Portal i Radio Antena M od početka agresije Rusije na Ukrajinu konstantno prati dešavanja i obavještava javnost Crne Gore o situaciji u toj zemlji. Aktivno učestvujemo u podsticanju građana i institucija Crne Gore za podršku narodu Ukrajine, ne samo izvještavanjem, nego i promovišući istorijske, kulturne i sve ostale veze izmedu naših prijateljskih država. U saradnji sa Ambasadom Ukrajine, Antena M odlučila je da ustupi dio našeg medijskog prostora za promociju tekstova, video sadržaja, kulturnih dodataka i ostalih sadržaja iz Ukrajine, na ukrajinskom i crnogorkskom jeziku, koje ne možete pronaći na ostalim portalima. Oni će, kako, doprinijeti boljem informisanju crnogorske javnosti, tako i promociji Ukrajine i herojskoj borbi njenog naroda protiv agresije Rusije. Prvi tekst objavljujemo danas.
Sklonište za životinje u Gostomelju, u kojem živi više od 500 pasa i oko 200 mačaka, preživjelo je granatiranje i okupaciju.
Osnivač skloništa, 78-godišnja Asja Serpinska, tu je od prvog dana rata.
Hrabra žena i njena ekipa nisu napuštali životinje i čekali su naše, koji su početkom aprila ušli u Gostomel.
Priča Asje Serpinske je dirljiva i šokantna. I sama se čudi kako su ona, njene kolege i životinje uspjele da prežive.
"Ukrajinska pravda. Život", razgovarala je i sa unukom Asije, Marijom Vronskom, koja je govorila o situaciji u prihvatilištu.
Prvog dana rata otišla je kod životinja
Prije 21 godinu, Kijevljanka Asja Serpinska stavila je pod hipoteku sopstveni stan i kupila oronulu štalu u polju u Gostomelju. Tamo je njena porodica uz pomoć volontera izgradila sklonište za životinje pogođene ljudskom okrutnošću.
Prihvatilište Gostomel je tokom svog postojanja pomoglo hiljadama pasa i mačaka da se druže i pronađu nove porodice. U Kijevskoj oblasti je bilo mnogo skloništa. Međutim, u prvim danima rata vlasnici mnogih od njih su otišli i životinje su bile puštene, prepuštene same sebi.
.jpg)
Asija Serpinska je, pak, 24. februara otišla iz Kijeva u svoje sklonište u Gostomelju da brine o svojoj djeci.
„24. februara u 7 ujutro probudio me muž i rekao da je Rusija napala Ukrajinu. Brzo sam se obukla, uzela pasoš i krenula u Gostomelj. Stigla sam do raskršća kod Irpinja, gdje jedan put ide za Irpinj, drugi - za Buču, a treći - za Gostomel. U blizini aerodroma čule su se strašne eksplozije. Već sam razmišljala da odem do skloništa pješke, ali su me pokupili ljudi koji su odlazili iz Kijeva. Biću im zahvalna do kraja života“, prisjeća se Asja.
Kada je žena stigla i ušla u sklonište, vidjela je da gori susjedni prostor.
Njegov vlasnik je držao veliki broj divljih i domaćih životinja: koze, kokoške, svinje, vrane, pse, mačke, razne ptice, pa čak i velikog lava. Sam vlasnik je ranjen u nogu, prevezen je u bolnicu, a radnik koji je brinuo o životinjama je preminuo...
"Sve njegove životinje su bile žive. Ali dim je kuljao iz zgrade, vidljivost zbog dima nije bila veća od metra. Shvatili smo da moramo sami da spasavamo životinje, a naši radnici su otišli direktno tamo, u vratru", rekla je Asja Serpinska.
Na ulici su bili rakuni, prasići, divlje svinje, ptice, magarci. I štenci, mačke, i paun.
Lavu su nosili vodu i hranu.
Okupatori su strijeljali psa
Okupatori su 26. februara ušli u Gostomelj oklopnim transporterima i posjetili sklonište Serpinska. "Pronašli su nas i pitali ko je ovdje? Rekli smo da nas je četvoro, da smo se pobrinuli za životinje, a da nema ni vojske ni opreme", rekla je.
Okupatori su ostavili tim na miru. I za nekoliko sati počelo je strašno granatiranje.
„Prvo nisam razumjela šta se dešava. Pitala sam radnika: da li je počela ledena oluja (na ukrajinskom – “grad”? Da, stvarno je bio GRAD, samo „gvozdeni“. I GRADOVI (MRLS-ovi), i mitraljezi velikog kalibra, i artiljerije. Zgrada se tresla kao da je bio zemljotres!“ – kaže Asja.
Poslije granatiranja, Rusi su otišli i ostavili opremu. Jedan automobil je imao dosta vojničkih obroka, a drugi je bio pun municije. Radnici skloništa zaplijenili su nekoliko kutija obroka za ishranu štenaca.
A sjutradan je još jedan dio Rusa ušao u grad. Uhvatili su radnika u obližnjoj pilani i htjeli da ga natjeraju da utovari municiju koju je ostavila prethodna vojska. Čovjek je to odbio i bio je odmah strijeljan.
Tog dana Asja Serpinska je čula lajanje pasa u dvorištu i požurila ka kapiji. Tu su bili ruski vojnici.
„Obučeni kao terminatori. Nikada ranije nisam vidjela tako nešto“, prisjeća se žena.
Psi su trčali brže od Asije Vilhelmivne i glasno lajali na strance.
Jedan od okupatora ispred jedne starije žene ustrelio je jednog od njenih omiljenih pasa - Đinu.
„Vičem:
- "Zašto si pucao?" Zašto si je ubio?
- "Zašto ona laje na mene?"
Obišla sam sa njima cijelo sklonište, pokazala da osim 4 osobe ovdje nema nikoga. A ja sam stalno vikala: "Ne pucajte! Ne dirajte pse. Dobri su, ne ujedaju", prisjeća se sa suzama, jednog od najstrašnijih trenutaka.
Rusi nisu više pucali na životinje. Tim za azil, shvativši prijetnju, pokušao je da se ne svađa sa njima.
"Svi su oni zatrovani propagandom. Nemoguće je razgovarati sa njima. A šta može biti spor ako on stoji sa mitraljezom, a vi nenaoružani? Da vas on upuca - nije problem. Samo ga naljuti, to je sve!" - kaže vlasnica prihvatilišta.
Posljednje iskušenje pred dolazak naših
Ubrzo je projektil velikog kalibra pao 3-5 metara od skloništa. Iznenađujuće, zgrada je preživjela, iako su svi prozori popucali, geleri oštetili krov i izbušili rupe na vratima i ogradi.
"Psi koji su bili u udaljenom djelu skloništa su poginuli. Još uvijek se čudim kako niko od nas nije dobio geler. Dakle, mora da nas je Bog sačuvao", kaže Asja Serpinska.
U prihvatilištu je umrlo ukupno 16 pasa.
U međuvremenu, Asina unuka Marija Vronska dva puta je uspjela da donese hranu životinjama u okupiranom Gostomelju.
„Kad su postojali „zeleni koridori“ iz Gostomelja, niko nije smio da nosi humanitarnu pomoć. Crveni krst je odbio da nam pomogne. Naša porodica je za vrijeme okupacije tri puta uspjela da tamo dostavi neophodne stvari: generator, benzin, hranu i vodu. Auto je bio prekriven crvenim krstovima i probio se“, kaže Marija.
29. marta u prihvatilištu se umalo dogodila tragedija. Rusi su tamo došli po treći put. Ponovo su pregledali sklonište i pitali ko ima telefone. Uzeli su telefon od jednog od zaposlenih i otišli.
Asja Vilhelmivna i još jedan radnik skloništa sakrile su svoje telefone...
31. marta okupatori su se ponovo pojavili, okupili cijelu ekipu skloništa, postrojili ih u hodniku i rekli:
"Recite nam ko još ima telefone. Brojimo do tri i pucamo u noge!"
Okupator je počeo da broji: "jedan, dva...". Žene su plakale.
Pretresli su cijelo sklonište, pregledali krevete i posuđe. Na kraju su pronašli Serhijev telefon ispod plinske boce.
„Dječak je oboren na pod i pretučen do krvi. Kada sam to vidjela, shvatila da je moj telefon morao da bude uništen. Našla sam trenutak, otrčala tamo gdje sam sakrila telefon, uzela ga i bacila u bure vode. Pao je na dno. Ovdje ga sigurno neće naći!“, kaže starica.
U početku su Rusi htjeli da vežu sve, ali je Asja zamolila da ih samo zaključaju u sobu. Okupatori su rekli da su postavili minu i naredili da se ne mrdaju.
A vezani Serhij je odveden. Dječak je ispitivan cijelu noć. Zahtijevali su da prizna da je podešavač artilerije i prerušeni vojnik.
Međutim, ujutru su ga živog pustili i otišli su.
Bio je već 30. april. Od tog dana u Gostomelju više nije bilo Rusa.
Ukrajinska vojska je ušla u grad. Evo kako Asja Vilhelmivna opisuje susret sa njima:
„Kada su stigli naši ukrajinski vojnici, dočekali smo ih sa suzama, nismo mogli da vjerujemo svojim očima da je ovaj užas završen. Pitali smo tada: neće li se vratiti? Naši su rekli: ne, protjerani su u samu Bjelorusiju. Već nekoliko dana nema ni pucnjave, ni eksplozije, a nama se čini da će opet da pucaju. Pravo je čudo da smo svi preživjeli. Ali ono što smo uradili ne bih nazvala herojskim. To je odgovornost i hrabrost“.
Život ide dalje
Marija i njeni stari drugari iz prihvatilišta, predstavnici organizacije URSA, došli su u oslobođeni Gostomelj da obiđu baku i štićenike.
Olena Mačinska je snimila i objavila na društvenim mrežama snimak sa Asjom Serpinskom, koji je izazvao veliki odjek, a nakon kojeg su mnogi izrazili želju da pomognu herojskom skloništu. Marija Vronska kaže da je granatiranjem izgubljen sektor drvenih ograda, smanjen broj mjesta ali istovremeno povećan broj štićenika.
„U toku rata dolazilo nam je mnogo pasa. Vlasnici su ih napustili, a oni trče kod nas. Razumiju da ima hrane, vode. Nedavno nam je došla skotna kučka, popela se u odgajivačnicu i na svijet donela štence“, kaže Marija.
Vlasnici prihvatilišta planiraju da se dalje razvijaju i pomažu životinjama.
„Pokupićemo životinje koje su izgubljene i koje bi vlasnici mogli da traže. Gradom sada jure taksiji, jorkširski terijeri i sfinge. Ako ne bude vlasnika, tražićemo im novi dom“, kaže Marija.
Jana Osadča, "Ukrajinska pravda. Život"
Почитати текст українською можна TYT.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR