Nakon invazije Rusije na Ukrajinu u punom obimu, Užgorod je postao utočište brojnih migranata iz područja aktivnih borbi.
Od prvih dana rata, zajedno sa Lavovom i drugim zapadnim gradovima i selima zemlje, tamo je organizovana pomoć evakuisanima.
Volonteri i dalje brinu o stanovanju, hrani, ljekovima, odjeći i još mnogo toga.
Savjet bezbjednosti UN procjenjuje da je 6,5 miliona Ukrajinaca već postalo interno raseljeno.
Skoro 220.000 njih je u Zakarpatju, prema izvještaju Zakarpatske lokalne vojno-civilne administracije.
U Užgorodu, prema različitim procjenama, taj broj je skoro trećina gradskog stanovništva - zabilježeno je od 20 do 30 hiljada migranata.
I ja sam postala migrant zbog rata.
U potrazi za bezbjednošću, napustila sam Kijev 25. februara jednim od vozova za evakuaciju i trenutno živim u Užgorodu sa lokalnom porodicom koja me je sklonila.
Evo moje priče.
Na štakama u sklonište
Kada su se 24. februara ujutro stanovnici prijestonice probudili od eksplozija, nisam ih čula.
Probudila me je poruka moje majke iz Sumske oblasti. Napisala je da je u bezbjednosti, da ja ostanem kod kuće i dobijem što više vode za piće u slučaju isključenja.
Nije trebalo dugo da se prođe kroz vijesti da se sazna da je Rusija počela da bombarduje Ukrajinu, uključujući Kijev.
Nisam bila mnogo iznenađena, jer sam se za invaziju pripremala još od decembra, nakon prvih informacija u medijima o mogućem napadu. Istovremeno počela sam da pravim kofer „za crni dan“.
Prvi put sam imala i vodu, i ljekove i hranu. Jedino nisam imala vremena da podignem gotovinu i provjerim sklonište u blizini adresa navedenih na mapi. Zatim ja, poslije prepiske sa prijateljima i porodicom, izašla sam napolje u potrazi za bankomatima bez redova i najbližim skloništem.
Na ulici su samo redovi u prodavnicama, apotekama i bankama govorili da nešto nije u redu.
Moj komšija sa prvog sprata, koga sam pitala da li je provjeravao najbliže sklonište, samo se nasmijao, rekavši mi da ne brinem, neće biti rata. Očigledno, tada su se mnogi nadali - sve će proći dobro.
Tokom prvog vazdušnog alarma u Kijevu, koji je počeo u 16 časova, bacila sam kofer „za crni dan“ preko ramena, uzela štake i što sam brže mogla otišla u sklonište.
Poslije medicinske operacije, šest mjeseci sam hodala na štakama i osjećala se manje-više iskusnom pješačicom, ali strah da neću moći da stignem do skloništa nije me napuštao ni na sekund.
U prihvatilištu sam ostala do 10 sati ujutru. Bilo je to sklonište od bombi na medicinskom fakultetu sa pet malih prostorija.
Ponegdje su bile stolice i klupe, šperploča, na koju su ljudi stavljali strunjače i spavali.
Djeca i žene su se trudile da legnu prve, jer je takvih mjesta bilo malo.
Ljudi su dolazili i odlazili, čekajući neko vrijeme na opasnost od bombardovanja. Sjela sam na stolicu i odlučila da ostanem do jutra, jer se ne natrčiš mnogo na štakama.
Te noći u skloništu je malo ljudi uspjelo da zaspi. Eksplozije su se čule s vremena na vrijeme, posebno kada je napadnut Gostomel.
Ko je uspio da uhvati mrežu, skrolovao je vijesti i ispričao ostalima.
Hranu skoro niko nije dobijao, nije bilo do nje.
Noću je sklonište bilo potpuno popunjeno – oko 50 ljudi, ako ne i više. Bilo je strašno zagušljivo, ali manje-više toplo, niko se nije bunio.
Ujutru su me jako boljela leđa, smrzle su mi se noge i glava, stalno sam kašljala.
Voda koju sam ponijela sa sobom je nestala, a čovjek koji je svoju porodicu doveo u sklonište otrčao je kući da pokupi još. Nije bilo važno da li je filtrirana ili iz česme.
