U svijetu prepunom turbulencija, arapski region nosi teret prošlosti i izazove sadašnjosti, balansirajući na tankoj granici između očaja i nade. Dok rat uništava narode i kulture, ostaje pitanje: kako sačuvati duh solidarnosti?
U posljednjim mjesecima, izuzetna tradicija se pojavila tokom mojih razgovora sa ljudima iz cijelog arapskog svijeta. Počinje jednostavnom razmjenom "Kako si? Gdje je tvoja porodica?" Svako pitanje nosi iskrenu nadu za sigurnost, zajedničku solidarnost u suočavanju sa ogromnim tugama. Ipak, ispod površine, postoji uznemirujuća neprijatnost. Obim patnje širom regiona je toliko ogroman da riječi često nedostaju. Siromaštvo naših emocija djeluje kao da je isprepleteno sa dubokim osjećajem krivice preživjelih. Ipak, uprkos ovim katastrofama, postoji tanka, ali nezanemarljiva odlučnost. Mi, kao kolektiv, postajemo bliži, povezani zajedničkom borbom. Ova razmišljanja, preuzeta iz nedavne kolumne Nesrine Malik u Guardianu, oslikavaju emotivnu struju koja prolazi kroz arapski svijet dok se bori sa trenutnim i dugoročnim traumama.
U srcu ove široko rasprostranjene patnje leži Palestina – trauma koja traje i ne prestaje i koja je proganjala region decenijama, a sada izgleda kao da je uvećana. Izraelsko-palestinski konflikt nastavlja da izaziva haos, ali više nije jedina kriza. Liban, nekada svjetionik nade i prosperiteta, suočava se sa svojim sopstvenim eskalirajućim problemima, naročito dok region visi na ivici kolapsa. Jedan libanski prijatelj iznio je jezivo saznanje: strah da možda uskoro neće biti zemlje u koju će se moći vratiti. A usred ovog haosa, građanski rat u Sudanu, koji je sada u drugoj godini, ostaje nedovoljno medijski pokriven tragičan događaj – tragedija koja odjekuje širom regiona. Palestinci, suočeni sa sopstvenim gubicima, izražavaju duboko saosjećanje sa sudanskom patnjom, prepoznajući zajedničku traumu konflikta.
Gledajući širu sliku, mračan pejzaž arapskog svijeta je teško ignorisati. Region je rastrgan spletom međusobno povezanih konflikata – Libija, Irak, Jemen i Sirija ostaju u zamci nestabilnosti, svaka zemlja suočena sa sopstvenim jedinstvenim izazovima, od humanitarnih kriza do postojanosti niskog intenziteta, dugotrajnih ratova. Kako milioni porodica bježe iz svojih domova, mnogi od njih ostaju da žive u stalnoj neizvjesnosti, životu iz kofera, čekajući naredni egzodus. Ipak, oni su srećnici, zaštićeni od etničkog nasilja i gladi koje mnogi drugi doživljavaju u samom srcu tih konflikata.
Devastacija ide dalje od ljudskih gubitaka. Uništavanje kulturnog nasljeđa je jednako poražavajuće. Sirijske UNESCO-ove svjetske baštine, nekada simboli bogate, drevne civilizacije, uništene su ili ozbiljno oštećene tokom tekućeg konflikta. Velika Omarova džamija u Gazi, istorijski dragulj, srušena je od strane Izraelskih odbrambenih snaga. Stari grad Sana’a u Jemenu, nastanjen više od 2.500 godina, klasifikovan je kao opasnost od nestanka zauvijek. U Sudanu su opljačkani dragocjeni artefakti iz vremena faraona. Ovo uništavanje gradova, a još tragičnije, brisanje nasljeđa, predstavlja nepovratni gubitak za ljude ovog regiona. To je gubitak koji nadmašuje fizičke strukture, odražavajući dublje razaranje identiteta i kontinuiteta.
Čak i u stabilnijim zemljama poput Egipta, vodi se drugi tip kulturnog uništavanja. Opsesija vlade brzom urbanizacijom dovela je do rušenja istorijskih baštinskih lokacija, brišući kulturne tačke u potrazi za modernizovanim, vojnički vođenim vizijama zemlje. Dublja poruka ovdje je jasna: za učvršćivanje političke moći, sam identitet se vandalizuje.
"Ova bolna zapažanja nijesu samo akademska razmatranja sudbine regiona. To su lična preispitivanja – jedno koje duboko osjećam dok posmatram kako se kulturna topografija arapskog svijeta raspada pred mojim očima. Više ne mogu da svojoj djeci pružim iste doživljaje koje sam imala, od evociranja pejzaža Sudana do živahnih kulturnih scena u kojima sam uživala širom regiona. Umjesto toga, oni će naslijediti svijet koji je sve više odvojen od korijena koje sam nekada poznavala. To je gubitak kontinuiteta, povezanosti, zajedničke prošlosti za koju se plašim da je nikada neće razumjeti na isti način", pita se autorka analize.
Ona podsjeća da je nekada u mladosti slušala priče starijih generacija, često nostalgičnih za vremenom veće nade i mogućnosti.
"Govorili su o studiranju medicine u Bagdadu, odlasku na pozorišne predstave u Damasku, i o domaćinstvu političkih ličnosti kao što je Malcolm X u Omdurmanu. Tada sam se pitala zašto njihova generacija nije uspjela da te uspomene pretoči u trajne političke promjene. Danas, shvatam da preispitujem to mišljenje. Propast, sada shvatam, nije bila samo u liderstvu ili upravljanju. To je bila propast koja je usađena u globalne saveze, domaće borbe za vlast, i strane intervencije koje su ugušile svaku mogućnost za istinsku političku transformaciju", naglašava Malik.
Kako se centri moći arapskog svijeta premještaju ka naftom bogatim zemljama Zaliva, oblikuje se novi tip potrošačkog spektakla. Događaji kao što su raskošne modne revije i blistavi sportski spektakli postaju definisane slike regiona. Ova modernost, međutim, odvaja se od bolnih stvarnosti konflikata koji se odvijaju na drugim mjestima. Čini se da je politički i ekonomski identitet regiona redefinisan od strane globalnih saveza i želje da se pokažu kosmopolitski ukusi, dok rane rata ostaju i dalje.
Možda, kako neki moji prijatelji sugerišu, više nema šanse da se rehabilituje prošlost.
„Novi početak“, koliko god dalek, možda je jedina preostala nada. Za sada, sve što možemo da učinimo je da ponudimo jedno drugome svoju solidarnost. „Nadam se da ste sigurni. Nadam se da ste dobro. Mi smo sa vama“, postalo je zajednički moto. Ali duboko u sebi znamo da ove riječi, iako iskrene, premalo umiruju stvarnu traumu.
Arapski svijet je u promjeni, uhvaćen između uništenja i nade, između bolne prošlosti i nesigurne budućnosti. A suočeni sa ovom transformacijom, najbolje što možemo da ponudimo jedni drugima je obećanje solidarnosti – uvijek se nadajući, uvijek čekajući, i uvijek stojeći zajedno.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR