Trampova avantura s Gazom nam govori da je on još jedna kukavica koja negira potrebu za palestinskom državom

Benjamin Netanijahu nazvao je to „revolucionarnim“ razmišljanjem, ali nije. To je idiotizam koji će lošu situaciju učiniti još groom, ocjenjuje u najnovijoj analizi Observerov spoljnopolitički komentator Sajmon Tisdal.

Lako je zamijeniti čisto neznanje s briljantnošću. Prividna empatija krije bezosjećajnu glupost. Tražeći trajno pražnjenje Gaze i prisilno preseljenje palestinskih civila na potpuno izmišljeno „dobro, svježe, prelijepo parče zemlje“, Donald Tramp pokušao je da izađe iz okvira. Umjesto toga, slomio je srca – i prekršio riječ Sjedinjenih Država. Njegova takozvana jednostavna, briljantna velika ideja je samo za prostodušne – neizvodiva, nepravedna i zatrovana namjernom obmanom, nepromišljenošću i monstruoznim teretom njegovog neobuzdanog ega.

Trampovo nepovezano blebetanje ne predstavlja revolucionarno razmišljanje, kako sugeriše izraelski premijer Benjamin Netanijahu, a kamoli plan. To je više nalik pričama iz birtije koje prosipa glasni prostak. Ipak, veoma je opasno. Fundamentalistički cilj skriven ispod njegove lažne zabrinutosti jeste prošireni i konsolidovani Izrael koji bi, kroz neki bizaran oblik američkog „lend-lease“ aranžmana, „posjedovao“ cijelu Gazu, a možda i Zapadnu obalu.

To znači smrt za nade o palestinskoj državi. Nije ni čudo što krajnje desničarski jevrejski nacionalisti i vjerski ekstremisti likuju. Nije ni čudo što je generalni sekretar Ujedinjenih nacija Antonio Gutereš danas izdao oštro upozorenje na „etničko čišćenje“, niti što je palestinski predsjednik Mahmud Abas upozorio da bi takav potez „dolio ulje na vatru“ u regionu.

Pogledajmo Trampovu osnovnu premisu. Kaže da je Gaza pakleni ruševni teren, nesposoban za ljudski život. „Gaza nije mjesto za život ljudi, a jedini razlog zbog kog žele da se vrate jeste taj što nemaju alternativu.“ Ali, ko misli da je odgovoran za pretvaranje Gaze u dimom obavijenu pustoš u kojoj je za 15 ubilačkih mjeseci poginulo najmanje 47.000 ljudi? To je čovjek koji stoji pored njega. Istupi, Netanijahu, premijer Izraela, ubica djece i osumnjičeni za ratne zločine.

Ko bi još, osim Netanijahua, njegovih istomišljenika (i samog sebe), po Trampovom mišljenju, mogao da profitira od „čišćenja“ Gaze? Susjedne arapske države poput Egipta i Jordana sigurno ne. One su, s pravom, užasnute idejom da preuzmu do dva miliona Palestinaca i sve humanitarne, ekonomske i bezbjednosne probleme koji bi to donijelo. A milioni bi mogli da uslijede ako se Zapadna obala „očisti“.

Liderstvo Saudijske Arabije očigledno nije impresionirano – a možda je i tiho bijesno. Nekoliko sati nakon što je Tramp tvrdio suprotno, Rijad je naglasio da ostaje čvrsto posvećen održivoj palestinskoj državi kao uslovu za nešto što Tramp i Netanijahu očajnički žele – normalizaciju izraelsko-saudijskih odnosa. Tramp bezbrižno pretpostavlja da će Saudijci i zalivske države voljno finansirati njegovu „Rivijeru Gaze“ i možda čak obezbijediti zemlju. Ponovo pogrešno.

Trampovi predlozi ignorišu osnovno pravo Palestinaca na samoopredjeljenje, kako je propisano međunarodnim pravom i rezolucijama Ujedinjenih nacija. Oni preokreću decenijama vođenu politiku SAD i Zapada – pa čak i njegov sopstveni „mirovni plan“ iz prvog mandata koji je podržavao rješenje s dvjema državama. Prisilno iseljavanje miliona ljudi iz njihovih domova i sa njihove imovine podsjeća na etničko čišćenje, viđeno u Bosni 1990-ih i nedavno u djelovanju nezakonitih jevrejskih naseljenika na Zapadnoj obali.

Trampova ideja o preuzimanju nekretnina ohrabrila bi ekstremiste sa svih strana. Da li on zaista vjeruje da bi Hamas, koji i dalje kontroliše većinu Gaze, to mirno prihvatio? Svaki pokušaj trajnog uklanjanja mase stanovništva Gaze postao bi poklič za mobilizaciju protiv Izraela. A to bi dodatno osnažilo krajnje desničarske jevrejske političke grupe koje su najglasniji protivnici palestinskih prava i čiji je fanatizam doprinio masovnim ubistvima u Gazi od napada 7. oktobra.

Trampov suludi plan takođe razbija u paramparčad njegova ozbiljna predizborna obećanja da će okončati američko učešće u „vječnim ratovima“ na Bliskom istoku. Arapi, Evropljani i Ujedinjeno Kraljevstvo jednoglasni su u osudi. Nijedna zemlja ne bi pomogla američku vojnu okupaciju Gaze. Veliki broj američkih vojnika bio bi tamo potreban dugoročno. Neizbježno bi postali mete islamista. Gaza bi mogla postati Trampov Irak.

Kakav bi to geopolitički poklon bio za teško pretučenu, iranski vođenu „osovinu otpora“. Hezbolah u Libanu i razne milicije u Iraku i Jemenu mogle bi se očekivano pridružiti Hamasu u obnovljenom antiameričkom, antizapadnom džihadu. Islamska država, koja ponovo jača i širi se u neuređenim istočnim pustinjama post-Asadove Sirije, ne bi dugo ostala nijema. I Rusija bi pozdravila taj haos.

Što se tiče samog Irana, Tramp je ove sedmice ponovo uveo sankcije pod nazivom „maksimalni pritisak“. Američki obavještajni izvještaj sugerisao je da Teheran razmatra ubrzani put ka izgradnji nuklearne bombe. Netanijahu na svakom koraku uvjerava „neznalicu u Bijeloj kući“ da Iran predstavlja egzistencijalnu prijetnju. Ako bi mu se dala sloboda, želio bi da napadne. Kojim putem će Tramp krenuti, moglo bi imati razorne posljedice.

Netanijahu izlazi jači zahvaljujući Trampovoj intervenciji. Ulazeći u ovonedjeljni sastanak u Bijeloj kući, bio je stiješnjen između krajnje desničarskih koalicionih partija, koje žele nastavak rata i planiraju zauzimanje i naseljavanje Gaze i Zapadne obale, i Sjedinjenih Država, koje navodno žele trajni prekid vatre i povratak svih živih talaca. Sada, s Trampovim džokerom u džepu, Netanijahu potencijalno izbjegava zamku. Protivnicima će ga biti teže srušiti, čak i ako sabotira primirje – što očigledno i namjerava.

I Hamas sada ima dodatne razloge da odustane od druge faze primirja, kao što bi neki njegovi članovi i željeli. Svakom razmjenom talaca i zatvorenika, oni javno prikazuju sebe kao one koji su preživjeli izraelski napad i ostali na vlasti. Još ne postoji dogovoreni, alternativni plan za „dan poslije“ u Gazi. Kao i u Libanu, gdje je primirje podjednako krhko, od obnove sukoba ih može dijeliti samo jedna bomba, jedno ubistvo ili jedan vazdušni napad.

Trampova apsurdno neizvodiva, nepravedna i nezakonita fantazija o Gazi već pogoršava hroničnu nestabilnost na Bliskom istoku. Kao i obično s njim, ovaj najnoviji primjer njegovog samodopadnog idiotizma samo će dodatno pogoršati lošu situaciju, čak i ako na kraju ne bude sproveden.

To je ujedno i vrhunski primjer onoga što se događa kada političari, upetljani u vlastite intrige, očajnički izvrću činjenice, poriču očigledne realnosti i ignorišu zdrav razum kako bi izbjegli da učine ono što je ispravno. A u ovom slučaju, jedina ispravna stvar koja može okončati 77-godišnji konflikt jeste prihvatanje stvaranja suverene, nezavisne palestinske države pored Izraela, na zemlji Palestine.

Ali oni to jednostavno ne žele da urade.