Nedavni izborni uspjeh Donalda Trampa mnogi tumače kao odlučno odbacivanje „woke“ pokreta – u najširem smislu tzv. „probuđenosti“ svijesti. Sagledane iz ove perspektive sve učestalije su tvrdnje da su glasači umorni od progresivne ljevice i njenog fokusa na rasu, identitet i političku korektnost, piše Guardian. Komentatori i političke ličnosti smatraju da ovi izbori označavaju kraj ere koju su obilježili pokreti poput „Black Lives Matter“, upotreba termina kao što je „Latinx“, teorija kritičke rase, inkluzivnost u upotrebi zamjenica (they, them) i zahtjevi za smanjenje uticaja policije.
Kako je jedan britanski novinar sažeo: „Era Black Lives Matter, Latinx, teorije kritičke rase, zamjenica i ukidanja policije je završena“, ali to otvara pitanje o tome da li je Trampova pobjeda zaista odbacivanje vrijednosti „woke“ pokreta?
Kampanja Kamale Haris i kulturni rat
Da bismo odgovorili na ovo pitanje, potrebno je analitički obratiti pažnju na kampanju Kamale Haris. Suprotno očekivanjima, Haris je izbjegavala naglašavanje identitetske politike ili „woke“ pitanja. Nije se posebno fokusirala na svoju rasu ili pol, već se predstavljala kao osoba iz srednje klase, koju je odgajala vrijedna majka. Stavovi koji bi je mogli svrstati među progresivne, poput njene podrške iz 2019. za „neki oblik“ reparacija, bili su primjetno odsutni iz njene kampanje.
Umjesto toga, Haris je naglašavala tradicionalno konzervativne stavove, poput čvrstog pristupa imigraciji, prava na posjedovanje oružja i umanjivanja važnosti brige o rodnoj afirmaciji za transrodne osobe. Autor Kit Bojkin primijetio je: „Tramp je želio da Haris izgovori nešto što bi odbilo bijle glasače. Bila je mudra što nije nasijedala na provokacije“.
Ironično, Tramp je taj koji je „woke“ temu stavio u prvi plan. Njegova kampanja optuživala je Haris za iskorišćavanje njenog rasnog identiteta u političke svrhe i u reklamama se fokusirala na prava transrodnih osoba. Kako je američki novinar Džek Mirkinson primijetio „ključni dio woke retorike bio je dio Trampove, a ne kampanje koju je vodila Haris“. Ova dinamika ističe asimetričnu prirodu kulturnog rata: desnica se žestoko bori, dok progresivci, u nekim slučajevima, nenamjerno doprinose situaciji međusobnim razmiricama.
Progresivci i narativ o „probuđenosti“
Zašto su onda progresivci prihvatili ovaj narativ, koji se čak proširio i na Veliku Britaniju kao upozoravajući primjer? Analiza u Guardianu nudi nekoliko objašnjenja. Prvo, to pojednostavljuje izborni poraz. Kriviti apstraktan koncept kao što je „woke“ izbjegava suočavanje s težom istinom da je Haris vodila uglavnom centrističku kampanju i ipak izgubila.
Ovo tumačenje takođe konstruiše mit o glasaču – osobi koju više vrijeđa inkluzivan jezik nego politike poput masovnih deportacija. Taj glasač je viđen kao „dostupan“ uz manje prilagođavanje, poput ublažavanja stavova ljevice o identitetskim pitanjima, umjesto da se adresiraju dublje društvene promjene poput klasnih realignacija ili erozije podrške radničke klase.
U suštini, ovaj narativ otkriva nelagodnost prema socijalnoj pravdi unutar liberalnih krugova. Pokreti kao što su „Black Lives Matter“ i #MeToo, uprkos svojoj vidljivosti, nikada nijesu zaista integrisani u platformu Demokratske stranke na značajan način. Umjesto toga, korišćeni su kao alati za privlačenje određenih biračkih grupa. Kada te grupe nijesu izašle na izbore, krivica se svalila na identitetsku politiku, a ne na površan i odvojen način na koji je ona korišćena.
Problem „zarobljavanja elite“
Postoji gorka ironija u ovom odbacivanju identitetske politike: veliki dio njene nepopularnosti potiče iz „zarobljavanja elite“. Kako Guardian ističe, pokreti kao što su „Black Lives Matter“ zaglavili su se u simboličkim gestovima i performativnom savezništvu, poput političara koji kleče, umjesto da se bave sistemskim pitanjima poput siromaštva, nejednakosti u stanovanju i neadekvatne javne infrastrukture.
Napori ka raznolikosti često su naglašavali vidljivost i „prvenstva“ umjesto suštinskih reformi. Ovaj pristup zaobilazio je strukturne nejednakosti na koje su crnački aktivisti dugo ukazivali. Čak su i rasprave o policiji postale karikature, gdje je nijansirani zahtjev za „smanjenje finansiranja policije“ sveden na puku šalu, umjesto na angažovanje s njegovom pravom namjerom – investiranjem u preventivne mjere zasnovane na zajednici.
I pored ovog razvodnjavanja, malo je vjerovatno da su sami ovi neuspjesi odveli glasače Trampu. Međutim, oni odražavaju širi problem: nedostatak univerzalne vizije i koherentne, ujedinjujuće političke platforme kod ljevice. Bez takve vizije, progresivne ideje rizikuju da budu nadmašene oštrijom i privlačnijom retorikom desnice.
Univerzalizam naspram fragmentacije
Asad Hajder, autor knjige "Mistaken Identity: Race and Class in the Age of Trump", nudi uvid u nedostajući element: univerzalizam. Prava snaga identitetske politike, tvrdi on, leži ne u podjeli društva na sukobljene interesne grupe, već u ujedinjenju ljudi protiv zajedničkog neprijatelja—sistemskog dizajna samog društva.
Univerzalni problem, kako u SAD, tako i u Velikoj Britaniji, jeste neprijateljstvo s kojim se suočavaju oni bez kapitala. Kako The Guardian naglašava, moderne ekonomije favorizuju društvenu mobilnost nad osnovnim dostojanstvom, podižući barijere prosperitetu dok zanemaruju javnu infrastrukturu. U međuvremenu, liberali popuštaju desničarskoj retorici kulturnih ratova, nedostaje im uvjerenje da ponude privlačnu alternativu.
Izmišljena borba
Ideja da će napuštanje termina poput „Latinx“, zamjenica ili inicijativa za raznolikost donijeti izborne pobjede predstavlja zgodno, ali isprazno rješenje. Prema The Guardianu, ove debate su kriza povjerenja unutar uskog kruga elite, odvojene od miliona koje tvrde da predstavljaju.
Elite su stvorile „woke“ koncept i sada konstruisale narativ u kojem su ga herojski branile, samo da bi se vidjelo da je neuspješan jer to „nije ono što ljudi žele“. U stvarnosti, borba za socijalnu pravdu i sistemsku reformu nikada nije zaista započela.
U stvarnom svijetu, potrebe i zahtjevi običnih ljudi su ignorisani, a nije se pojavilo dosljedno ili hrabro liderstvo koje bi se zalagalo za njih. Zadatak pred nama nije napuštanje „woke“ ideje, već njeno zasnivanje na opipljivim, univerzalnim ciljevima koji odjekuju u životima birača.
Dan kada je „woke“ ideja proglašena mrtvom možda nije bio dan njene smrti, već dan kada je iluzija o pravoj borbi za te vrijednosti nestala.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR