Sada kada se prašina – doslovno – slegla nakon sporazuma o prekidu vatre između Hezbolaha i Izraela, ključno je zapitati se da li će ovaj dogovor trajati. Kako Bilal J. Sab, saradnik u Chatham Houseu ističe u analizi za Guardian, već je postojala slična situacija. Godine 2006, Hezbolah i Izrael su se borili žestoko više od mjesec dana u sličnim okolnostima. Hezbolah je izveo prekogranični napad na izraelske trupe, pokušavajući da smanji pritisak na Hamas, koji je već bio u sukobu sa Izraelom u Gazi. Međutim, operacija je rezultirala katastrofom, izazvavši razorni rat koji je doveo do smrti oko 1.100 Libanaca i 160 Izraelaca, kao i masovnog raseljavanja i uništenja u južnom Libanu.
Odluka Hezbolaha da započne taj napad naišla je na oštre kritike većeg dijela libanskog društva. Ipak, uprkos osudama, Hezbolah je uspio da izbjegne odgovornost za svoje postupke, uglavnom zahvaljujući svojoj vojnoj snazi. Nakon rata, vojni zamor, nedostatak strategije za izlazak iz sukoba i međunarodni pritisak – naročito iz SAD-a – doveli su do prekida neprijateljstava 14. avgusta 2006. godine. Međutim, nije učinjeno ništa suštinsko kako bi se spriječili budući sukobi.
Rezolucija UN-a 1701, koja je imala za cilj da okonča neprijateljstva, pozivala je na odgovarajuće mjere: raspoređivanje libanske vojske i mirovnih snaga UN-a na jugu Libana, povlačenje i izraelske vojske i Hezbolaha iz pogranične oblasti, kao i razoružavanje Hezbolaha. Međutim, ove mjere su uglavnom ignorisane. Izrael je redovno narušavao libanski suverenitet i vazdušni prostor, Hezbolah se brzo ponovo naoružao i izgradio vojnu infrastrukturu na jugu Libana, libanska vojska nikada nije bila raspoređena kako je obećano, a mirovne snage UN-a imale su samo simboličan mandat sa malo moći da sprovedu rezoluciju.
Sadašnji prekid vatre između Izraela i Hezbolaha ima zapanjujuću sličnost sa situacijom iz Rezolucije 1701. Očekuje se da će se izraelska vojska povući iz južnog Libana, dok će Hezbolah povući svoje borce i oružje sa pogranične oblasti na oko 20 milja sjeverno od rijeke Litani. Uslijediće 60-dnevno primirje tokom kojeg će libanska vojska rasporediti oko 5.000 vojnika u pogranično područje, pridružujući se postojećim mirovnim snagama UN-a. Tokom tog perioda, Liban i Izrael treba da pregovaraju o ključnom pitanju demarkacije kopnene granice, koja već dugo predstavlja izvor tenzija između ovih dviju zemalja.
Međutim, kako autor tvrdi, ovaj scenario djeluje kao déjà vu. Hezbolah nije razoružan i zadržava dovoljno vojnih kapaciteta da prijeti Izraelu i sprečava povratak stanovnika sjevernog Izraela u njihove domove – ključni cilj izraelske vlade. Štaviše, Izrael ima podršku SAD-a da djeluje protiv Hezbolaha kad god to smatra potrebnim. Ostaje nejasno da li će libanska vojska i mirovne snage UN-a ovoga puta biti efikasniji. Mnogo pitanja zavisi od toga da li će libanska vojska dobiti potrebnu finansijsku podršku od međunarodnih sila, uključujući SAD, Francusku i Veliku Britaniju. Libanska vlada, koja se nalazi u dubokoj ekonomskoj krizi, nije u mogućnosti da pruži takvo finansiranje.
Neki bi mogli tvrditi da će novi, robusniji mehanizam monitoringa – gdje SAD i Francuska djeluju kao posrednici – učiniti povratak oružanim sukobima između Izraela i Hezbolaha manje vjerovatnim. Iako bi ovaj dodatni diplomatski pritisak mogao biti od pomoći, Sab ne vjeruje da će to biti odlučujući ili transformativni faktor. Umjesto toga, strateško okruženje u regionu značajno se promijenilo, i to je ono što čini ovaj prekid vatre drugačijim.
Vojna snaga Izraela znatno je porasla, velikim djelom zahvaljujući gotovo bezuslovnoj podršci SAD-a. Kako Sab ističe, Izrael nikada nije efikasnije koristio svoju vojnu moć, niti je Vašington ikada bio ovako odlučno podržavajući. Hezbolah i njegov saveznik, Iran, pretrpjeli su značajan strateški poraz. Širi cilj Irana bio je povezivanje različitih regionalnih bojišta na kojima ima uticaj, nadajući se da će iscrpiti i na kraju savladati Izrael. Međutim, Izrael je uspješno poremetio ovaj plan svojom vojnom silom.
Hezbolahov početni uslov za prekid napada bio je da Izrael okonča kampanju protiv Hamasa. Međutim, prihvatanjem prekida vatre – koji jasno odvaja Liban od Gaze – Hezbolah je efektivno napustio Hamas i njegovu regionalnu strategiju, barem za sada. Ova promjena nije u potpunosti bila izbor Hezbolaha. Analiza sugeriše da je Iran, posmatrajući teške gubitke koje je Hezbolah pretrpio od izraelskih napada, možda odlučio da interveniše, praktično kapitulirajući kako bi spriječio dalje štete svom savezniku.
Ipak, to ne znači da je Izrael osigurao trajnu pobjedu. Sab napominje da Iran neće odustati od svojih regionalnih ambicija i da bi mogao pokušati da ponovo izgradi svoju mrežu. Međutim, s obzirom na težinu štete koju je Izrael nanio svojim protivnicima – kako fizičke, tako i psihološke – vjerovatno će trebati mnogo više vremena da Hezbolah i Iran ponovo izgrade svoje kapacitete. Nadalje, Iran, koji izbjegava rizike, moraće da razmotri kako bi Izrael mogao reagovati na bilo koji pokušaj obnove svoje regionalne strategije.
Gledajući unaprijed, autor ističe da trenutni prekid vatre pruža privremeno olakšanje, ali nije konačno rješenje. Ishod izbora u SAD-u mogao bi takođe da utiče na širu regionalnu dinamiku. Sa Donaldom Trampom koji je na korak od povratka u Bijelu kuću u januaru, očekuje se da će njegova administracija nastaviti čvrstu podršku Izraelu. Međutim, Tramp je takođe izrazio želju da okonča ratove na Bliskom istoku, uključujući sukob u Ukrajini. Ako mu je cilj da postigne trajan mirovni sporazum uz izolaciju Irana i njegovih saveznika, proširena verzija Abrahamovih sporazuma mogla bi biti njegova najbolja opcija. Trampov inicijalni uspjeh sa Abrahamovim sporazumima – koji su normalizovali odnose između Izraela i nekoliko arapskih nacija – mogao bi postaviti temelje za dalji napredak u mirovnim dogovorima, uključujući onaj koji bi Palestincima omogućio nezavisnu državu.
Prošireni Abrahamovi sporazumi, tvrdi Sab, ne samo da bi normalizovali odnose između Izraela i Saudijske Arabije, već bi mogli da transformipu odnos arapskog i muslimanskog svijeta prema Izraelu. To bi bio mnogo trajniji i snažniji mir od bilo koje privremene mjere odvraćanja stvorene vojnim sredstvima.
Iako prekid vatre između Hezbolaha i Izraela nudi trenutni predah, budućnost regiona zavisi od šireg strateškog pomaka. Promjene u vojnoj moći, iranske regionalne kalkulacije i potencijalno proširenje Abrahamovih sporazuma mogle bi konačno preoblikovati Bliski istok.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR