanijahu računa na Trampov povratak u Bijelu kuću kao jedinstvenu priliku za jačanje savezništva koje bi se uskladilo sa težnjama Izraela da oslabi iransko vjersko vođstvo. U svijetlu nedavnih otkrića o iranskim planovima za atentat na Trampa, Netanijahu se nada da će pridobiti dolazeću administraciju da podrži agresivniji pristup prema Iranu.

U analizi koju je objavio Politico navodi se da je Netanijahuov apel Trampu ojačan nedavnim nalazima koje je objavio FBI – dvoma planiranim atentatima na Trampa, koja je navodno organizovala Iranska revolucionarna garda (IRGC), koja su otkrivena samo nekoliko nedjelja prije izbora u SAD. Iako Detmer opisuje ove zavjere kao „amaterske“, očekuje se da će Netanijahu iskoristiti ove događaje da naglasi prijetnju koju predstavlja Iran, s ciljem da obezbijedi Trampovu podršku za suočavanje sa Teheranom. Cilj Netanijahua je da naglasi zajedničkog neprijatelja sa Trampom, nadajući se da će ovo natjerati predsjednika da podrži Netanijahuovu viziju odlučnog obuzdavanja iranskog vođstva.

Uprkos Trampovom postizbornom obećanju da će okončati „beskrajne ratove“, Netanijahu izgleda namjerava da se zalaže za američko angažovanje koje podržava šire strateške interese Izraela u regionu. Netanijahu se pozicionira da dobije „slobodniju ruku“ pod Trampom nego što je imao pod predsjednikom Džoom Bajdenom, očekujući manje ograničenja na vojne operacije, manji fokus na rješenje sa dvjema državama i ograničen pritisak za diplomatske „planove za dan poslije“. Da je Kamala Haris pobijedila na izborima, Netanijahu je očekivao povratak zahtjeva SAD za mirovne procese i ograničenja vojne pomoći, zbog čega je izraelski lider jasno pokazao svoju preferenciju za Trampovu pobjedu.

Netanijahuova pretpostavka da će mu Tramp dati potpunu slobodu može biti previše optimistična. „Tramp će postaviti granice“, naglašava Detmer, napominjući da, iako Tramp i Netanijahu dijele duboko ukorijenjeno protivljenje iranskom uticaju, novi predsjednik nema namjeru da daje „blanko ček“ za izraelske vojne akcije. I dok Netanijahu tvrdi da on i Tramp „gledaju oči u oči“ po pitanju Irana, Tramp je dao naznake da njegova želja da ograniči američko učešće u sukobima na Bliskom istoku, poput onih u Libanu i Gazi, može osujetiti Netanijahuove planove.

Netanijahu je u velikoj mjeri radio na pridobijanju Trampove naklonosti. Detmer objašnjava da je u posljednjih nekoliko mjeseci Netanijahu bio pažljiv u naporima da vrati Trampovu naklonost, koju je narušio čestitavši Džou Bajdenu 2020. godine dok je Tramp osporavao rezultate izbora. Autor analize podsjeća na Trampovu iziritiranost. „Bibi je mogao da ćuti“, što je rekao razmišljajući o Netanijahuovoj percipiranoj izdaji. Od tada, Netanijahu je angažovan u stalnom kontaktu, često se konsultujući sa Trampom za savjet, a u julu je čak pohvalio Trampovo vođstvo u govoru pred Kongresom SAD, ne pominjući Haris, što je izazvalo pritužbe pojedinih američkih demokrata da Netanijahu vodi kampanju za Trampa.

Ipak, kako Detmer piše, neizvjesno je da li će sva ta pohvala obezbijediti Trampovu podršku za Netanijahuovu grandioznu viziju. Trampova sklonost ka ograničenju američkog učešća u stranim sukobima, posebno u nestabilnim regionima poput Bliskog istoka, mogla bi da suzbije Netanijahuove planove za sukob sa Iranom i njegovim saveznicima. Jedan lobista iz Vašingtona, koji je želio da ostane anoniman, u izjavi za Politico rekao je: „Tramp mu neće dati blanko ček. Ako je to ono što Bibi očekuje, mislim da će biti razočaran“. Lobista je dodao da, poput Bajdena, Tramp zazire od beskrajnih angažovanja u mjestima poput Libana i Gaze, koja su sada žarišta izraelskih konfrontacija sa regionalnim neprijateljima.

