Tramp i Rusija guraju EU ka „hamiltonovskom trenutku“, gdje zajednički dug pomaže u izgradnji veće federalizacije. U analizi koju je objavio list POLITICO ocjenjuje se da bi ovoga puta zajedničke obveznice zaista mogle da stvore ujedinjeniju Evropu.
Dok Donald Tramp izaziva najveće preuređenje evropskog bezbjednosnog pejzaža od Drugog svjetskog rata, zaduživanje možda ne djeluje kao najhitnija tema, ali zagovornici dublje integracije Evropske unije smatraju da su obveznice za naoružavanje ključne za ostvarenje njihovih federalističkih snova.
Trampovo insistiranje da Evropa mora preuzeti odgovornost za sopstvenu regionalnu bezbjednost – i obezbijediti Ukrajini garancije protiv Rusije – tjera EU da brzo prikupi sredstva za vojne investicije.
Samo šest sedmica nakon inauguracije američkog predsjednika, Evropska komisija objavila je plan za prikupljanje 150 milijardi eura zajedničkog duga za finansiranje kupovine oružja u Evropi. To je ogroman iznos za obveznice na nivou EU, veći od cjelokupne predviđene ruske vojne potrošnje za 2025. godinu.
O ovom dugu će se raspravljati na samitu lidera EU u četvrtak u Briselu, ali niko se ne protivi odlučno. U prošlosti su štedljive zemlje poput Holandije bile protiv zajedničkog zaduživanja, ali podrška Njemačke promijenila je dinamiku razgovora. Sada u EU postoji saglasnost o potrebi velikih izdvajanja za naoružanje.
Za pristalice jače EU, izdavanje zajedničkog duga približava ih njihovom odavno željenom „hamiltonovskom trenutku“ – referenci na napore prvog američkog sekretara trezora Aleksandera Hamiltona, koji je 1790. godine pomogao ujedinjenju SAD konsolidacijom dugova različitih država u federalne obveznice.
Ovo nije prvi put da EU podiže zajednički dug. Tokom pandemije COVID-19, realizovana su ogromna ulaganja kako bi se spasila posrnula evropska ekonomija. Ali taj sporazum postignut je tek nakon skoro pet mjeseci mukotrpnih pregovora.
Pandemija se smatrala jednokratnom krizom. Nasuprot tome, potreba za ponovnim naoružavanjem predstavlja dugoročnu redefiniciju same suštine Evrope, a 150 milijardi eura vjerovatno je samo prvi korak.
Najavljujući plan zajedničkog duga, predsjednica Komisije Ursula fon der Lajen rekla je da je odgovor evropskih prijestonica na „eru ponovnog naoružavanja“ bio „glasniji i jasniji nego ikad“.
„Pravo pitanje pred nama je da li je Evropa spremna da djeluje odlučno, onako kako situacija nalaže. I da li je Evropa spremna i sposobna da djeluje brzinom i ambicijom koji su potrebni“, rekla je u govoru. „Ovo je trenutak za Evropu. I mi smo spremni da napravimo iskorak“.
Izdavanje obveznica omogućiće Komisiji da pozajmi novac državama članicama za kupovinu oružja, a one će ga kasnije vraćati Briselu.
Istovremeno, politička promjena u najvećoj ekonomiji bloka, Njemačkoj, dovela je do toga da ta tradicionalno štedljiva zemlja konačno mijenja svoj stav prema dugu kako bi finansirala modernizaciju svoje oslabljene vojske. To takođe ukazuje na novootvorenu spremnost Njemačke da finansira investicije na evropskom nivou.
Zajedno, ove promjene biće teško poništiti, čak i ako se mir vrati.
„Suočeni sa prijetnjama našoj slobodi i miru na kontinentu, princip 'šta god je potrebno' sada mora da važi i za našu odbranu“, rekao je ovog mjeseca dolazeći njemački kancelar Fridrih Merc, ponavljajući poziv na akciju koji je tokom dužničke krize u eurozoni izrekao bivši predsjednik Evropske centralne banke Mario Dragi.
„Ono što se dogodilo u Njemačkoj je ogromna promjena“, rekao je Florijan Šuster-Džonson iz Dezernat Zukunft, nestranačkog ekonomskog think tank-a u Berlinu. „A ta promjena će takođe imati vrlo, vrlo značajne posljedice za evropsku politiku“.
Stvorenja rata
Guntram Volf, viši saradnik u institutu Breugel, rekao je da bi ovaj potez EU mogao biti jednako temeljni kao „hamiltonovski trenutak“ koji je ubrzao transformaciju SAD iz labave konfederacije država u nacionalnu državu sa centralizovanim finansijskim ovlašćenjima.
„Ako se ovo dogodi – veća vojna integracija zajedno sa više zajedničkog finansiranja – tada zaista stvaramo potpuno novu EU,“ rekao je. „To bi zaista bio megahamiltonovski trenutak“.
Povezanost finansija i rata ima dugu istoriju. Oružje je skupo, a vlade uvijek traže nove načine da obezbijede sredstva za rat. Te inovacije često ostaju prisutne i dugo nakon što hitna situacija prođe.
Uzmimo za primjer Banku Engleske, osnovanu 1694. godine u kontekstu Slavne revolucije i ratova u inostranstvu.
„U zakonu koji je stvorio Banku Engleske, jedina navedena svrha bila je vođenje rata protiv Francuske“, kaže Harold Džejms, ekonomski istoričar sa Prinstona. Banka je preuzela državni dug podignut za finansiranje engleske vojske, pokrivajući ga prihodima od poreza koje je prikupljao parlament. „To je jasno zapisano u statutu. Banka je apsolutno stvorenje rata“, dodaje Džejms.
Slično tome, Francuska je 1800. godine osnovala svoju centralnu banku, koja je pomogla u finansiranju Napoleonovih ratova.
Sve bliža unija
Analitičari tvrde da se nešto slično sada događa na evropskom nivou. Pomjeranje fokusa ka odbrani kroz potencijalno ogromno zaduživanje djeluje kao povratak na način razmišljanja iz 18. i 19. vijeka, kaže Džejms.
„Nije neophodno da država ima sopstveni novac. Rane moderne države često su koristile različite vrste novčanica... Ali države moraju da se brane“, dodaje. „Potrebna im je vojska“.
Rat u Ukrajini takođe je primorao evropske donosioce odluka da razmotre velike fiskalne promjene koje su ranije bile nezamislive – i koje se odavno smatraju prvim korakom ka dubljoj uniji.
Njemačko popuštanje fiskalne kočnice za vojne izdatke na prvi pogled djeluje kao isključivo nacionalna odluka – o kojoj će se glasati u donjem domu parlamenta u utorak. Međutim, napuštanje nacionalnog tabua na zaduživanje sugeriše omekšavanje njenog dugogodišnjeg fiskalno konzervativnog stava i na evropskom nivou.
U interesu Berlina je da, ako se dodatno zaduži kako bi pomogao u odbrani cijelog bloka, njegovi partneri učine isto, jer sve zemlje EU imaju koristi od kolektivne bezbjednosti. Zato nije slučajno da Berlin nije protiv prijedloga Evropske komisije za zajednički dug, pod uslovom da se on distribuira kao zajam koji zemlje moraju da vrate, a ne kao bespovratna sredstva.
„Odjednom zemlja koja je ranije govorila da moramo imati uravnotežen budžet i ne smijemo povećavati dugove, čak ni za investicije bilo koje vrste, pravi zaokret od 180 stepeni“, kaže belgijski ekonomista Pol de Graue. „Promijenićete mišljenje kada vam neko prisloni pištolj na glavu“.
Od osnivanja EU, njen ugovor poziva na „sve bližu uniju“, ali su nacionalne vlade uvijek bile oprezne prema predaji ovlašćenja centralnoj administraciji EU – i prema bilo kakvim potezima koji bi ih mogli učiniti odgovornima za dugove svojih susjeda.
Najnoviji potezi mogli bi predstavljati značajan preokret u tom pravcu nakon godina nesuglasica.
Šta slijedi?
Za sada, zaduživanje Komisije indirektno se finansira iz budžeta EU, ali to ima ozbiljna ograničenja. Da bi prikupila više novca, Komisija će morati da pronađe načine za povećanje poreza. Tek tada će moći da izdaje obveznice na tržištu podržane poreskim prihodima, kao što to čini suverena država.
Uvođenje poreza biće izazov jer oporezivanje na nivou EU zahtijeva jednoglasnu saglasnost. U prošlosti je to bilo neprihvatljivo za prijestonice koje ljubomorno čuvaju ovu nacionalnu nadležnost. Čak i u kontekstu rata, to ostaje teško izvodljivo sve dok lideri skeptični prema EU i podršci Ukrajini, poput Viktora Orbana, imaju mjesto u Savjetu.
Valtraud Šelkli sa Evropskog univerzitetskog instituta u Firenci kaže da će nešto morati da popusti: „Na tržištu obveznica nije vjerodostojno ako pozajmite trilion eura, a imate budžet upravo toliko... Moraće se stvoriti fiskalna sposobnost EU da oporezuje“.
Marko Buti, bivši šef kabineta nekadašnjeg komesara za ekonomiju Paola Đentilonija, vidi sličnosti sa fondom za oporavak od pandemije.
Godine 2020, Komisija je takođe ublažila fiskalna pravila kako bi omogućila državama članicama da spriječe ekonomski kolaps usljed lockdowna. Sljedeći korak bio je fond od 100 milijardi eura za zaštitu radnih mjesta – što Buti vidi kao ekvivalent nedavno najavljenog fonda od 150 milijardi eura za odbranu. Konačni korak bio je masivni fond za oporavak od 800 milijardi eura, za koji još uvijek ne postoji ekvivalent.
„Sljedeći korak bi trebalo da bude zajedničko zaduživanje – ali ne za nacionalne transfere. Umjesto toga, trebalo bi da finansira transnacionalne projekte na evropskom nivou u oblasti odbrane“, kaže on.
„Ideja politika EU zasnovanih na dugu sada je politički prihvatljiva“, dodaje Ijan Beg iz Evropskog instituta Londonske škole ekonomije. „Kad duh izađe iz boce, teško ga je vratiti nazad“.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR