Eksperti Mitropolije crnogorsko-primorske SPC registruju kanonske prekršaje Vaseljenske patrijaršije i zaključuju: „Pi!”

Piše: Vladimir Jovanović

Momčilo Krivokapić, predstavljen kao paroh kotorski, namjesnik bokokotorski, protojerej-stavrofor, oglasio se intervjuom na sajtu Mitropolije crnogorsko-primorske SPC.

„Ovo što se dešava u Ukrajini je vrlo opasna stvar. Carigradski patrijarh je sebi UZEO ZA PRAVO DA SE MIJEŠA U KANONSKU OBLAST DRUGE AUTOKEFALNE CRKVE. On nije na svom terenu i zato je VRLO OPASNO TO ŠTO JE SADA URADIO jer time može da IZAZOVE VELIKO ZLO. Ovo nije ponašanje kakvo treba da bude među braćom, NIJE KANONSKI, A JOŠ MANJE UMNO“, rekao je Krivokapić.

Carigradski patrijarh, Njegova Svesvetost Vartolomej, nota bene, odbranio je onomad doktorsku tezu o kanonskome pravu. Avaj, iz Kotora grada, Krivokapić mu poručuje da je nekanonski odobrio autokefaliju Crkvi u Ukrajini:

„Sazvao je (Vartolomej) Sinod, koji je nažalost donio tu odluku. ONO ŠTO SAM JA VIDIO I ČUO JESTE da su tri od 12 članova Sinoda izdvojili glas. Dakle NIJE BIO APSOLUTNI KONSENZUS, ali to još mora da se provjeri. Opasnost ovoga je BOLESNA POTREBA oličena u tzv. PRAVOSLAVNOM PAPIZMU”.

U pokret su stavljeni i drugi eksperti iz eparhije crnogorsko-primorske SPC. Oglasio se 17. oktobra autorskim člankom „Crkveni udar” protojerej stavrofor prof. dr Boris B. Brajović, sa dodatnom titulom „redovni profesor na Filosofskom fakultetu u Nikšiću”. U zaključku, Brajović piše:

„Na kraju, moram, ne mogu da ne kažem o DUBOKO NEHUMANOM POZIVU iz poslednje Odluke Vaseljenske Patrijaršije [od 11. oktobra – prim.a], a koja se odnosi na poziv na izbjegavanje svake vrste nasilja u Ukrajini radi ‘očuvanja mira i ljubavi Hristove’. DA NIJESU POMENULI OVO POSLEDNJE BILO BI SAMO LICIMJERNO OVO POZIVANJE, U MORU TAKVIH SLIČNIH ISPRAZNIH FRAZA, KOJIMA SE USPUT LEGITIMIZUJE TAKVO NASILJE, ali još pozvati za svjedoka i Hrista… SJEĆAM SE, KAKO ME JE FASCINIRALA U RANOM DJETINJSTVU jedna riječ, skoro poluglas, koji je MOJA KOMŠINICA izgovarala kada god se susretala sa nepravdama u životu, a njih je, hvala Bogu, bilo dosta, ona bi na takve životne izazove odgovarala rječcom ‘Pi’. Poslije sam saznao da je Pi matematička konstanta koja je beskonačna i neperiodična. Pošto MOJA KOMŠINICA nije bila matematičarka za nju je Pi bilo nepromjenjivo i značilo je samo Pi”.

Naravno, doprinos promišljanjima aktuelne situacije je dao Amfilohije Radović, mitropolit crnogorsko-primorski. U intervjuu za rusku televiziju prije nekoliko dana sugeriše da je Ukrajina u stvari svojevrsni okrajak – krajina Rusije, pa se sva druga pitanja, uključujući i kanonska, vjerovatno, imaju ravnati sa ovakvim etimološkim nazivom. Amfilohije tumači:

„Treba imati u vidu i smisao samog naziva Ukrajina. On je sličan našoj riječi Krajina – kraj. Postavlja se pitanje – kraj čega?”

Naš odgovor: nije Ukrajina kraj ničega. Ukrajina nije krajina, ni slično. Mogli bi tvrditi na temelju ovakvih analfabetskih izjava kako je jasno zbog čega Amfilohije nikada nije završio svoje započete filološke studije u Beogradu. Ali, nećemo. Оукраина ili Въкранna, tj. Ukrajina je staroslovenski naziv. „Krajina" na ukrajinskome ne znači isto što i kod nas, nego – „zemlja".

U prijevodu, dakle, U-krajina je – „u zemlji". Sinonimi: „naša zemlja", „majka", „otadžbina" – kao takva navedena je u Kijevskome ljetopisu („Київський літопис”) iz 1187. godine. Drugim riječima, Ukrajini se ne može pridati rusko tumačenje, da označava periferiju (околицю) ili prigranična područja (прикордоння), etc. Ukrajina, to, dakle, znači – „u zemlji”, ona je u centrumu. Panjatno?

Čini se, međutim, na prvi pogled, ozbiljniji sljedeći prigovor Amfilohija:

„Kada se u nekoj od pomjesnih crkava pojavi problem sa nekim episkopima, oni imaju pravo da se obrate Carigradu, i tada Carigrad može da donese svoju odluku u vezi s tim pitanjem”, rekao je Amfilohije.

„Međutim, IMAJU LI ONI U STVARNOSTI TO PRAVO? Tim prije na način na koji je to sad uradio (Filaret) Denisenko. Vaseljenski patrijarh to opravdava nekim istoriskim činjenicama i crkvenim kanonima, kao npr. 9, 17. i 28. kanonom IV Vaseljenskog sabora, koji su nastali u drevna hrišćanska vremena i usklađeni su sa stanjem Carigradske patrijaršije i njene uloge baš u tim vremenima. Na osnovu čega joj je tada bilo dato to pravo? Prije svega, to pravo se tiče mitropolija koje se nalaze pod kanonskom upravom Carigradske patrijaršije. Nije se ticalo cijele Crkve. Dalje, to pravo se zasniva na kanonima Vaseljenskog sabora, prema kojima je Vaseljenski patrijarh dobio taj status kao episkop grada Carigrada, imeratorskog grada, grada koji je rezidencija cara i carskog savjeta. Međutim, danas više ne postoji carska prestonica. Carigrad nije carska prestonica od 1453. godine. I ZBOG TOGA JE PRAVO NA KOJE SE POZIVA VASELJENSKI PATRIJARH POD ZNAKOM PITANJA”.

Pravo na žalbu – enkliton, osprava, dakle, Amfilohije: tvrdi da nije sada u kompetenciji Carigrada. To pravo na apelaciju je, kako smo pisali još 5. septembra, bilo prethodno pitanje postupka rješavanja o autokefaliji Ukrajinske crkve.

Carigrad rehabilituje patrijarha Filareta i Ukrajinsku crkvu koja je u liturgijskoj zajednici sa Crnogorskom pravoslavnom crkvom

E sad, koliko su utemeljene Amfilohijeve kritike Carigrada da odlučuje o enklitonu? Prosudite i sami:

Kanon 9-ti IV Vaseljenskoga sabora jasno naglašava: „…Ako pak Episkop ili klirik ima kakav spor sa dotičnim eparhijskim Mitropolitom, neka se obrati egzarhu velike oblasti (dijeceze), ILI PRIJESTOLU CARSKOGA CARIGRADA, i kod njega neka se sudi”;

Kanon 17-ti IV Vaseljenskoga sabora: „…Koji je pak uvrijeđen bio od svoga Mitropolita, neka se sudi kod egzarha velike oblasti (dijeceze), ILI KOD CARIGRADSKOGA PRIJESTOLA…”

Uostalom, objašnjenje o enklitonu i brojnim drugim zanimljivim pitanjima juče je intervju za Portal „Укринформ” dao episkop hristopoljski Makarije Grinijezakis (Μακάριος Γρινιεζάκης) – vikar carigradskoga patrijarha.

Makarije je jedan od najobrazovanijih arhijereja. Svakako će biti poučno uporediti necrkveni i činjenično netačni diskurs gore citiranih srpskih jerarha, sa kanonskom egzegezom i provjerljivim činjenicama i ocjenama vikara carigradskoga trona…

- Vaše Preosveštenstvo, nedavnom odlukom Sinoda Carigradske patrijaršije, ako pravilno razumijemo, uklonjena je „anatema" sa poglavara Kijevske patrijaršije Filareta i poglavara Ukrajinske autokefalne pravoslavne crkve Makarija. Da li je rješenje za ovo pitanje konačno ili će biti revidirano u budućnosti?

MAKARIJE: Zaista, na posljednjoj śednici Svetoga Sinoda Vaseljenske patrijaršije razmotreno je pitanje žalbe, enklitona Filareta Denisenka i Makarija Maletiča i njihovih odnosnih episkopa i sveštenstva. Nakon pažljivoga ispitivanja ovih zahtjeva, odlučeno je da se oni, kao i odnosni episkopi, sveštenici i njihovi mirjani (vjernici) vrate u kanonsko polje.

To sada znači da su Filaret i Makarije KANONSKI JERARSI CRKVE I IMAJU KANONSKI ARHIJEREJSKI ČIN. Isto se, naravno, odnosi i na druge episkope, sveštenike i mirjane, koji su primali od njih svetotajinstva.

- Pošto nijesmo dobro upućeni u sve ove termine, možete li nam objasniti što znači žalba – enkliton?

