DOKUMENTI: Staljin utemeljio sadašnju Moskovsku patrijaršiju: „Na mnogaja ljeta, dragi Josife Visarionoviču!”

Piše: Vladimir Jovanović

Dok traje javni i nejavni sukob Cagrada i Moskve, a u svijetlu zvaničnih optužbi Sinoda Ruske crkve od 14. septembra da je Fanar, navodno, na svoj način doprinio progonu Crkve u doba boljševika, neki kritičniji ruski izvori objavljuju dokumente koji akcentuju drukčiju hronološku verziju.

Među njima je i originalno pismo od 5. septembra 1943, potpisuju ga tadašnji predstojatelji Ruske crkve: mitropoliti Sergij Stragorodski, Aleksij Simanski i Nikolaj Jaruševič.

Dan ranije, 4. septembra 1943, oni su u Kemlju primljeni kod Josifa V. Staljina, koji je tada dozvolio da se otvori jedan broj crkava, manastira i bogoslovija, zatim da se objavljuje zvanični žurnal (službeni list) Moskovske patrijaršije i najvažnije – da se održe izbori za novoga patrijarha Ruske crkve.

Radi konteksta, napominjemo: od 1925, po pokojenju Tihona Belavina, zbog pritiska komunističke vlasti, Ruska crkva nije birala novoga patrijarha. Crkvom su upravljali pojedini arhijereji, sa titulom mjestobjustitelja (zamjenika): najprije Petar Poljanski, a onda i narečeni Sergij Stragorodski.

Istina, to nije za Rusku crkvu bio neki presedan. Od 1700. do 1917, tada voljom ruskih careva i carica, tamošnja Crkva takođe nije imala patrijarha, već je njom upravljao Sinod.

Utemeljivač Moskovske patrijaršije u savremenosti, ciničnom igrom istorije, upravo je Staljin, nesumljivo jedan od najvećih antihrista i progonitelja pravoslavnih ikada.

Naime, 8. septembra 1943, svega četiri dana nakon što su mitropoliti Sergij, Aleksij i Nikolaj bili kod Staljina, održan je u Moskvi arhijerejski sabor. Izabran je Sergije za patrijarha, prvi put sa titulom koja je i sada aktuelna – Патриарх Московский и всея Руси.

Takođe, Staljinu zahvaljujući, utvrđen je tada i sadašnji službeni naziv Crkve Rusije – Русская православная церковь (umjesto dotadašnjega: Поместная российская православная церковь)…

Pismo zahvalnosti Staljinu, dakle, potpisuju trojica mitropolita, od kojih je Sergije ubrzo postao i patrijarh (do upokojenja 1944). I njegov prejemnik je supotpisnik pisma – Aleksij, patrijarh od 1944. do 1970. godine.

Pismo u prijevodu glasi:

„Dragi Josife Visarionoviču!

Istorijski dan susreta našega sa velikim, vascijele Ruske zemlje Voždom našega naroda, vođom Domovine ka slavi i prospetitetu, zauvijek će ostati u dubinama srca nas, služitelja Crkve. Mi smo ośetili u svakoj riječi, u svakome obraćanju, u svakoj rečenici srčanu, strasnu, očinsku ljubav prema svoj svojoj đeci. Ruskoj pravoslavnoj crkvi je posebno drago to, da ste Vi, svojim srcem, posvjedočili da ona aktivno živi zajedno sa ruskim narodom opštu volju za pobjedom i svetu spremnost na svaku žrtvu radi spasa Domovine.

Ruska crkva nikada neće zaboraviti da je, priznati Vožd od cijeloga svijeta, ne samo Staljinskim Ustavom, nego i ličnim ušečćem u sudbini Crkve podigao duh svih crkvenih ljudi ka još jačem radu na dobro drage otadžbine.

U ime Ruske crkve izražavam Vam veliku zahvalnost.

Da Vas Bog čuva na mnogaja ljeta, dragi Josife Visarionoviču!

5. septembar 1943. g. Patrijaršijski mjestobjustitelj Sergij, mitropolit moskovski i kolomenski; Aleksij, mitropolit lenjingradski; Nikolaj, [egzarh Ukrajine] mitropolit kijevski i galicijski”.

Kompletne aktivnosti oko vaspostavljanja Moskovske patrijaršije, prema arhivskim izvorima, po nalogu Staljina, organizovao je – NKVD (Народный комиссариат государственной безопасности СССР).

Operacijom je rukovodio Georgij Karpov, general-major bezbjednosti, a od 14. septembra 1943. do 1960. šef Ministarstva za poslove Ruske pravoslavne crkve (Совет по делам Русской православной церкви).

Gotovo sva jerarhija Moskovske patrijaršije – a arhijereji bez izuzetka – regrutovani su kao saradnici sovjetskih tajnih službi.