Palestina je zapostavljeno mjesto u kojem se sudaraju Trampov mesijanski kompleks i Netanijahuova doktrina o vječnom ratu. Šta je sljedeće i ko će sada pomoći onima koji sebi ne mogu pomoći, pitanja su koja su otvorena u analizi Observerovog spoljnopolitičkog komentatora koju je objavio Guardian.
Piše: Sajmon Tisdal
Prvo i poslednje pravilo doktrine Benjamina Netanijahua o vječitom ratu je brutalno jasno: mir ne može i ne smije trajati. Dok ponovo neprepoznatljiva, smrtonosna vatra pada na bespomoćni narod Gaze, otpuštena po naredbi izraelskog ratobornog premijera, čuje se tuga. Da li je dragocjeno dvomjesečno primirje sa Hamasom definitivno završeno? Na to dolazi obeshrabrujući odgovor: ono jedva i da ima značaja. Ovo primirje, koje sada puca na milion komadića, bilo je samo kratko, obmanjujuće zatišje u ratu koji nikada ne prestaje.
On ne prestaje jer Netanijahu ostaje na vlasti zahvaljujući neprestanoj državnoj vanrednoj situaciji koju su on i njegovi podržavaoci gajili i produžavali još od terorističkih napada 7. oktobra 2023. Rat ne prestaje jer je Netanijahuov glavni cilj – uništenje palestinskih nada u nacionalnost – osuđen na propast. Ne prestaje jer oni, unutar Izraela i u inostranstvu, koji kritikuju akcije izraelske vlade, suočavaju se sa otkazivanjem i zlostavljanjem zbog navodnog djelovanja iz loše namjere i zabrinutosti za ljudske žrtve, ali iz antisemitskih motiva.
Najviše od svega, možda, rat koji su teroristi započeli prije 18 mjeseci nastavlja se i ponovo prijeti da će se proširiti, jer su Netanijahu i njegovi partneri, ekstremno desni jevrejski nacionalisti i ultra-religiozni, u njemu našli sredstvo za ostvarivanje većeg cilja – Velikog Izraela. Oni i njihovi nasilni saveznici naseljenici koriste rat kao izgovor za širenje zauzimanja teritorija i zastrašivanje palestinskih stanovnika na okupiranoj Zapadnoj obali. Novim područjima sirijskih Golanskih visova je oduzeta kontrola. Ponovno naseljavanje Gaze je još jedan izričiti cilj.
Vječiti rat može se održati samo ako druga "strana" nastavi da se bori. Hamasove snage su toliko degradirane da skoro nije u stanju da to i dalje čini. Nedostatak neposrednog vojnog odgovora na izraelske napade koji su počeli u ponedeljak uveče govori o relativnoj slabosti. Ipak, Hamas nije poražen. Svaki put kada su predavali zarobljenike, njegovi borci sa crnim kapama pravili su veliki šou militantnog otpora. Dok god ne postoji vjerodostojan, dogovoreni plan "dan poslije" – a bez kopnene invazije i potpune, dugoročne okupacije – Hamas će i dalje biti u stvarnoj kontroli nad Gazom. I tako rat ide dalje.
Netanijahu nije želio primirje u prvom mjestu i stalno je tražio njegov kolaps koji bi mogao da okrivi za druge. Pristao je da obustavi 19. januara pod pritiskom Donalda Trampa i njegovog svuda prisutnog izaslanika, Stiva Vitkofa. Tramp, koji je trebalo da bude inaugurisan sljedećeg dana, uporno je zahtijevao završetak sukoba koji njegov prethodnik, Džo Bajden, nije uspio da zaustavi. Ne želeći da pokvari Trampovu paradu, a želeći da zadobije naklonost, Netanijahu je pristao, prekrštenih prstiju iza leđa.
Ipak, čak i tada, sa više od poginulih 48.000 Palestinaca, desetine hiljada povrijeđenih ili traumatizovanih i većina od dva miliona stanovnika Gaze bez doma, Netanijahu nije bio spreman da stane. Znao je da ekstremno desni ministri kabineta neće dugo tolerisati mir. Jedan, Itamar Ben-Gvir, već je podnio ostavku u znak protesta. Drugi su prijetili da će to učiniti, što bi moglo da izazove kolaps njegove vlade. Znao je, iako mu je ovo tokom svega bila sekundarna briga, da mnogi izraelski taoci ostaju u zarobljeništvu – njih 59 do posljednjeg, živih i mrtvih.
Netanijahu nikada nije ozbiljno namjeravao da poštuje drugu fazu primirja, koja je trebalo da počne 1. marta i koja je zahtijevala potpuno povlačenje izraelske vojske. Blokirao je humanitarnu pomoć; isključio je snabdijevanje vodom i strujom; odlagao je implementaciju druge faze i ometao pregovore da se ponovo pokrene. Ratovao je drugim sredstvima. A kada su ove provokacije propale, insistirao je, kršeći dogovor o primirju, da Hamas jednostrano oslobodi više talaca, dok je zauzvrat ponudio samo ograničena oslobađanja zatvorenika i privremeno produženje primirja.
Vječiti rat, čak i kada nije proglašen, teško je opravdati, a Netanijahu, optužen za ratne zločine od strane Međunarodnog krivičnog suda i široko osuđivan u Evropi i arapskom svijetu, očajnički nema podršku. Njegov položaj se posljednjih dana pogoršao. Optužen za rastući autoritarizam, upleten je u spor zbog pokušaja da smijeni šefa Šin Beta, Ronena Bara. Nova korupcijska afera koja uključuje katarsku pomoć takođe se vrti oko njega. U ovom kontekstu, “distrakcija” u Gazi može biti smatrana pravovremenom.
„Netanijahu vodi borbu na svakom mogućem frontu – protiv ranih izbora, protiv državne komisije za istragu [o napadima 7. oktobra], protiv dogovora koji bi vratio preostalih 59 talaca, živih i mrtvih“, napisao je Amos Harel iz Haaretza. „Premijer se ponaša kao neko ko više nema ništa da izgubi. Intenziviranje borbe do tačke haosa mu odgovara.“
Sa više od 400 Palestinaca, uglavnom civila, poginulih do sada, i sa Izraelom koji prijeti da će nastaviti i proširiti napade, vapaji bijesa, užasa i razočarenja od strane Palestinaca, UN-a, međunarodnih humanitarnih organizacija i stranih vlada odjekuju kao duhovne žalbe kroz uništenu pustoš Gaze. Oni su jednako poznati koliko i uzaludni i zanemareni.
Bijela kuća, bez imalo kajanja, ponosno potvrđuje saučesništvo u izraelskim napadima, djeluje kao da je voljna da oni nastave. Proces primirja iz januara čini se mrtvim. Trampov apsurdni plan za Gazu Riviera sada nije nigdje vidljiv ni čujan. Oboren, on uzvraća udarac, podstičući Netanijahua. Ipak, bilo bi naivno ne vidjeti širu šemu vezanu za Trampa. Poslednjih dana, on je prijetio Iranu, zahtevajući od Teherana da nastavi pregovore o ograničavanju svog nuklearnog programa ili će se suočiti sa vojnom akcijom. U isto vrijeme, pokrenuo je ogromne vazdušne napade na Hute, saveznike Irana u Jemenu.
U Trampovom pojednostavljenom „saldo je nula“ svijetu, na sve to postoji isti dogovor. „Kao što je predsjednik Tramp jasno stavio do znanja, Hamas, Hutiji, Iran – svi oni koji žele da terorišu ne samo Izrael, već i SAD – platiće cijenu, i pakao će se osloboditi“, rekla je portparolka Bijele kuće, Karolin Levit. Da li je Jemen rana naznaka? Da li Tramp planira da brani Izrael od iranskog napada – mogućnost koju Netanijahu neprestano ponavlja da bi opravdao svoj neprestani ratni status? Ili Tramp zapravo priprema teren za napad Izraela i SAD-a u suprotnom pravcu, kako mnogi u Teheranu vjeruju?
Kao i neki prethodni američki predsjednici, i Tramp, nesvjestan istorije, vjeruje da može da preoblikuje Bliski istok gotovo voljom. Ali za razliku od Baraka Obame, koji je 2009. godine sanjao o demokratskoj renesansi u Kairu, Tramp remodeluje po diktatu, uz upotrebu ili prijetnju brutalnom silom. Palestina je zapostavljeno mjesto u kojem se sudaraju Trampov mesijanski kompleks i Netanijahuova doktrina o vječnom ratu. Šta je sljedeće? I ko će sada pomoći onima koji sebi ne mogu pomoći?
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR