Tramp ne pregovara o miru, već o profitu

Odbacujući međunarodno pravo i ljudska prava, Tramp nastoji da uspostavi globalni poredak kojim dominiraju SAD, Rusija i Kina, gdje se slabije nacije eksploatišu zbog resursa. Njegova spoljnopolitička strategija odražava kolonijalističke ideologije, oživljavajući ekspanzionističke ambicije kroz ekonomski pritisak, teritorijalne pretenzije i vojni uticaj. U Ukrajini omogućava rusku agresiju radi finansijske dobiti, dok u Gazi zanemaruje humanitarne aspekte u korist strateških saveza, piše u današnjoj analizi spoljnopolitički komentator Observera Sajmon Tisdal.

Imperijalna predsjednička vladavina Donalda Trampa je bijedna i otrcana predstava. Car nema odijelo da prikrije svoju lažnu vlast. Bez krune i kraljevskih odora, pribjegava vulgarnim kravatama i bejzbol kačketima. Njegov tron je samo pozornica za zlostavljanje, njegova palata skromna, okrečena kuća, a njegovi dvorjani obični sitni prevaranti. Njegovi kraljevski dekreti – izvršne naredbe – pravno su osporavani. I dok bjesni poput kralja Lira, njegovi kritičari su javno razapeti ili bačeni lavovima na Fox Newsu.

Ipak, uprkos svojoj grubo plebejskoj običnosti, Trampov globalni projekat je skorojevićki imperijalizam – njegov zaštitni znak i najteži zločin. On ga prodaje uprkos toku istorije i ljudskom iskustvu, kao da invazija, genocid, rasna nejednakost, ekonomska eksploatacija i kulturno osvajanje nikada prije nijesu bili pokušaj. Ako već nije bilo jasno, sada jeste – on želi da vlada svijetom.

Trampove prijeteće pretenzije na Kanadu, Panamu i Grenland oživljavaju elitističke fantazije djeda Ilona Maska i pokreta Technocracy Inc, desničarske populističke inicijative iz 1930-ih koja je nastojala da ujedini Sjevernu i Centralnu Ameriku pod američkom vrhovnom vlašću – „Tehnat“. Mentalitet koji hrani takve pretenzije duboko je usađen u nacionalnu svijest. To je mješavina Monroove doktrine, „očigledne sudbine“ i tereta bijelog čovjeka. Zlo je, opasno je – i vraća se.

Godine 1823. predsjednik Džejms Monro, braneći se od predatorskih evropskih sila, definisao je ono što bi Vladimir Putin danas nazvao američkom „sferom uticaja“. Njegova doktrina kasnije je korišćena da opravda američke intervencije u Latinskoj Americi. Očigledna sudbina bila je uvjerenje, popularizovano nakon 1845. godine, da je mlada republika božanski određena da širi svoju vlast i „civilizacijski uticaj“ širom kontinenta i Pacifičkog regiona.

Glavne žrtve bili su starosjedioci Sjeverne Amerike, koji su istijrebljeni i lišeni domova. Očigledna sudbina pomogla je i širenju ropstva, kako su se novi državni entiteti pridruživali Uniji. Kasnija kolonizacija Filipina, Kube i Havaja bila je prirodan nastavak. Godine 1899. Radjard Kipling u svom ozloglašenom rasističkom pjesničkom djelu „Teret bijelog čovjeka“ pozvao je Amerikance da slijede primjer Britanske imperije i preuzmu globalnu odgovornost za upravljanje „novozarobljenim, tmurnim narodima“.

Taj izraz danas savršeno opisuje Trampov pogled na dva miliona Palestinaca zarobljenih u Gazi, koje želi deportovati u Somalilend ili neku drugu „obećanu zemlju“. Migranti sabijeni na granici s Meksikom suočavaju se s istim predrasudama bijelog čovjeka.

Da li bi Tramp pokušao etničko čišćenje svjetloputih, pretežno hrišćanskih građana ratom razorene Ukrajine? Svi znaju odgovor na to pitanje.

Iako mu nedostaje raskoš i veličanstvo starijih oblika imperijalizma, Trampov preporod imperijalne moći nosi iste ružne oznake svojih prethodnika. Kao i prije, sve se svodi na moć i novac, vojnu silu i ekonomski pritisak (poput carina), kontrolu nad teritorijama, rasnu i kulturnu supremaciju i krajnje licemjernu moralnost. To izaziva buru kod kuće i truje svaki aspekt spoljne politike.

Možda Tramp ne učestvuje aktivno u ubijanju i protjerivanju autohtonog stanovništva Ukrajine, ali čini sve da ih liši njihovog nasljednog prava. U farsičnom pregovaračkom procesu, on prepušta teritoriju Putinu, zastrašuje lidere u Kijevu do tačke ogorčene kapitulacije, a zatim polaže pravo na ukrajinsko rudno bogatstvo. Sada želi i njihove nuklearne elektrane. Ovo nije o miru. Ovo je o profitu.

U Gazi, Tramp pljačka mrtve prije nego što su i umrli. Osnovne zakonske norme, a kamoli humanost, potpuno su odbačene. Ne mari što su izraelski počinioci genocida ubili oko 50.000 Palestinaca. On želi morsku obalu besplatno, preživjele vlasnike protjerane, kako bi mogao da izgradi luksuzno odmaralište.

„Dobrodošli na Rafah Rivijeru, Nakbu-na-Mediteranu u režiji Trampove organizacije. Uživajte u boravku“.

Tramp i njegovi savjetnici zamišljaju tri neoimperijalna bloka supersila – SAD, Rusiju i Kinu – ujedinjene u nepoštovanju Povelje UN-a, međunarodnog prava i ljudskih prava, djelujući kako im volja u samododijeljenim sferama uticaja. U ovom prevrnutom dobu, Rusija je unosan poslovni partner, dok evropski i azijski saveznici moraju sami da se snalaze. Kao i uvijek, zemlje u razvoju eksploatišu se zbog svojih resursa. Parafrazirajući Džordža Kaninga, Stari svijet postaje plijen Novom.

Imperijalizam je evoluirao od vremena ratnih brodova i misionara. Danas je nestao svaki osjećaj višeg poziva i uzvišenog cilja.

Na širem Bliskom istoku, Tramp je beskrajno više zainteresovan za sklapanje američko-saudijsko-izraelskog saveza u oblasti bezbjednosti, energije i investicija nego za okončanje palestinske tragedije. Značajna prepreka na tom putu je Iran, još jedna istorijska žrtva kolonijalista. U svom posljednjem dodvoravanju Putinu, Tramp je tražio rusku pomoć u suzbijanju njegovog saveznika. Mule neka budu na oprezu: u vazduhu se osjeća miris izdaje.

Kao i svi nasilnici iz velikih sila kroz istoriju, Tramp bira lake mete. Danski Grenland i Panama primjeri su slabih, nebranjenih zemalja kakve su evropske imperije 19. vijeka otimale u Africi. S druge strane, primjetno je kako je inače bučni Tramp neobično tih kada je u pitanju Kina, najmoćniji američki rival 21. vijeka.

Osim trgovinskih ratova, njegov oprez nagovještava budući strateški dogovor s Pekingom. Poput Putina, predsjednik Si Đinping zasad igra hladnokrvno s Trampom. Ove sitne autokrate dijele mnogo toga: autoritarizam, nacionalnu ekspanziju, beskrupuloznu pohlepu. Pa zašto se boriti? Sva trojica mogu biti pobjednici, a pobjednicima pripada plijen. Pazi se, Tajvane – bićeš meso u nesvarljivom američko-kineskom sendviču.

Imperijalizam se razvio od vremena ratnih brodova, misionara i nejednakih ugovora. Nestao je svaki privid uzvišene misije ili plemenite svrhe. Američki pioniri, koji su slijedili doktrinu „očigledne sudbine“, zaista su vjerovali da služe pravednom cilju. Britanski kolonijalni upravnici mislili su da izvršavaju Božju (i kraljice Viktorije) misiju. Danas osvajači ne gaje takve iluzije.

Ipak, Tramp sebe prikazuje kao saosjećajnog, plemenitog mirotvorca. Hoće li, dakle, donijeti mir očajnom Sudanu, Mjanmaru ili Kongu? Hoće li i te „užasne ratove“ zaustaviti? Ne, neće. Takva mjesta se ne nalaze na njegovim precrtanima mapama. Nema u tome ni novca ni prestiža za njega. A ovaj „teret bijelog čovjeka“ ne odnosi se na gubitnike.

U novom, haotičnom imperijalnom dobu, megalomanija briše sva pravila.