Primirja na Bliskom istoku, poput dogovora između Izraela i Hezbolaha, samo prividno smiruju tenzije, dok dublji sukobi i političke kalkulacije lidera nastavljaju da održavaju region u stanju trajne nestabilnosti.
U analizi za Guardian, autor Sajmon Tisdal komentariše način na koji je predsjednik SAD Džo Bajden upravljao nedavnim primirjem između Izraela i Hezbolaha u Libanu, krhkim prekidom vatre koji je pomogao da se postigne. Govoreći iz Ružičnjaka Bijele kuće, Bajden je ovaj sporazum nazvao podsjećanjem da je „mir moguć“, ali Tisdal tvrdi da ova izjava djeluje neusklađeno sa surovom stvarnošću.
Za narod Gaze, koji i dalje trpi nemilosrdno bombardovanje i nezamislive patnje, Bajdenove riječi mogu izgledati više kao podsmjeh nego kao nada. Dok primirje u Libanu, koje traje već dva dana uprkos nekim kršenjima, trenutno štedi ovu zemlju daljeg razaranja, Bajdenova tvrdnja da bi ovaj sporazum mogao utrti put ka primirju u Gazi ili širem regionalnom rješenju, prema Tisdalu, djeluje previše optimistično i neosnovano.
Autor ukazuje na ukorijenjene pozicije izraelskog premijera Benjamina Netanijahua kao ključnu prepreku. Netanijahu je proslavio uspjeh operacije Sjeverne strijele u Libanu, kampanje vazdušnih napada, kopnenih upada i sabotaža koja je ozbiljno oslabila Hezbolah. Ipak, uprkos predstavljanju ovog kao pobjede, Netanijahuovo odbijanje da traži slično primirje u Gazi odražava njegove političke prioritete. Rat sa Hamasom služi Netanijahuovim ličnim i političkim interesima, piše Tisdal, omogućavajući mu da zadrži desničarsku koaliciju i izbjegne ustupke poput razmjene zarobljenika. Takođe, odlaže istrage o bezbjednosnim propustima njegove vlade tokom napada Hamasa 7. oktobra i skreće pažnju sa njegovog tekućeg suđenja za korupciju.
Za razliku od situacije u Libanu, gdje je Izrael odlučio da se povuče nakon postizanja strateških ciljeva, Netanijahu ne traži ništa manje od „potpune pobjede“ u Gazi, cilja koji je u skladu sa ratobornim stavovima njegovih koalicionih partnera i njihovim zalaganjem za politiku poput depopulacije i aneksije sjeverne Gaze.
Bajdenova novopronađena retorika u prilog pravima Palestinaca — nedavno je priznao da je narod Gaze doživio „pakao“ — oštro se kosi sa djelovanjem njegove administracije. Tisdal ističe Bajdenovu nevoljnost da u potpunosti osudi Netanijahuove akcije, uvede sankcije ili obustavi isporuke oružja kako bi obuzdao izraelske vojne pretjeranosti. U međuvremenu, uslovi primirja u Libanu daju Izraelu priliku da se naoruža i preusmjeri vojnu moć na Gazu, bez garancija da se rat u Libanu neće ponovo rasplamsati.
Izraelske snage imaju rok od 60 dana za povlačenje, ali svako percipirano kršenje od strane Hezbolaha, poput ponovnog naoružavanja ili prelaska granice rijeke Litani, moglo bi natjerati Izrael da obnovi kampanju. Slično tome, Netanijahu bi jednostrano mogao odlučiti da nastavi neprijateljstva u Libanu ako to odgovara njegovim političkim potrebama, pokazujući koliko je ovo primirje nesigurno.
Situacija u Gazi je podjednako mračna, bez neposrednih izgleda za primirje ili oslobađanje izraelskih talaca koje je Hamas oteo 7. oktobra. U analizi se primjećuje da je Bajden postavio rješavanje ove krize kao prioritet završnice mandata, navodno tražeći pomoć Egipta, Katara i Turske. Međutim, ti napori su više puta propali, a vjerovatnoća uspjeha sada izgleda mala. Hamas, iako oslabljen izraelskom kampanjom i Hezbolahovim neuspjesima u Libanu, ostaje nepokolebljiv u svojim zahtjevima za potpunim izraelskim povlačenjem. Za Bajdena, koji već dugo zagovara širu inicijativu za mir na Bliskom istoku, uključujući normalizaciju odnosa između Izraela i Saudijske Arabije, prepreke izgledaju nepremostivo. Saudijska vlada insistira na rješenju u vidu dvije države i palestinskom pravu na samoopredjeljenje, što je direktno suprotno Netanijahuovoj tvrdoj politici.
Gledajući unaprijed, Tisdal predviđa da bi potencijalni povratak Donalda Trampa na vlast mogao dodatno zakomplikovati situaciju. Iako će Tramp vjerovatno nastaviti normalizaciju odnosa između Saudijske Arabije i Izraela kako bi ostvario politički poen, njegov nedostatak fokusa i prezir prema pravima Palestinaca čine bilo kakav suštinski napredak malo vjerovatnim. Ova dinamika ostavlja Bajdenovu viziju sveobuhvatnog mirovnog sporazuma — i njegovu zaostavštinu kao mirotvorca — na ivici opstanka.
U međuvremenu, vakuum nastao nedostatkom američkog liderstva rizikuje da osnaži Iran, Hezbolah i druge regionalne aktere. Teheran, oslabljen izraelskim kampanjama, mogao bi udvostručiti napore u ponovnom naoružavanju svojih posrednika poput Huta u Jemenu ili ubrzati svoje nuklearne ambicije, posebno nakon što su zapadne sile odbacile njegove nedavne predloge za novi nuklearni sporazum.
Na kraju, u analizi se zaključuje da prolazna primirja poput ovog u Libanu samo prikrivaju ukorijenjenu nestabilnost i uporne cikluse nasilja na Bliskom istoku. Bajdenove uzvišene nade za mir, u kombinaciji s političkim kalkulacijama lidera poput Netanijahua i Trampa, ukazuju na sumornu stvarnost: region ostaje zarobljen u ratu bez kraja.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR