Tzv. Novi svjetski poredak, koji je oblikovao proteklih 35 godina, ruši se pred našim očima

Globalni problemi zahtijevaju međunarodni odgovor, a zemlje koje vjeruju u multilateralizam moraju se ujediniti sada, napisao je komentarišući globalnu reakciju na najnovije carine Donalda Trampa nekadašnji britanski premijer Gordon Braun u seriji tekstova koju je objavio Guardian.

Piše: Gordon Braun

Nakon sedmice koja je počela najtežom finansijskom nestabilnošću u novijoj istoriji, a završila se najopasnijom eskalacijom sukoba između Kine i Sjedinjenih Država do sada, vrijeme je da razlikujemo tektonske pomake od prolaznih potresa. Ako se nešto uskoro ne promijeni, postoji ozbiljan rizik da će se ova decenija – 2020-te – upamtiti kao „decenija zla“ ovog vijeka, termin koji su istoričari nekada koristili za tridesete godine prošlog vijeka. Ova era neće biti obilježena samo smrću sedam miliona ljudi usljed pandemije, niti sve većim siromaštvom i nejednakošću u svijetu – već i raskomadanom Ukrajinom, spaljenom Gazom, i zaboravljenim zločinima u Africi i Aziji – sve to svjedoči o nasilnom potiskivanju poretka zasnovanog na pravilima u korist poretka zasnovanog na sili.

Zapravo, pred našim očima, svaki stub starog svjetskog poretka se urušava – ne samo slobodna trgovina, već i vladavina prava, ljudska prava i demokratija na koju smo dugo polagali pravo, pravo naroda na samoopredjeljenje, kao i multilateralna saradnja među državama, uključujući humanitarnu i ekološku odgovornost koju smo nekada preuzimali kao građani svijeta.

Pomjeranja moći su, naravno, suština istorije. Tokom samo dva vijeka, četiri različita svjetska poretka su nastala i pala. Prvi – ravnoteža snaga nakon Napoleonovog poraza početkom 19. vijeka, i drugi – Versajski poredak poslije Prvog svjetskog rata i sloma četiriju carstava. Obojica su završila u krvoproliću svjetskih ratova. Zatim je došao poslijeratni poredak iz 1945, predvođen SAD i Ujedinjenim nacijama. A onda, nakon 1990. i raspada Sovjetskog Saveza i Varšavskog pakta, ono što je američki predsjednik Džordž Buš stariji nazvao „novim svjetskim poretkom“.

Danas, dok se ekonomski centar moći pomjera ka Istoku, a novi merkantilizam pušta korijenje, ono što se nekada zvalo „Vašingtonskim konsenzusom“ više nema podršku nigdje – najmanje u samom Vašingtonu. Globalizaciju sada milioni odbacuju kao „slobodnu pijacu“ koja nije bila pravedna za sve. Više nije otvorena trgovina ta koja se promoviše kao put ka blagostanju, već upravo suprotno – ograničenja i zatvaranje tržišta.

Trampova taktika bila je da iskoristi duboke promjene koje su već mijenjale geopolitičku sliku svijeta: prije svega, ogroman raskorak između onoga što je globalizacija obećala i onoga što je ljudima donijela u stvarnom životu – pa je postao vodeći protivnik globalizma. Uvidio je i kako, uz pomoć snažnih medijskih kampanja preko društvenih mreža koje svakodnevno dolaze do svakog telefona, može da oživi teoriju „velikog vođe“ – uz primjere Putina, Sija, Erdogana i Kima koji su mu pokazali da populistički, ali autoritarni lideri mogu diktirati tempo.

Ipak, Trampova nepredvidljivost nagovještava još veće prijetnje u budućnosti. „Neka haos vlada, i ne pokušavaj da ga zaustaviš“ – čini se da je to glavna poruka. Iako možda još tinja nada da bi se nešto poput normalnog upravljanja moglo ponovo uspostaviti, to više nije razumna osnova za bilo kakvo dugoročno planiranje. Umjesto toga, kako i SAD i Kina preuzimaju sve veće rizike u eskalaciji svog sukoba, pitanje je da li idemo ka svijetu sa „jednim svijetom, dva sistema“, ili jednostavno ka haotičnom bezvlašću kakvo je obilježavalo većinu prošlih vijekova – i postoji li uopšte još ikakva šansa da se izgradi poredak koji bi mogao da bude stabilan i održiv.

Ono što je nakon nedavnih dešavanja postalo sasvim jasno jeste da se četvrti svjetski poredak više ne može obnoviti. Ne nalazimo se samo u dobu pojačanog protekcionizma, već svjedočimo prelasku iz unipolarnog svijeta – u kojem su Sjedinjene Američke Države bile dominantna sila – u svijet sa više centara odlučivanja. Istovremeno, u sve povezanijem svijetu, postajemo ranjiviji na globalne krize – bilo da je riječ o pandemijama, klimatskim vanrednim situacijama ili finansijskim šokovima. Tim više jer, kao što smo vidjeli protekle sedmice, države mogu tu međuzavisnost iskoristiti kao oružje, koristeći uska grla sistema u svoju korist.

Ako želimo poredak koji se zasniva na zajedničkim vrijednostima, moraćemo se, kad-tad, dogovoriti oko nove globalne povelje za zajedničku budućnost – nečega što bi se nastavilo na temelje Atlantske povelje iz 1941. i Povelje Ujedinjenih nacija iz 1945, ali prilagođeno potpuno novom vremenu.

Kao što je tada rekao Vilijam Beveridž: „Revolucionarni trenutak u svjetskoj istoriji nije vrijeme za krpljenje, već za revolucije“. Posljednjih dana, lideri Španije, Brazila i Južne Afrike – zemalja koje ove godine predsjedavaju ključnim globalnim forumima (četvrta Međunarodna konferencija o finansiranju razvoja, 30. UN konferencija o klimatskim promjenama i G20) – sve glasnije pozivaju na multilateralnu saradnju.

„Moramo se sada kao kolektiv ujediniti kako bismo osnažili međunarodno pravo“, poručuju premijer Malezije te predsjednici Kolumbije i Južne Afrike. „Izbor je jasan: ili djelujemo zajedno u odbrani međunarodnog prava ili rizikujemo njegov potpuni kolaps“.

Sve zemlje koje vjeruju u međunarodnu saradnju treba da se obavežu da će kroz novu formu multilateralizma ova generacija ponuditi rješenja za probleme koji su postali globalni i koje nijedna država, sama ili u bilateralnim aranžmanima, više ne može riješiti. Kao prvi korak, koalicija voljnih trebalo bi odmah da pristupi konkretnoj saradnji u oblastima gdje rješenja ne mogu biti nacionalna – bezbjednost, klimatske promjene, zdravstvo, humanitarne krize i globalna trgovina. Paralelno, mora se raditi na modernizaciji međunarodnih institucija koje te funkcije obavljaju.

Treće, trebalo bi pokušati izgraditi most prema skepticima poput Donalda Trampa – kroz dogovor o važnosti reciprociteta i pravične raspodjele tereta među državama. U svijetu opterećenom dugovima, moramo ponuditi inovativne i pravedne načine za obezbjeđivanje resursa neophodnih da se ove ideje sprovedu u djelo. Rješavanjem promašaja ere hiper-globalizacije, možemo težiti svijetu koji ne samo da podstiče trgovinu, već i uključuje one koje je prethodni sistem ostavio po strani.

Prije dvjesta godina, u sličnom istorijskom trenutku, jedan britanski lider je „pozvao novi svijet u postojanje kako bi ispravio ravnotežu starog“. Istorija nas uči da svaki novi poredak koji želi da opstane mora biti zasnovan na čvrstim principima, a ne na promjenjivim interesima i uskim tumačenjima nacionalnog interesa.

U središtu Atlantske povelje – Ruzveltom inspirisane deklaracije međunarodne saradnje – nalazili su se principi koji slave osnovne slobode: protiv upotrebe sile i protekcionizma, a za pravo naroda na samoopredjeljenje i društvene ugovore koji umanjuju jaz između bogatih i siromašnih. Iako danas nijednu od tih ideja Tramp otvoreno ne podržava, nije sve izgubljeno: prema podacima Američke koalicije za globalno liderstvo, 82% Amerikanaca se protivi izolacionizmu i vjeruje da je njihova zemlja jača kada je angažovana u svijetu.

Istina je da SAD više ne mogu da vode unipolarni svijet komandujući drugima, ali mogu predvoditi multipolarni svijet – snagom uvjeravanja.

