Fatalna greška ruskog predsjednika leži u njegovoj donkihotovskoj opsesiji osvajanjem Ukrajine, napisao je bivši šef britanske obavještajne službe MI6 Sr. Ričard Derlov u najnovijoj kolumni za britanski Telegraph.
Rat podstiče inovacije i političke promjene. U Ukrajini smo vidjeli kako je upotreba dronova transformisala konvencionalni prostor bojišta. Mnoge zemlje slijede ove lekcije. Ipak, ono što ostaje da vidimo je kakav će uticaj rat imati na politiku Rusije i Ukrajine, jer obje zemlje trpe stres izazvan ovako skupocjenim konfliktom, piše Sr. Ričard Derlov za The Telegraph.
„Kao suvia trulež koja nagriza temelje države, doći će trenutak kada centar više neće izdržati. Kolaps može pogoditi bilo koju stranu, i to bez naročitog upozorenja“, dodaje on.
Saveznici Ukrajine i dalje imaju sredstva da održe zemlju na nogama. Ruska podrška Kine, iako važna, ne predstavlja potpuno osiguranje režima, pokazuje analiza.
„Ukrajina je lako bila prisiljena da pristane na primirje. Uprkos brzini kojom je razvila vlastitu industriju naoružanja i digitalizovala bojno polje, njena svakodnevna zavisnost od američke taktičke obavještajne podrške ostaje nezamjenjiva“, objašnjava Derlov.
Bez ove podrške, dodaje, koju pruža američki vojni tim u Visbadenu, Ukrajina ne bi mogla da izdrži ogroman pritisak ruskih dubokih vojnih resursa.
Ukrajinska sposobnost da pogađa ključne ciljeve duboko u ruskoj pozadini spriječila je Ruse da izgrade dovoljno snaga za strateški prodor.
„Međutim, kada je Donald Tramp na kratko prekinuo snabdijevanje obavještajnim podacima, nakon sada već poznate svađe u Bijeloj kući sa Volodimirom Zelenskim, uticaj na bojištu bio je skoro trenutni, a Rusi su brzo prešli u ofanzivu i ponovo zauzeli teritoriju u Kurskoj ofanzivi.
Ukrajina još nije u mogućnosti da replicira ovu američku podršku – niti njeni evropski saveznici mogu da je zamijene. Ukrajina nema plan B“, napominje Derlov.
On piše da je Ukrajina zapravo „plastelin“ u rukama Trampove administracije – zbog čega Zelenski mora da prećuti loš dogovor o mineralima i uglavnom ga prihvati. Objašnjava da Rusija, međutim, nije tako lako manipulativna, te da još nema dokaza da Putin misli da i njemu treba primirje, iako bi stvarnost da će mu ono možda biti potrebno mogla biti bliža nego što misli.
Analiza se nastavlja, napominjući da je Putinovo istorijsko viđenje Ukrajine kao entiteta koji nema legitimnu pravo na suvereni identitet i dalje nepromijenjeno, a njegov ratni cilj da Ukrajinu preoblikuje u rusku vazalnu državu i dalje je na snazi. Stoga, on nema motiv da pristane na primirje, a reći „možda“ Trampu znači beskrajno odlaganje – osim ako nešto značajno ne izazove promjenu. Takve promjene mogu doći iz Rusije ili biti nametnute američkim pritiscima.
Derlov ističe Putinove slabosti, ukazujući da one leže u njegovom vlastitom liderstvu, odnosu sa svojom kleptokratijom, stanju ekonomije i sposobnosti vojske da izdrži. On piše da apsolutna vlast znači i apsolutnu odgovornost, i teško je pobjeći zaključku da rat potkopava Putinovu osnovu moći. Dodaje da će njegovo liderstvo, ako iznevjeri njegovu bandu, biti, i vjerovatno već jeste, dovedeno u pitanje. Kako ekonomija klizi, a ruske devizne rezerve su na rubu iscrpljenosti, vjerovatnoća za ozbiljan šok u zemlji će neizbježno rasti.
Zatim predviđa da će vojna moć Rusije dostići vrhunac ove godine, nakon čega će, prema informisanim prognozama, polako ali sigurno krenuti silaznom putanjom – manje raspoloživog ljudstva, manje municije, manje oklopa, a samim tim i manja motivacija za borbu.
„Trampova sposobnost da vrši pritisak zasniva se na dvjema opcijama: da poveća vojnu podršku Ukrajini kako se Rusija približava svom vojnom prekretnom trenutku, ili da pojača sankcije, naročito sekundarne sankcije na zemlje koje podržavaju rusku klizavu ekonomiju kupovinom njene nafte i gasa. Nijedna od ovih opcija neće donijeti rezultat koji bi zadovoljio Trampovu nestrpljivost da postigne primirje i pauzu u katastrofalnom broju žrtava na bojištu“, dodaje Derlov.
On napominje da Putinova slabost leži u njegovoj istorijskoj opsesiji da postane novi car svih Rusija. Sugeriše da ova opsesija nosi klicu njegove vlastite propasti. Poziva Trampa da razumije i prihvati svoju odgovornost prema slobodnom svijetu i da ne proda Ukrajinu Putinu radi brzog dogovora – prije nego što sudbina Putina stigne i njega samog.
Autor zaključuje da strateški uspjeh često zavisi od pravog trenutka. Smatra da je ključno da Tramp pogodi pravi trenutak – i ako to učini, Nobelova nagrada za mir bi mogla biti na dohvat ruke. Čak sugeriše da bi, ako bi u tome bio uspješan, Trampovi kritičari mogli slaviti ovu nagradu.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR