350 ljudi u tijesnome podrumu: Sjećanje volonterke o 27 dana okupacije u Černihivskoj oblasti

27. februara, volonterke Svitlana Baranova i Lilia Bludšaija iz Slavutiča bile su prinuđene da se zaustave u selu Jahidne, 20 km od Černihiva.

Žene su mislile da će tamo biti nekoliko dana i otići kući. Međutim, 3. marta selo je zauzela ruska vojska.

Svih 350 žitelja i gostiju Jahidnog zatvorili su u mali podrum lokalne škole na 27 dana. U prostoriji bez ventilacije, toaleta i svijetla.

Za razliku od mnogih zatvorenika, ove volonteke su preživjele i vratile se svojim porodicama.

Svitlana Baranova je govorila o svojim iskustvima portalu "Ukrajinska pravda. Život".

Čudom preživjele granatiranje i pale pod okupaciju

Svitlana Baranova i Lilija Bludšaja iz Slavutiča su 27. februara vozile ljekove u jedno selo blizu Černihova. Na putu je njihov automobil bio napadnut. Žene su nekim čudom uspjele da pobjegnu i donesu tovar na odredište. Ali nisu mogle da se vrate kući: počeli su Rusi još jače da pucaju. Tako su se Svitlana i Lilija zaustavile u selu Jahidne kod nepoznatih lokalnih ljudi da sačekaju bezbjednije vrijeme za povratak kući.

Međutim, granatiranje nije jenjavalo. A 3. marta oko 15 časova u selo su ušli Rusi. U to vrijeme većina ljudi je bila u podrumima.

Ruska vojska je kretala ulicama u tenkovima, pucajući na kuće iz mitraljeza. Zatim su provjerili da li je neko ostao u kući. Zatim su postavili opremu u dvorišta i bašte.

„Bilo nas je 11 u podrumu. Svi su sjedjeli kao miševi. Kada smo htjeli da uriniramo u kantu, pokušali smo da uriniramo na njene zidove: da ne bi bilo zvuka. Sjedjeli smo u potpunoj tišini do 4.45 ujutru. A onda su Rusi počeli da lupaju po našem podrumu“, prisjeća se Svitlana Baranova.

Čovek je strijeljan zbog prepiske o ratu...

Rusi su mirno pogledali ljude, izašli i zatvorili podrum sa spoljašnje strane. I za dva sata su se vratili potpuno drugačijeg raspoloženja. Ljudi su izvođeni jedan po jedan i pretresani.

Svitlana kaže da su muškarci bili skinuti do donjeg veša: pogledali su da li imaju vojnu garderobu. Telefoni su odmah bili oduzimani. Kada su svi pretreseni, naređeno im je da se vrate u podrum, koji je bio ponovo zatvoren.

Prema riječima volonterke, tada su u Jahidnom ubijeni muškarci. Žena je izbrojala desetak hitaca.

„Jedan čovjek je upucan kada je izašao u maskirnim pantalonama. Drugi nije htio da da mobilni telefon. Treći je pitao zašto su oni (Rusi) došli ovdje. Još jedan ubijen nakon što su Rusi pročitali njegovu prepisku sa poznanicima o ratu. Uobičajena prepiska, ovo je ono što je svako od nas pisao porodici i prijateljima ", kaže Svitlana.

Ako je čovjek viđen na ulici, ubijen je. Žene su nasilno bacane u podrume. Istovremeno, okupatori su iz opreme postavljene u mjesnim dvorištima gađali susjedno selo Krasne.

U podrumu su žene poludjele i umirale od gušenja

Okupatori su 5. marta otvorili podrume i naredili svima da za dva minuta pokupe svoje stvari i izađu na ulicu.

„Kada smo izašli, bili su tenkovi sa obije strane puta, bilo ih je više od stotinu. Ljude su u koloni kao stoku tjerali u podrum mjesne škole. Bilo nas je 350 u selu “, kaže Svitlana.

Za toliko ljudi podrum je bio skučen. Svi su sjedjeli na stolicama. Nije bilo dovoljno mjesta za krevete. Nije bilo ni mjesta da se prođe. Mještani su tada izračunali da svaka osoba ima samo 60 cm2 teritorije. Da biste došli do vrata ili do kante, morali ste da pregazite ljude.

„Ruski okupatori su nam otvorili vrata u 7 ujutro da idemo u toalet. I ne uvijek. Bilo je dana kada smo sjedili zatvoreni po dva dana i više. Starci su "išli u toalet" ispod sebe. I nije bilo mogućnosti da se to čisti, mirisalo je odvratno..

Za ostatak su dodijeljene četiri kante. Ali ovo nije bilo dovoljno za više od tri stotine ljudi. U podrumu nije bilo ventilacije, bio je užasan smrad. Ljudi nisu mogli da izdrže i umirali su od nedostatka kiseonika“, sa užasom se prisjeća Svitlana.

Ako je osoba umirala tokom dana, tijelo je bilo dozvoljeno da se iznese napolje. Leševi su sahranjeni u kotlarnici pored škole. Ako je smrt nastupila noću, mrtvi su ujutru ležali pored djece i žena. Noću je bilo zabranjeno kucati na vrata. Rusi su rekli da će odmah pucati u podrum.

Kada se u kotlarnici skupilo 4-5 leševa, natjerali bi ljude da ih sahranjuju na groblju. Svemu je dato 40 minuta. U kućama su sjedjeli burjatski snajperisti. Prema Svetlaninim riječima, bili su "ludi" i pucali su na sve. Tokom prve „sahrane” Rusi su otvorili vatru.

Ljudi su, na sreću, uspjeli da uskoče u jamu, koju su sami iskopali, pa je bilo povrijeđenih. Oni koji su preživjeli potom su ranjenike u kolicima vraćali u podrum.

Za nekoliko dana podrum je zaudarao na izmet i leševe.

Prema riječima volontera, najgore je bilo trećeg i četvrtog dana u podrumu. U to vrijeme mnogi ljudi su izgubili psihu. Četiri žene su poludjele: vikale su cijele noći.

"U jednom trenutku sam poželjela da skočim i zalupim rukama o vrata. Zamislite užas kada shvatite da se gušite. Mislila sam da će doći i ubiti me. Tako je bolno umirati tako sporo", rekla je ona.

Međutim, na sreću, ipak je uspjela da uzme stvari u svoje ruke i da dalje živi. Iako priznaje, nije se ni nadala da će moći da preživi u ovakvim uslovima.

Najmlađi zatvorenik je imao... 21 dan

Od 350 talaca, 70-80 su bila djeca. Najmlađi je na početku okupacije imao 21 dan.

„Ponekad nismo jeli po nekoliko dana. Mogu da izdržim. A djeca su vikala, treba im hrana, sunce, svjež vazduh. Ova bagra ih je lišila osnovnih stvari. Majke su tražile bar ključale vode. Ali okupatorima bilo je svejedno za djecu“, smatra Svetlana Baranova.

Žena se prisjeća da su zatvorenike ponekad dovodili u podrum. Međutim, za par sati su odvedeni i streljani.

„Rašisti su odmah rekli: boli nas uvo za vas...trebate nam samo kao živi štit, samo da se prikrijemo. Da ne umremo od gladi, stavili su nekoliko žena da kuvaju u dvorištu. U pratnji vojnika ljudi su donosili iz kuće krompir, konzervisanu hranu i tako dalje“, kaže volonterka.

Kada su okupatori bili dobro raspoloženi, dozvoljavali su da izađemo napolje ne samo u toalet, već i da malo stanemo pa dišemo svjež vazduh. Ali ovo je bilo rijetko. Skoro sve vrijeme ljudi su sjedili u podrumu.

Okupatori su tri puta dolazili po djevojke, ali su bili previše pijani

Okupatori su tri puta dolazili po žene.

„Sjećam se da je došao jedan. Prišao je mladoj ženi sa trogodišnjim djetetom u naručju. Uzeo je ženu za kožu i rekao: ostavi dijete i idi sa mnom. A on je pijan, jedva na nogama. Ali ovdje su ljudi mudro postupili“, smatra Svetlana.

Kaže da se niko nije svađao sa vojskom. Ljudi su počeli da mu govore mirno. Pitali su za porodicu, za život u kući. Pijani ruski okupator je sjeo, počeo nešto da priča, a onda se, očigledno, još više opio smradom i zaspao.

"Jedan je čak ispustio oružje, iz njega je iskotrljala granata. Plašili smo se da se pomjerimo da se slučajno ne probudimo. Ujutro se probudio i otišao, mučen mirisom podruma", - kaže bivši zatvorenik.

Dakle, alkohol i smrad su zapravo spasili žene iz podruma od silovanja.

Rusi su se žurno povukli, inače bi spalili podrum

Ruska vojska je 30. marta u 21 sat dozvolila ljudima da udahnu svjež vazduh. I već u 21:30 sve su žurno otjerali u podrum.

„Sve je bilo neočekivano. Vidjelo se da su žurili. Zatvorili su nas, digli galamu, tutnjali, i sve se smirilo. U početku smo mirno sjedjeli. Onda čujemo da nešto nije u redu: oprema ne zuji, tišina je svuda okolo. Pa su počeli da viču. A onda su shvatili da mogu razvaliti vrata. Izašli su, nema dželata“, prisjeća se žena.

Mislila sam da se možda okupatori negdje kriju. Tako su još jednu noć sjedili u podrumu, šaljući nekoliko ljudi na stražu napolje.

Ujutro su se zatvorenici u podrumu pitali šta dalje. Mjesec dana nisu čuli nikakve informacije o ratu. Znali su da je sve okolo minirano. Zato smo odlučili da uzmemo bijelu zastavu i prošetamo do susjednog sela Krasne. Upravo u to vrijeme, u podne, iz šume je izašlo osam ukrajinskih vojnika.

„Čuo se vrisak. Kako su se svi radovali, grlili su se, plakali, svi su htjeli da dodirnu... Onda sam shvatila da ću živjeti“, – priča Svitlana ne suzdržavajući suze.

Vojska je preko racije saopštila da je zatekla mnogo povrijeđenih. Pa su kasnije dobrovoljci, predstavnici Crvenog krsta došli u selo i tako dalje.

Zatvorenici su evakuisani 1. aprila. I za dva dana Svitlana i Lilija zajedno su konačno stigle kući u Slavutič. Kontakt sa ženama su izgubili 3. marta. Rođaci nisu znali da li su ove žene žive.

„Nikada nisam mislila da ću otići u pakao. 21. vijek, civilizovan svijet oko mene... Kada mi se sve to desilo, nisam vjerovla da postoji šansa da izađem živa. Da Rusi imaju više vremena da se povuku, žive bi nas spalili u podrumima“, smatra Svitlana.

Prvog jutra kod kuće žena je pila jaku kafu iz svoje omiljene šoljice. Udisala je svjež vazduh sa otvorenog prozora sopstvene kuhinje. Još nije mogla da vjeruje da je preživjela pakao ruskih vojnika.

Natalija Najdjuk / Наталія Найдюк

Почитати текст українською можна TYT.