Nažalost, uprkos hrabrim naporima Kira Starmera, niko danas ne može garantovati da Ukrajina – i njeni resursi – neće biti raskomadani, što bi dodatno ohrabrilo autokrate širom svijeta. Ali možemo zacrtati moralni kompas koji će nas voditi i pomoći nam da se bolje pripremimo za ono što dolazi. I dalje postoji opasnost da ponovimo sunovrat iz 1930-ih, koji je vodio ka globalnoj anarhiji. Ali ako države budu djelovale zajedno, moguće je stvoriti trenutak poput onog iz 1940-ih – početak mukotrpnog, ali neophodnog procesa izgradnje petog svjetskog poretka u modernoj eri.

Tramp gura svijet ka recesiji – ako izvučemo pouke iz krize 2008. možemo je spriječiti

Preostaje nam još samo uzak vremenski okvir da spriječimo nepotrebnu globalnu recesiju. Kako se Kina i Sjedinjene Američke Države sve više razdvajaju, trgovinski ratovi postaju sve žešći, prijeteći da prerastu u valutne ratove, zabrane uvoza, izvoza, investicija i tehnologije, kao i finansijske rasprodaje koje bi mogle uništiti milione radnih mjesta širom svijeta.

Teško je povjerovati da svijet kleči pred jednom ekonomijom, dok 96% svjetske populacije živi izvan nje i proizvodi 84% svjetske industrijske robe. Iako su američki zvaničnici ranije govorili o carinskoj politici „eskaliraj da bi deeskalirao“, jasno je da Donald Trump želi vratiti proizvodnju u Sjedinjene Države. Njegovo privremeno, 90-dnevno ublažavanje nekih carina ne znači da je spreman da smiri situaciju.

U ponedjeljak je Kir Starmer upozorio da svijet više nikada neće biti isti, podsjećajući nas da „pokušaj upravljanja krizama bez suštinskih promjena samo vodi ka kontrolisanom propadanju“. U pravu je. Kao što sam naučio tokom finansijske krize 2008. godine, globalni problemi zahtijevaju globalno usklađena rješenja. Potrebna nam je hrabra, međunarodna reakcija koja je rsazmjerna ozbiljnosti krize. Kao što je premijer, na svoju pohvalu, gradio savez u odbrani Ukrajine, isto tako nam je potrebna ekonomska koalicija voljnih – lidera koji razumiju da u međuzavisnom svijetu moramo usklađivati ekonomske politike na međunarodnom nivou ako želimo sačuvati radna mjesta i životni standard.

Prvi izazov je ublažavanje šokova ponude koje je izazvao Trampov carinski zid. Kao što predlaže Rejčel Rivs, moramo održati tok svjetske trgovine. Nijedna kriza nije ista, ali produžavanje kreditnih linija za izvozne i uvozne firme bilo je ključno u globalnom odgovoru kada je trgovina kolabirala 2009. godine. Takođe, moramo podsjetiti Kinu da, ukoliko želi da se predstavi kao zagovornik slobodne trgovine, u njenom je interesu da se više fokusira na razvoj domaće potrošnje, a ne na preplavljivanje svjetskog tržišta jeftinom robom koju više ne može prodavati SAD.

Ipak, globalni izazovi ne završavaju se samo na upravljanju carinskim šokovima. Obnova trgovine neće biti moguća bez usklađivanja makroekonomskih i finansijskih politika na međunarodnom nivou. Inflacija će rasti širom svijeta, čak i kada se uzme u obzir deflatorni efekat jeftinog azijskog izvoza. Ali taj šok je manji od većeg problema – urušavanja povjerenja potrošača i pada investicija u privredu. To znači da će možda biti potrebna usklađena mjera snižavanja kamatnih stopa – u čemu bi se i SAD mogle pridružiti – uz fiskalne podsticaje u zemljama koje imaju prostora za budžetsku ekspanziju.

Naše međunarodne ekonomske institucije zasnovane su na uvjerenju da se prosperitet može očuvati samo ako se pravično dijeli, i da se ekonomski uspjeh ne može ostvariti svuda, ako nijesmo spremni djelovati bilo gdje gdje postoji potreba. Sa ili bez pomoći SAD, moramo odmah mobilisati 150 milijardi dolara koje Svjetska banka ima na raspolaganju za dodjelu grantova i kredita, kao i finansijsku moć od bilion dolara koju ima Međunarodni monetarni fond – posebno kako bismo pomogli najugroženijim, carinama pogođenim, zemljama u razvoju. U 2009. godini, upravo su ta kombinacija trgovinskih kredita i sredstava multilateralnih banaka omogućili da se svjetska ekonomija podupre sa 1.1 bilion dolara i da se recesija ne pretvori u depresiju.

Koordinisani pristup pruža nam priliku ne samo da stabilizujemo svjetsku ekonomiju, već – da se poslužimo izrazom iz 2020. godine – da „izgradimo bolje nego prije“. Za Ujedinjeno Kraljevstvo to znači tješnju saradnju sa Evropskom unijom. Promjene koje se trenutno dešavaju u Evropi otvaraju prostor za još dublju saradnju od samog uklanjanja trgovinskih barijera nakon Bregzita.

Evropa se oduvijek borila s napetošću između želje za liderstvom, koja je čini hrabrom, i potrebe za jedinstvom, koja je često sputava. Ipak, danas Evropa ima nižu inflaciju od Sjedinjenih Država, te ima mogućnost bržeg smanjenja kamatnih stopa.

Američka potrošnja na osnovu deficita od 2010. godine višestruko premašuje onu u eurozoni, ostavljajući posebno Njemačku sa znatno manjim dugom u poređenju sa SAD. Uz fiskalni manevarski prostor koji su obezbijedili novoizabrani njemački kancelar Fridrih Merc i EU, moguće je ubrizgati nove resurse u globalnu ekonomiju. To bi se moglo postići sprovođenjem preporuka iz Dragijevog izvještaja o evropskoj konkurentnosti, čime bi se dodatno podržao i kineski stimulativni paket.

Paralelno s tim, treba proširiti postojeći sporazum o saradnji između UK i EU u oblasti odbrane, kako bi se omogućila zajednička i isplativija nabavka vojne opreme. Takođe, da bi se oslobodila sredstva za druge potrebe, potrebno je ubrzati razgovore o formiranju specijalnog evropskog fonda za odbranu i bezbjednost, koji bi bio van zvaničnih budžetskih okvira.

Evropa će mogla morati da preuzme vodeću ulogu i u drugom pogledu, ako se dovede u pitanje spremnost SAD da nastupi kao krajnji finansijski garant svijetu. Globalni Savjet za finansijsku stabilnost trebalo bi hitno da izvijesti o rizicima koji ugrožavaju stabilnost, kako u bankarskom, tako i u sektoru vanbankarskih institucija. Ukoliko se ukaže potreba, Evropska centralna banka mogla bi da preuzme ulogu koju SAD eventualno napuste – a za koju Kina već pokazuje ambicije – i proširi valutne zamjene ka većem broju zemalja kojima je potrebna likvidnosna podrška.

Za Britaniju, koordinisano multilateralno djelovanje je ključno ukoliko želimo da osiguramo rast zasnovan na izvozu. Taj rast može biti dodatno podstaknut usmjeravanjem industrijske politike ka razvoju sektora koji su globalno konkurentni – od biotehnologije i vještačke inteligencije, do energetske tranzicije i kreativnih industrija. Razvoj takvih svjetski prepoznatih centara zahtijeva, kako je to i ministar finansija naglasio, veća ulaganja u istraživanje, razvoj i visoko obrazovanje. No, takođe zahtijeva i regulatorni okvir koji podstiče konkurenciju – bez povlađivanja tehnološkim gigantima na štetu manjih britanskih firmi, i bez slabljenja zakona o autorskim pravima i intelektualnoj svojini, koji su od suštinskog značaja za kreativne talente.

U opasnosti nije samo multilateralni ekonomski sistem, već svaki stub međunarodnog poretka zasnovanog na pravilima – od poštovanja zakona, preko prava naroda na samoopredjeljenje, do istorijskih obaveza prema humanitarnoj pomoći. Svjedočimo istovremenom urušavanju i ekonomskog i geopolitičkog poretka. 

-----

Braun je bio premijer Velike Britanije od 2007. do 2010. godine, kada je predsjedavao i Laburističkom partijom.