MAKARIJE: Ovo je privilegija, ali i velika, opšterkvena odgovornost, koju je Carigradskoj crkvi dao IV Vaseljenski sabor, održan u Halkidonu 451 godine. Kanoni 9. i 17. ovoga Sabora utvrđuju da, ako nekog određenog episkopa ili sveštenika osudi njegov mitropolit ili od pomjesni Sinod, a smatra ovu odluku nepravičnom, onda u takvome slučaju on može zakonito da se obrati Patrijaršijskome prijestolu u Carigradu, koji je dužan da ponovo razmotri ovo pitanje i donese konačnu odluku. OVA PRIVILEGIJA VASELJENSKE PATRIJARŠIJE PRIMENJENA JE BEZBROJ PUTA U ISTORIJI ZA EPISKOPE DRUGIH PATRIJARŠIJA I AUTOKEFALNIH CRKAVA.

U nekim slučajevima, Vaseljenska patrijaršija je odlučila u korist podnosioca predstavke; u nekim drugim slučajevima ona je odlučila protiv podnosioca žalbe, tj. saglasila se s odlukom pomjesnoga crkvenoga organa; a u određenim slučajevima Patrijaršija je odbila da donese odluku… Tako je i sada postupljeno. Vaseljenska patrijaršija je primjenila zakonsku snagu kanona: proučavala je žalbe Filaretove i Makarijeve i utvrdila, na polzu Crkve i ukrajinskoga naroda, da pošto KOD NJIH NEMA DOGMATSKIH PRIJESTUPA, onda treba da se rehabilituju u rangove arhijereja.

- Da li je ova odluka Vaseljenske patrijaršije izazvala prigovore tokom rasprave unutar Sinoda ili je usvojena jednoglasno?

MAKARIJE: Njegova Svetost patrijarh Vartolomej ne donosi brze i površne odluke. Iako je ova odluka donesena na posljednjem Sinodu, vaseljenski patrijarh je mnogo godina proučavao ova pitanja. Dovoljno je uzeti u obzir da je Filaret podnio patrijarhu Vartolomeju ukupno šest apelacija za enkliton.

Takođe, PRIJE NEKOLIKO GODINA FORMIRANA JE ZAJEDNIČKA KOMISIJA OD JERARHIJA VASELJENSKE PATRIJARŠIJE I JERARHIJE RUSKE CRKVE DA ZAJEDNIČKI PROUČE CRKVENI RASKOL U UKRAJINI. Nažalost, MOSKOVSKA CRKVA JE NEOSNOVANO PREKINULA RAD OVE KOMISIJE I OD TADA JE ODGOVORNA ZA ČINJENICU DA NIJE UČINJEN NIKAKAV NAPOR DA SE RIJEŠI OVAJ PROBLEM.

Opet, unutar jerarhije naše Patrijaršije sazrijevalo je shvatanje o potrebi uzimanja u obzir razmatranja eklitona Filareta. I patrijarh Vartolomej je to pitanje donio Sinodu na razmatranje u pravo vrijeme. Ne samo da nijesu na Sinodu iznijete nikakve primjedbe, već naprotiv, sa velikom odlučnošću i učešćem donijeta je JEDNOGLASNA ODLUKA.

- Ispostavilo se da je u slučaju Ukrajine „anatema” korišćena kao sredstvo ili instrument više za političke svrhe nego za vjerske. Kako komentarišete činjenicu da kanone koristi jedan brat protiv drugoga?

MAKARIJE: Želim, prije svega, da kažem: SVETI KANONI NE POSTOJE ZA KAŽNJAVANJE, VEĆ ZA SPASENJE. Mi pravila ne koristimo kao sredstvo za jačanje naših pozicija, već kako bismo izvršili pravednu misiju Crkve i radi propovijedanja Hristosa. Pored toga, crkveno iskustvo pokazuje da u velikim problemima Crkve ne bi trebalo da budemo brzi u kazni ili osveti. Mi čekamo i obitavamo u molitvama. Vaseljenska patrijaršija ima veliko iskustvo u primjeni Svetih kanona.

Pogledajte šta je uradila kada je MOSKOVSKA MITROPOLIJA 1448. GODINE IZABRALA MITROPOLITA BEZ BLAGOSLOVA CARIGRADA. U suštini, Moskva je tada bila odśečena od matične Crkve (Carigrada). Onda je otišla u raskol: 1459. godine pomjesni Sinod Rusije, utvrdio je da izbor mitropolita u Moskvi obavlja pomjesni Sinod, a ne Carigrad.

OVAJ ČIN NIJE EKLISIOLOŠKI NIŠTA DRUKČIJI OD ONOGA ŠTO JE FILARET URADIO (1992. GODINE U UKRAJINI). Pogledajte, međutim, kako je Vaseljenska patrijaršija tretirala ovo pitanje, a kako nedavno Patrijaršija u Moskvi. Da je onomad Carigradska crkva pristupila kažnjavanju Moskve, da smo Ruse odlučili od Crkve i anatemisali, ne bi postigli kanoničnost i jedinstvo, koje je trijumfalno postignuto 1589. godine, kada je Mitropoliju Moskve proglasio Patrijaršijom patrijarh carigradski Jeremija.

