Bečki novogodišnji koncert – ili: kako je nacistička propaganda stvorila privid vjekovne tradicije

Dešavanja koja izgledaju duboko ukorijenjena u kulturi i naslijeđu nekada su proizvodi političke manipulacije, stvoreni za specifične svrhe, što je slučaj sa bečkim novogodišnjim koncertom – događajem koji je postao simbol austrijskog nacionalnog ponosa i klasične muzičke izvrsnosti. Značaj za svijet muzike, atraktivnost među publikom koja je sluša i činjenica da je prvi planetarno poznati muzički događaj u godini doprinose njegovoj popularnosti, no ispod njegove blistave površine leži mnogo mračnija istorija – ona koja vuče korijene iz nacističke propagande.

Bečki filharmonijski orkestar održava svoj novogodišnji koncert u prelijepom Zlatnom salonu Musikvereina, koji je postao prepoznatljiva globalna tradicija. Program, koji uključuje valcer, polke i marševe porodice Štraus, obožavaju milioni širom svijeta. Mnogima se zbog toga čini da je u pitanju  proslava austrijske kulture iz 19. vijeka, povezane sa muzičkim naslijeđem zemlje.

Bečki novogodišnji koncert, međutim, nije proizvod dugotrajnih tradicija, već je bio ideja nacističkog režima. Prvi koncert održan je 31. decembra 1939. godine, osmišljen kao događaj za prikupljanje sredstava za Winterhilfswerk, nacističku inicijativu koja je imala za cilj pomoć tokom oštrih zimskih mjeseci. Bio je to događaj oblikovan kulturnom vizijom Jozefa Gebelsa, nacističkog ministra propagande, koji je želio da koristi muziku kao alat nacionalnog jedinstva i ponosa.

Koncert je na radiju prenosio uživo čitav Treći rajh, kao dio strategije režima da promoviše nacističke ideale. Ideja o Štrausovom „galama-koncertu“ zapravo je, kako je ranije podsjetio BBC, zaživjela tek nakon što su nacisti preuzeli kontrolu nad kulturnom naracijom, a koncert je premješten na Novu godinu 1941. godine kako bi se uskladio sa ciljevima režima.

Ovu blisku vezu između koncerta i nacističke propagande istraživao je i Financial Times, čiji su autori, u razgovoru sa istoričarima otkrili da je „Radecki marš“, inače premijerno izveden 1848. godine, centralni dio novogodišnjeg programa, godinama aranžirao Leopold Veninger, muzičar rođen u Austriji sa jasnim vezama sa nacističkom partijom.

Veninger nije bio samo zadužen za orkestarski aranžman koračnice Radecki marš, već je aranžirao i Horst-Wessel-Lied, nacističku himnu. Ova povezanost sa Veningerom, koji je bio član nacističke partije, sve do nekoliko godina unazad nije bila jasno utvrđena. U odgovoru na ovu uznemirujuću istoriju, Bečki filharmonijski orkestar odlučio je da povuče Veningerovu verziju marša u korist nove verzije 1. januara 2020. godine.

Portparolka orkestra izjavila je tada za FT da je namjera koncerta uvijek bila da donese radost publici, a ne da evocira bolne uspomene na rat ili nacističku propagandu, pa odluka orkestra da zamijeni Veningerovu verziju predstavlja značajan korak u suočavanju sa nacističkom prošlošću.

Veze Bečkog filharmonijskog orkestra sa nacističkim režimom bile su tada duboko ukorijenjene. Do 1942. godine, gotovo polovina članova orkestra pridružila se nacističkoj partiji, što je bio mnogo veći procenat nego u Berlinskoj filharmoniji. Mnogi jevrejski muzičari su ili odstranjeni iz orkestra ili su stradali u koncentracionim logorima.

Povezanost orkestra sa nacističkom ideologijom proširivala se van muzike, jer su pojedinci poput Baldura fon Širaha, nacističkog partijskog komesara Beča i vođe organizacije Hitlerjugend, bili 1942. nagrađeni prestižnim zlatnim prstenom časti Bečkog filharmonijskog orkestra. Ova uznemirujuća istorija bila je uglavnom sakrivena sve dok nezavisni istoričari nijesu dobili pristup arhivama orkestra početkom 2000-ih, otkrivajući punu mjeru orkestra u ratnom angažmanu.

Dok je današnji koncert proslavljen kao neprekinuta tradicija, važno je razumjeti njegovo porijeklo. On, dakle, nije dio vijekovne bečke tradicije, već je stvoren kao dio nacističke propagande. Veza koncerta sa nacističkom ideologijom, od njegovog nastanka do poslijeratne istorije, bila je oblikovana kako bi služila političkim ciljevima. Muzika koja se izvodila korišćena je za jačanje ideje ujedinjenog, ponosnog njemačkog govornog područja pod nacističkom vlašću, ideja koja je nastavila da utiče na naslijeđe koncerta i decenijama nakon rata.

Dok događaj slavi remek-djela klasične muzike porodice Štraus, ujedno nas opominje na zastrašujuću moć propagande u kojoj se istorija često falsifikuje, a pogubne ideje uvijaju u plašt lažne tradicije. Sa druge strane, odluka Bečkog filharmonijskog orkestra da zamijeni Veningerov aranžman prije pet godina bio je mali, ali značajan korak u suočavanja s prošlošću i distanciranju od veza sa nacističkim periodom.