Rana popularnost autoritarnih režima može odložiti otpor — ali upravo tada dolazi do pravih šteta, ocijenio je u današnjoj analizi saradnik za nacionalnu bezbjednost i međunarodnu politiku u Centru za američki napredak Robert Benson.
Početkom ovog mjeseca, skoro milion Amerikanaca izašlo je na ulice kako bi protestovali protiv autoritarne retorike američkog predsjednika Donalda Trampa, kao i njegove radikalne strategije za rušenje demokratskih institucija u zemlji. Od Vašingtona do Vičite, demonstranti su nosili transparente koji upozoravaju da je američka demokratija na ivici kolapsa.
I u pravu su.
Svako ko je doživio pad demokratije zna o čemu se radi: Autoritarci često dolaze na vlast zahvaljujući talasu javnog bijesa. Njihova početna popularnost može odgoditi otpor, čineći ga rizičnim ili čak antidemokratskim — ali upravo tada nastaje prava šteta.
Što duže otpor traje, pad demokratije postaje teži.
Iz decenijskog istraživanja o demokratskom padu znamo da vrijeme i razmjere igraju ključnu ulogu. Naime, postoji kratak period u kojem je moguće djelovati prije nego što autoritarni lideri učvrste svoju vlast, a taj period se zatvara brže nego što većina ljudi shvata. Takođe, masovne mobilizacije same po sebi nijesu dovoljne da se suprotstave tom zamahu; moraju biti praćene stvarnim institucionalnim otporom.
U Mađarskoj, na primjer, premijer Viktor Orban i njegova vladajuća stranka Fidesz postupno su urušavali demokratske institucije, preuzimajući sudove, medije i univerzitete, dok su njihovi protivnici oklijevali. Mađarski opozicioni lideri sada priznaju da su djelovali presporo. Mnogi su se plašili da će, ako se protive prerano, biti doživljeni kao antidemokratski, pa su čekali. Nijesu znali koliko brzo će sistem biti uništen.
U Turskoj smo, s druge strane, vidjeli kako masovni protesti mogu signalizirati otpor, ali ne sprečavaju nužno put prema autoritarizmu — barem ne sami po sebi. Čak ni ogromne demonstracije, poput onih iz 2013. godine u Gezi parku, nijesu spriječile predsjednika Redžepa Tajipa Erdogana da učvrsti svoju vlast. A kada autoritarni pokreti preuzmu institucije, situacija se mijenja. Otpor postaje teži, a mnogo opasniji.
Godinama kasnije, Turska se sada nalazi na ivici onoga što demokratski teoretičari nazivaju autoritarnim krajem igre: Hapšenje gradonačelnika Istanbula, Ekrema İmamoğlua, Erdoganova najopasnija konkurenta, označava novu tačku u kontinuiranom padu zemlje.
Na kraju, u Srbiji, građani su u posljednjim mjesecima izlazili na ulice kako bi se suprotstavili vladavini predsjednika Aleksandra Vučića. Ali, godine nečinjenja i podijeljena opozicija omogućile su mu da dodatno učvrsti svoju vlast. Slično kao u Turskoj, iako je građanski angažman održao demokratske ideje, to nije bilo dovoljno da samo po sebi ispravi štetu.
Razmotrimo sada zemlje gdje je mobilizacija zaista imala uticaja: U Slovačkoj, na primjer, nakon ubistva novinara Jana Kuciaka 2018. godine, masovni protesti su prisilili premijera da podnese ostavku i omogućili dolazak reformističkog predsjednika na vlast. U Gvatemali, nedjeljni protesti protiv vladine korupcije doveli su do toga da je Kongres oduzeo imunitet predsjedniku 2015. godine, što je rezultiralo njegovom ostavkom nekoliko dana kasnije. A u Rumuniji, masovni protesti 2017. godine protiv pokušaja slabljenja zakona o borbi protiv korupcije prisilili su zakonodavce da preokrenu svoj kurs.
Ovi napori nijesu uspjeli samo zbog javnog bijesa, već zato što je mobilizacija bila u skladu s elitnim odstupanjima, što je stvorilo pritisak na institucije.
Ova ista građanska energija sada počinje da se budi i u Sjedinjenim Američkim Državama, što se vidi u nedavnim protestima pod nazivom "Hands Off!". Veličina i strast ovih demonstracija imaju značaj. One sugerišu da su Amerikanci svjesni postojeće opasnosti i spremni su da djeluju.
Međutim, otpor mora biti i koordinisan i strateški, sa jedinstvenim ciljem da pokrene akciju u Kongresu, sudovima i među liderima partija. Nadati se da će autokrate izgubiti popularnost je zamka — autoritarni režimi se sami ne urušavaju. Ali javno mnjenje može da se promijeni, naročito kada ljudi dobiju uvjerljivu alternativu i stvarne načine da se odupru.
To znači da opozicione stranke treba da iskoriste svaki ustavni alat koji im je na raspolaganju. Mogu blokirati nominacije, odbiti kvorume i podnositi tužbe — kao što su Demokrate nedavno postavile strateški zadržani prijedlog za nominaciju američkog tužioca, dokazujući da Kongres i dalje ima poluge za borbu protiv autoritarnog driftanja.
A ovo je mjesto gdje liderstvo najviše znači. Primjeri iz cijelog svijeta pokazuju da se institucije same ne pomjeraju — ljudi unutar njih moraju pokrenuti pokret. To znači da treba stati u odbranu kada to nije popularno, a ne samo kada je sigurno. Do sada su Demokrate pokazale naznake takve odlučnosti. Govor senatora Korija Bukera od 25 sati, u kojem je oštro kritikovao Trumpa, kao i gradske skupštine koje je vodio senator Kris Marfi i predstavnik Maksvel Frost, pomogle su u podizanju svijesti među javnošću i jasno ukazale na uloge.
Treba nam više ovoga — članovi Kongresa, sudije i civilni službenici moraju crtati jasne demokratske crvene linije prije nego što one nestanu, i to dovoljno glasno da drugi prate.
Takođe, moramo graditi široke demokratske saveze. U Slovačkoj i Gvatemali, takve koalicije su pomogle da se javni bijes pretvori u institucionalni pritisak. Poslovni lideri, radnička udruženja, organizacije za ljudska prava i konzervativci koji cijene vladavinu prava moraju i ovde povezati ruke. Ovo nije pitanje ideologije — ovo je pitanje zaštite barijera koje omogućavaju neslaganje.
Jedan turski disident mi je jednom rekao da je u prvim godinama vladavine Erdoğana opozicija igrala dame dok je vlada jela figure. "Predugo smo čekali", rekli su. "Mislili smo da pravila još uvijek važe."
Amerika si ne može priuštiti da napravi istu grešku.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR