Tramp u Salvadoru vidi uzor za represivnu državu kakvu želi da izgradi – i tek je počeo

Najib Bukele je pokazao da se brutalna kontrola može održavati ne samo silom, već i tako što će se javno iskazivanje mišljenja učiniti preskupim.

Centar za zatvaranje terorista (CECOT), zatvor maksimalne bezbjednosti u Salvadoru, predstavlja krunu napora predsjednika Najiba Bukelea da ne uguši samo kriminalne bande, već i kritiku i političku opoziciju njegovoj vlasti. Ovaj „mega-zatvor“ je ujedno postao jedno od najvidljivijih odredišta na novoj mapi američkih deportacija – razgranatoj mreži koja uključuje konzervativne američke okruge, vojnu bazu Gvantanamo i tranzitne tačke u Centralnoj Americi, povezane mrežom vojnih i čarter letova.

To što su ove dvije države uskladile svoju kaznenu infrastrukturu nije slučajnost. Agresivna politika Donalda Trampa prema strancima oslanja se na zloglasnu Bukeleovu taktiku „čvrste ruke“ u obračunu s kriminalom – politički arsenal koji koristi gnjev naroda protiv establišmenta da opravda autoritarne poteze. Kroz upotrebu sile u rješavanju društvenih problema, obojica lidera njeguju atmosferu straha koja je sve više prisutna.

Bukeleova posjeta Vašingtonu ove nedjelje – tokom koje ga je Tramp pozvao da gradi još više zatvora kako bi prihvatio američke državljane osuđene za zločine – oslikava plodove te saradnje: internacionalizaciju „Bukeleove metode“.

Salvador se već tri godine nalazi u režimu „vanrednog stanja“ – koje suspenduje dijelove ustava i vladi daje vanredna ovlašćenja za pritvaranje. Toliko dugo da međunarodni mediji više i ne izvještavaju o svakom novom mjesečnom produženju koje donosi parlament, gdje Bukele ima apsolutnu većinu. Prema zvaničnoj verziji, ograničene građanske slobode mala su cijena za efikasno uništavanje kriminalnih grupa koje su godinama terorisale svakodnevni život u zemlji. Statistika zaista pokazuje drastičan pad stope ubistava, a mnogi izvještaji svjedoče o stvarnom oslobađanju ljudi od svakodnevnog straha od bandi.

Međutim, ljudska cijena svega toga je ogromna: Salvador danas ima najveću stopu zatvorenika na svijetu, a među zatvorenima su i hiljade djece, koja su izložena sistematskom mučenju i teškim kršenjima ljudskih prava. Uprkos tome, Bukele uživa ogromnu popularnost, i postao je uzor političarima širom Latinske Amerike – bez obzira na njihovu ideologiju.

Prije Trampa, nijedan od Bukeleovih „nasljednika“ nije uspio da pređe granicu deklarativne podrške, planova o izgradnji zatvora ili povremenih uvođenja vanrednog stanja. Tramp je – možda instinktivno – shvatio da ključ nije u samim mjerama, već u stalnom, otvorenom napadu na vladavinu prava, što naizgled ostavlja utisak da se „nešto preduzima“.

I kao i Bukele, Tramp tvrdi da njegova strategija daje rezultate. Pominje prazne kampove za migrante na američko-meksičkoj granici i sve manji broj ljudi koji prelazi opasni pojas Darijen – jer je cijena traženja azila u zemlji koja ga više ne odobrava, barem za sada, previsoka.

Ipak, ove priče često obmanjuju. Militarizacija unutrašnje bezbjednosti i masovne racije predstavljaju samo one dijelove Bukeleove strategije koji su najprivlačniji za društvene mreže. Njegovo učvršćivanje moći uključivalo je i preuzimanje kontrole nad parlamentom, potčinjavanje pravosuđa, kao i tajne pregovore sa vođama bandi. Zapravo, u zamjenu za prihvatanje više od 200 deportovanih Venezuelanaca iz Trampove administracije, Bukele je omogućio povratak vođa bande MS-13 – ljudi za koje stručnjaci vjeruju da su mogli otkriti detalje pregovora koje salvadorski predsjednik negira da su se ikada desili. Slično tome, smanjenje broja migranata na južnoj granici SAD rezultat je višegodišnjeg pritiska koji su, bez obzira na stranačku pripadnost, sprovodile američke administracije prema Meksiku i zemljama Centralne Amerike kako bi obeshrabrile migracije.