I nemojte misliti da je tako postupljeno samo prema Moskvi. Isto se desilo i u slučajevima (samoproglašene) autokeflije Crkve u Grčkoj. Istovjetan je i slučaj sa Bugarskom crkvom. Tada naša Patrijaršija nije žurila da kažnjava i mislim da je djelovala mudro. Zato, odgovarajući na vaše pitanje, vjerujem da Sveti kanoni nijesu sredstva ili instrumenti moći ili snage, već instrumenti žrtvovanja. Ne smijemo zaboraviti, inače, da je sjajna stvar kada možete kazniti nekoga a ne radite to. Dajte nekome dodatnu priliku i čekajte u molitvama. Vaseljenska patrijaršija je pokazala da ona postupa ovako, sa opreznošću…

- Koliko je drukčija crkvena situacija u Ukrajini od istorijske situacije u drugim crkvama prije nego su dobile tomos o autokefaliji?

MAKARIJE: Svaka pomjesna crkva je prošla svoj put dobijanja autokefalije od majke-Crkve Carigrada. U nekim slučajevima postojale su i iste teškoće, kao u Ukrajini; opet, neke od ovih poteškoća bile su posebne i izolovane. Zajednička karakteristika koja se primjećuje u stvaranju skoro svih novih crkava jeste da UVIJEK POSTOJI MOLBA PREMA CARIGRADU, SA ILI BEZ PRITISKA, OD CENTARA POLITIČKE MOĆI, BILO DA SU TO KRALJ, KNEZ, CAR ILI PREMIJER.

Već sada imamo dva viđenja iscijeljenja raskola u Ukrajini odlukom Vaseljenske patrijaršije. Neki govore o legalizaciji raskola, a zapravo se RADI O RJEŠAVANJU PROBLEMA RASKOLA U SKLADU S PRIMJERIMA ODLUKA VASELJENSKIH SABORA. Jedna stvar je, dakle, riješiti problem raskola, a druga stvar je legalizacija raskola. Mi bi legitimisali raskol da smo rekli Filaretu i Makariju: ‘Idite u pravoslavnu crkvu i prepoznaćemo vas kao patrijarha i mitropolita’. Ali, nijesmo to rekli. Vaseljenska patrijaršija je postupaala u skladu sa Svetim kanonima i crkvenim pravom. Ne iz političkih razloga, već sa sveštenom mudrošću. Rezultati su, kako vidimo, slijedeći: patrijarh Vartolomej i Sinod su uspjeli ujediniti dvije raskolničke grupe, vratiti ih u kanoničnost bez zahtijeva ovih organizacija vezanih za titule i počasti…

Pronalazeći vlastiti put, pomjesna autokefalna Crkva Ukrajine će sazrijevati i jačati. Crkva Carigrada, opet, biće blizu i podržaće je, ukoliko je potrebno, i ako nam se obrati. Siguran sam da će u početku biti poteškoća, ali, na kraju, ćemo biti ubijeđeni da dobra volja vodi sve nas. Siguran sam da će druge crkve na kraju prepoznati autokefalnu Crkvu Ukrajine.

- Vaša Preosveštenstvo, možete li prokomentarisati odluke Sinoda Moskvske patrijaršije u vezi sa potpunim prekidom komunikacije sa Carigradom?

MAKARIJE: Ne želim suditi o odlukama crkava ili izjavama njihovih predstojatelja. Ne slažem se sa onim što se dešava, sa činjenicom da neki ljudi lično napaduju protiv vaseljenskoga patrijarha. Ne volim takvu praksu. I nama, kao jerarsima Pravoslavne crkve, to ne služi na čast. Kada želimo nešto reći, naše crkvene i kanonske postulate trebamo pravilno primjeniti. Sveštenstvo i narod razumiju i procijenjuju sve. Ja na bilo koji način ne potcjenjujem inteligenciju ili opreznost naroda. Stoga, neću osuđivati one koji kažu da su patrijarh Vartolomej i Sinod Carigrada, suprotno kanonima rehabilitovali Filareta i Makarja. Naveo sam pravila Svetih kanona, koja ovo pravo daju Carigradu. To je sasvim dovoljno i svako ima pravo da izvlači svoje zaključke. Što se tiče odluke Moskvske crkve, ne mogu reći da mi se sviđa. Mislim da su svi nesrećni zbog ove odluke. Ali, pošto su odlučili da idu tim putem, poštujem njihovu odluku. Prinosim svoje molitve i nadu da će se problemi kasnije prevladati u evharistijskoj zajednici koja će biti obnovljena u Isusu Hristu.