Situaciju za Netanijahua dodatno komplikuje skepticizam vjerovatnih Trampovih savjetnika, uključujući novoizabranog potpredsjednika Džej-Dija Vensa, koji je dugo izražavao protivljenje beskonačnim američkim intervencijama na Bliskom istoku. Vens, čiji je stav o spoljnoj politici oblikovan razočaranjem američkim ratovima nakon službe kao marinac u Iraku, nedavno je komentarisao da se „interesi SAD i Izraela ne bi uvijek poklapali“. Kako navodi Detmer, Vens je upozorio da bi otvoreni sukob sa Iranom bio „izuzetno skup“ i preporučio da Izrael, sa svojim zalivskim susjedima, balansira uticaj Irana bez direktnog angažovanja SAD.

Otpor Netanijahuovim ciljevima u Trampovoj dolazećoj administraciji nije ograničen samo na Vensa. Autor analize ističe Elbridža Kolbija, stratega spoljne politike za kojeg se spekuliše da je glavni kandidat za visoku poziciju u Trampovoj administraciji u odbrani, kao još jednog zagovornika smanjenog američkog prisustva na Bliskom istoku. Kolbi je izrazio ovo mišljenje u ranijem intervjuu za Politico, navodeći da Amerika treba da pazi da ne „rasipa“ svoje resurse u perifernim sukobima, sugerišući da bi prioriteti SAD trebalo da se pomjere ka suprotstavljanju Kini, umjesto eskalaciji sukoba na Bliskom istoku.

Protivljenje Netanijahuovim ciljevima proteže se i van zvaničnika SAD i odražava stav susjeda Izraela u Zalivu, uključujući Saudijsku Arabiju i Ujedinjene Arapske Emirate. Iako su zalivske države zabrinute zbog iranskog uticaja, takođe su oprezne prema akcijama koje bi mogle da izazovu široku nestabilnost u regionu. U stvari, Detmer primjećuje da je prošle godine ajatolah Ali Hamenei odobrio istorijsku normalizaciju odnosa između Irana i Saudijske Arabije. Od tada, zalivske države reagovale su uzdržano, a Saudijska Arabija je čak osudila nedavne izraelske vazdušne napade na ciljeve u Iranu. Prijestolonasljednik Mohamed bin Salman, de facto vladar Saudijske Arabije, izričito je naveo da normalizacija odnosa sa Izraelom zavisi od prekida neprijateljstava u Gazi i konkretnih napora ka izraelsko-palestinskom mirovnom sporazumu.

Netanijahuova vizija bliskoistočne strategije koja uključuje nastavak operacija protiv Hezbolaha u Libanu, sveobuhvatnu ofanzivu u Gazi i konfrontacioni stav prema iranskom nuklearnom programu mogla bi se na kraju sukobiti sa Trampovom željom da izbjegne dalje vojne angažmane u regionu. Tramp je javno komentarisao opasnost koju predstavlja iranski nuklearni potencijal, postavljajući pitanje zašto Izrael nije direktno ciljao te objekte, rekavši: „Zar to nije ono što treba da pogodite“. Međutim, Detmer sugeriše da će Netanijahu i dalje morati da bude oprezan u svom pokušaju da pridobije Trampovu podršku, s obzirom na to da u Izraelu nema iluzija da bi SAD dozvolile Izraelu potpunu slobodu u njegovim vojnim akcijama.

Netanijahuov visokorizični pokušaj da obezbijedi odlučan američki stav protiv Irana možda će biti njegov najizazovniji poduhvat do sada. Kao što autor analize naglašava, Trampova „odlučnost da zaustavi ratove“ biće vjerovatno značajna prepreka za Netanijahua, postavljajući ključna pitanja o tome koliko će Tramp biti spreman da podrži Izraelovu viziju kada je u pitanju Bliski istok. Predstojeći mjeseci će otkriti u kojoj mjeri Netanijahuova strateška potraga za Trampovom podrškom može da se uskladi sa spoljnopolitičkim prioritetima novoizabranog predsjednika i konačnim pravcem odnosa SAD i Izraela.