Pravosuđe bi moglo postati lakmus test Trampove verzije Bukeleove metode. U Brazilu je upravo pravosudni sistem predstavljao branu autoritarnim tendencijama Žaira Bolsonara. Možda će institucije SAD – znatno otpornije od onih u Salvadoru – krenuti tim putem. U SAD su sudovi već osporavali pojedine mjere deportacione politike, dok je izvršna vlast zauzvrat često ignorisala sudske odluke. Procesi koji se tiču deportacija u Salvador potencijalno bi mogli izazvati ustavnu krizu, u kojoj bi se sudile nadležnosti dvije grane vlasti.

Ali moguće je da to na kraju i ne bude važno. Trampova prava „inovacija“ u ovoj oblasti jeste u tome što je najproblematičnije dijelove svoje imigracione politike prebacio van granica – kako na privatni sektor, tako i na strane aktere i teritorije. Time bi veći dio njegovog sistema mogao ostati izvan domašaja američkih sudova. Privatne kompanije organizuju deportacione letove u kojima su pojedinci vezani lancima, bez ikakve brige za njihovu bezbjednost. Tramp koristi pravne sive zone poput Gvantanama, a trenutno radi na tome da ponovo koristi vojne baze na teritoriji Paname. Salvador nije samo saveznik – on funkcioniše kao kaznena kolonija, kao sporedni izvođač radova za američku vladu.

Priča Kilmara Abrega Garsije najbolje pokazuje cijenu ljudskog života u okviru ovog novog modela koji zajednički grade Bukele i Tramp. Ovaj Salvadorac deportovan je iz SAD zbog, kako je kasnije rečeno, „administrativne greške“. U međusobnom prebacivanju odgovornosti, Tramp i Bukele tvrde da nemaju kontrolu nad njegovim puštanjem iz zatvora. On je samo jedan od hiljada ljudi koji su proizvoljno uhapšeni i označeni kao teroristi od strane i jedne i druge vlade. Ovo nije slučajna posljedica – već sastavni dio strategije, osmišljen da širi strah.

Koliko puta ćemo još ovo gledati? U martu je jedan venecuelanski par, koji legalno boravi u Vašingtonu, uhapšen pred svojom djecom. Kamera nije zabilježila momenat kada jedno dijete vrišti: „Odvode ga, a nije ništa uradio!“, dok mlađe dijete samo plače za majkom. Prošlog mjeseca, agenti u civilu priveli su Rümeysu Öztürk, tursku doktorandkinju, nadomak Bostona – navodno kao odmazdu zbog njenog autorskog teksta za Tufts Daily, u kojem je pozvala na povlačenje investicija iz Izraela. Na snimku se vidi muškarac s kapuljačom kako joj hvata ruke, dok Öztürk vrišti od straha. Maskirani agenti je zatim odvode niz stambenu ulicu – scena koja kao da je preuzeta iz knjiga o urušavanju demokratija Latinske Amerike koje sam čitala upravo na univerzitetu koji se nalazi svega nekoliko metara od mjesta njenog hapšenja. Da, i ovdje se to može dogoditi.

Bukele je pokazao kako se vanredno stanje može održavati ne samo silom, već i tako što se cijena izgovorene riječi učini previsokom. Pod njegovim režimom, svako može biti označen kao kriminalac – i kritičari to često i bivaju. Tramp ide istim putem; njegove mjere već su efektivno ograničile slobodu izražavanja za cijelu jednu grupu ljudi koji sada ćute iz straha da ne budu uhapšeni nasred ulice. I Bukele i Tramp su shvatili jednu stvar – strah ne samo da guši otpor, već može postati temelj jednog novog, trajnog poretka.

-----

Autorka je Jordana Timerman, urednica biltena Latin America Daily Briefing u Buenos Ajresu.