Političari žele da normalizuju dešavanja u Gazi. Naš osjećaj pravde i bijesa im to neće dozvoliti

Što su zločini strašniji, to se više kažnjavaju oni koji dižu glas protiv njih. Upravo to pokazuje koliko je zapravo toga u igri, piše u današnjoj analizi za Guardian komentatorka Nesrin Malik.

Snimci pune brutalnosti. Uznemirujući video materijali. Objave zamućene slikom, koje možete vidjeti tek kad kliknete na dugme za saglasnost. Već godinu i po ovakva upozorenja prate sve što svijet vidi iz Gaze. Ponekad mi se ti prizori nenadano vrate pred oči, kao neka trauma koja je bila potisnuta, ali iznenada ispliva – samo što u ovom slučaju nema olakšanja jer to nije bio san. Prošle nedjelje gledala sam snimak na kojem se, po svemu sudeći, vidi unakaženo, obezglavljeno tijelo bebe. Vidjela sam raskomadane dijelove tijela kako se skupljaju u plastične kese. Čula sam krike umirućih, i muk mrtvih – dok kamere bilježe njihova tijela nagomilana zajedno, ponekad čitave porodice.

Izraelski napadi na Gazu prkose svakoj mogućnosti da se čovjek navikne. Kako vrijeme prolazi, granica tolerancije na užasne prizore se pomjera, ali brutalne scene ubijanja i dalje uspijevaju da probiju tu barijeru otupjelosti.

Istovremeno, politika ide u jednom od dva pravca: ili pokušava da zamaskira ovu istorijsku tragediju, koristeći isprazne fraze o "pozivima na pregovore", kao da se radi o običnoj svađi koja se može riješiti hladnijom glavom – ili potpuno izvrće stvarnost. Danas je poziv da se ovaj masakr zaustavi, umjesto da bude najprirodniji ljudski refleks, postao nešto što u pojedinim državama može da vas košta slobode ili posla. Takva retorika gura narod Gaze – koji svakodnevno gledamo kako nestaje pred kamerama i na društvenim mrežama – u neki daleki, apstraktni svijet. Kao da je Gaza premještena u neku drugu dimenziju gdje ne važe nikakva pravila. Fizički je zatvorena, kao da je otrgnuta s lica Zemlje. Stranim novinarima i političarima je zabranjen ulaz. Lokalni novinari bivaju ubijeni. Humanitarna pomoć se blokira. Spasioci se ubijaju. Međunarodni sudovi i organizacije za ljudska prava jednoglasno govore o zločinima koji se tamo dešavaju. Ali ih Izraelovi saveznici jednostavno ignorišu – ili napadaju.

Ipak, uprkos pokušajima da se uguši svjedočenje i zatvori Gaza za oči svijeta, dokazi o nelegalnosti i nesrazmjernosti izraelske vojne kampanje ne prestaju da izlaze na vidjelo. Prošlog mjeseca, izraelske snage ubile su članove Crvenog polumjeseca i zakopale ih sa njihovim vozilima. Snimci pronađeni na mobilnom telefonu pokazuju da su izraelske tvrdnje o "sumnjivim aktivnostima" bile lažne. Radnik koji je snimio video nađen je sa metkom u glavi. Prije nego što je umro, tražio je oproštaj od majke – što je izabrao ovako opasan posao. Koliko li je još takvih zločina počinjeno i zataškano pod okriljem tame Gaze, bez dokaza koji bi demantovali zvaničnu verziju?

Može se činiti da je Izrael uspio da djeluje kao sudija, porota i izvršilac presude, te da uz podršku SAD i zapadnih zemalja uspješno izdvaja Palestince od ostatka čovječanstva. Međutim, to je sada zadatak koji zahtijeva prisilu. Rat se eskalira i sve opravdanje za njega postaje sve teže, pa ga je potrebno normalizovati silom. Ta sila može biti represivna u kratkom roku, ali dugoročno je degradirajuća. Potrebni su resursi, sukobi i nestabilnost. Napadom na studente koji se protive onome što se dešava u Gazi, američka vlada je otišla u rat sa vlastitim univerzitetima, izazivajući sukob unutar njih. Premještanjem studenata i akademika, administracija Donalda Trampa se našla u sukobu sa sopstvenim pravnim sistemom. Njemačke mjere za deportaciju onih koji su učestvovali u protestima u korist Gaze šire alarmantni autoritarizam. Aktivacija državne mašinerije je neophodna jer zabrinutost zbog razmjera krize u Gazi više ne može biti ugušena samo kritikama.

A ta mobilizacija i povezani sukobi samo dodatno ističu ono u šta je Izrael upleo ostatak svijeta. To samo čini demonstrante, poput Mahmuda Kalila, diplomca Kolumbijskog univerziteta i nosioca zelene karte, još istaknutijim, jer je, putem svog advokata, diktirao razorne izvještaje o tome šta njegovo zatvaranje otkriva o ratu, ali i o američkom imigracionom i pravosudnom sistemu. To učvršćuje veze s Palestincima koje bi njihovi protivnici željeli da prekinu. I podizanjem uloga protesta jasno pokazuje koliko su te uloge zapravo svima zajedničke – pravo na slobodu govora, pravičan postupak, zaštitu od prekomjerne vlasti i pravo na osnovne ljudske vrijednosti. Zahtjev je da bi se sačuvala sigurnost od progona, morate sebi izvaditi oči. Umjesto da Gaza bude izbačena iz domaće politike, saveznici Izraela su donijeli rat kući.

Kombinujte to sa smrću i glađu koje nastavljaju da se pogoršavaju u Gazi, i dobijate recept ne za pokoravanje, nego za povećanje apetita za moralnim pritiskom i svjedočenjem. Sa političkim abdikacijama, hitna osuda i podizanje uzbune koja bi trebala doći od lidera nije ugašena, nego je prenesena. Samo prošle sedmice, video dnevnik i intervju hirurga traumatologa na BBC Newsnight otkrili su još više ubijanja nevinih, još više djece koja se bude paralizovana, ili s trbuhom punim šrapnela, dozivajući svoje majke.

U Londonu je protest zaustavio saobraćaj. U Vašingtonu, na drugom protestu, razvijen je transparent sa imenima poginulih. Na Kolumbijskom univerzitetu u Njujorku, jevrejski studenti su se okovali za kapije u znak protesta protiv zatvaranja svojih kolega od strane američke Imigracione i carinske službe (ICE). Izvještaj o ubistvima Crvenog polumjeseca prešao je sa leša, na UN zvaničnika, pa do medijskih kuća. Uspostavlja se sjenovita vlada odgovornosti, sastavljena od ljudi koji su odavno izgubili povjerenje ili nadu u političke institucije. Suprotno od umora, što je razumno očekivati nakon godinu i po, pojavila se nova energija.

Može se činiti da život ide dalje, kao i rat protiv Gaze. Može se činiti da je poraz došao, sa Izraelom i njegovim saveznicima koji prijete javnosti i cijelom svjetskom poretku kako bi sproveli rat. A predsjedništvo Donalda Trampa je preplavilo prostor brojnim šokovima, od ekonomskih do političkih. Ali to je nemiran, turbulentni status quo, jer ono što se dešava mnogima je jednostavno nesnosno, i ako protest, svjedočenje i sukobi mogu spasiti barem jedan život ili donijeti kraj rata makar za minut, oni će se nastaviti.

Svaki leš, svaki grad sravnjen sa zemljom, svako krvavo dijete ne postoji u beznadnoj zemlji negdje daleko, već unutar ljudskog unutrašnjeg svijeta. Jer je nemoguće da svijetu bude pokazivano svakodnevno uništavanje jednog naroda, a da ne postane ili zastrašeni ili iscrpljeni do tačke navikavanja. Neki mogu izabrati da to ignorišu, opravdaju, pa čak i podrže, ali nikada neće moći da to normalizuju.