U jednom trenutku sam shvatila da ne mogu dugo da živim u skloništu. Plašila sam se da ću zauvijek uništiti svoje zdravlje.
Oko 20 sati putovanja – evakuacija sa dva voza
Da bih otišla iz Kijeva, tražila sam informacije od prijatelja. Počela sam i da raspitujem ljude u raznim grupama na društvenim mrežama, gdje su nudili bar neki način da izađu iz prijestonice. Nije bilo rezultata – mnogim Kijevljanima je bila potrebna pomoć oko transporta do zapadne Ukrajine.
Ujutro 25., ja još nisam znala da je „Ukrajinska željeznica“ pokrenula voz za evakuaciju i da se može besplatno ukrcati bilo ko.
A kada sam to saznala, nijesam smjela da odem tamo. Plašila sam se da ću biti zgažena na peronu, s obzirom na broj ljudi koji žele da napuste grad vozom.
Na stanicu me je navela karta, koju je neočekivano poslala prijateljica. Bio je pod drugim imenom i za Ternopilj. Naravno, niko nije dao garancije da će mi to pomoći da uđem u voz. Ali tada sam naivno mislila da ću mene prvu pustiti.
Rano sam se pojavila na stanici. Nije bilo problema da pozovem taksi. Živila sam u Solomjanskom okrugu i relativno blizu željezničke stanice.
Na stanici je bilo bezbroj ljudi. Mnogi stranci su tražili opcije za odlazak. Čekala sam svoj voz, a 15 minuta prije dolaska je otkazan.
Uspaničila sam se. Nisam željela ni da se vratim u sklonište, ni da budem u skloništu na stanici – takođe, nisam imala snage ni da stojim, jedina želja mi je bila da što prije napustim Kijev.
Idealno bi bilo da odem do Lavova ili Užgoroda, pomislila sam tada, ali sam shvatila da su mi uzbuđenje na ovim prostorima i princip ulaska u voz „ko je brži uspio“ ostavili male šanse. Osim toga, stepenice su otežavale uspon i silazak na staze. Pokretne stepenice na stanici nisu radile.
U očaju već sam razmišljala da se vratim, ali iznenada je na prvi kolosjek pušten specijalni voz za evakuaciju za Vinicu.
Ispostavilo se da je to mali brzi „Intersiti” sa par vagona, koji je obično prevozio putnike do aerodroma Borispil.
Odlučila sam da rizikujem i sjela u njega. U početku je bilo malo ljudi i čak sam uspjela da uđem jedna od prvih. Iako se brzo voz napunio stajaćim putnicima.
U Vinicu smo išli sat vremena. Duže od uobičajenog u ovom pravcu – objasnili su mi Viničani, koji su se ovim transportom vraćali kući. Prvi put sam išla za taj grad.
Sa prozora voza na horizontu su se vidjele baklje od eksplozija kad smo prolazili pored Fastiva.
Čim sam izašla iz voza na željezničkoj stanici u Vinici, oglasile su se sirene i morala sam ponovo da idem u sklonište. Opet je bilo strašno.
Htjela sam da trčim sve dalje od sirena. Nakon što je anksioznost prestala, počela sam da tražim opcije kako da odem iz Vinice za Užgorod, Lavov, Ternopolj…
Kako se ispostavilo, iz Vinice nije bilo direktnih linija u zapadnom pravcu. Samo prolazni vozovi. Ni za narednih nekoliko dana nije bilo karata. Niko na stanici nije mogao nikako da mi pomogne.
Jedina opcija koju sam tada vidjela bila je da direktno pregovaram sa kondukterom voza.
Uveče je voz iz Kijeva stigao u Vinicu i otrčao za Užgorod. Ljudi skoro da ga nisu napuštali, a mnogi su željeli da sjednu. Šačica ljudi se okupila kraj svakog vagona. Nisu u voz puštali ni one koji su imali karte pri ruci – nije bilo mjesta, čak su ljudi već stajali u predvorju.
Ja i gospođa Oksana, žena sa kojom smo se sprijateljili na željezničkoj stanici u Vinici, prišli smo nekoliko vagona, ali nismo vidjeli šansu da se probijemo.
Žena je počela da nudi sve više novca da uzme mene i nju.
Oboje smo imale legitimacije osoba sa invaliditetom, ali nisu ni one pomogle.
Na kraju, poslije povoljnih dogovora između gospođe Oksane i konduktera, našli smo se u vozu. Ali za ovaj novčani iznos je bilo moguće putovati od Kijeva do Užgoroda oko pet puta i nazad.
Prvo smo se vozili tri sata, stojeći u predvorju. Kada su neki putnici napustili vagon u gradu Hmeljnicki, dobili smo mjesta.
Bili smo srećni što smo otišli. Voz se kretao polako i sporo. Prema riječima konduktera, neophodno je to bilo da voz u slučaju nepredviđenog kočenja uslijed granatiranja ne iskoči iz kolosijeka.
Kada su neki putnici izašli u Lavovu, gospođa Oksana i ja smo čak uspeli da legnemo u krevete.
Žena je otišla u Užgorod da bi prešla granicu sa Slovačkom i našla se kod rođaka u Poljskoj.
Kada joj je ponudila svoj dio novca koji je ona dala za nas oboje, Oksana je to odbila.
Za to dobro djelo uvijek ću joj biti zahvalna.
Užgorod je grad koji je hranio, dao dom i prijatelje.
U Užgorodu sam prvo jela. Jer sam tokom 20 sati puta sam pojela samo par kolača – devojka me častila u vagonu. Nisam imala vremena da ponesem hranu sa sobom, a prodavnice na željezničkoj stanici u Vinici i u blizini su bile zatvorene - radio je policijski čas.
Uopšte, skoro ništa nisam ponijela sa sobom. Teška torba je bila van moje snage.
Neku odjeću su mi dali dobri ljudi već u Užgorodu, druge sam kasnije kupila, a još malo mi je poslala prijateljica. Posteljinu, peškire i sl. obezbjedila mi je porodica koja me je odvela da živim kod njih.
Porodici Melešan sam se pridružila preko volontera koji su pomogli u pronalaženju smještaja. Porodica je ostavila prijavu da je spremna da prihvati žene i djecu.
Kako je par kasnije objasnio, ovo je njihov doprinos pobjedi Ukrajine. Zbog svog zdravlja, čovjek nije mogao da se bori, pa su odlučili da na ovaj način budu korisni.
Roman i Oksana su mi besplatno obezbjedili stanovanje, čak su odbili da ja im platim dio za komunalije. Tako sam počela da živim u dječoj sobi njihovih ćerki. Najstarija već živi odvojeno - radi, aktivno volontira, najmlađa - prebačen u drugu sobu. Ona ima 12 godina.
Kao i većina djece, ona sada uči na daljinu, očajnički želi da se vrati u školu i da se vrati prijateljima koji su otišli u inostranstvo zbog rata. A sa nama živi i pas Valli, koji svima podiže raspoloženje i stalno traži nešto za žvakanje.
Živim u novoj porodici više od mjesec dana. Tretiraju me kao svoju, stalno me pitaju kako sam, da li sam gladna ili mi nešto treba. Uslovi života su dobri i malo se razlikuju od mog iznajmljenog stana u Kijevu.
Jednom sam čula da su se poznanici iz Odeske oblasti obratili porodici u potrazi za skloništem. U to vrijeme sam se brinula da će od mene biti zatraženo da nađem drugi dom i da se iselim.
Kada sam ih pitala o tome, odgovorili su mi da ne treba ni da razmišljam o tome. Umjesto toga, pomogli su svojim poznanicima da pronađu smještaj negdje drugo u gradu.
Užgorod je bio prijateljski raspoložen i dobro koordinisan. Još na stanici, policija mi je rekla kako da dođem do volonterskog centra na adresi koja mi je potrebna. Tamo su me upisali, nahranili i na moj zahtjev odvezli u bolnicu na pregled.
Čini se da sada svi u Užgorodu volontiraju. Mještanima se pridružuju pridošlice: neki pomažu u kuhinji, gdje se spremaju tople večere za migrante (treba se prijaviti i dobiti bonove za hranu), neko koristi automobil, neko plete maskirne mreže, radi likovnu terapiju sa djecom.
Postoje javne organizacije koje podržavaju interno raseljena lica, neki mještani koji se sami interesuju da li je potrebna pomoć nekome.
Jednom mi je u prodavnici prišla žena i samo pitala odakle sam i da li mi treba pomoć. Kako se ispostavilo, bila je osnivač Zakarpatske javne ženske organizacije „Vesta“, koja se bavi borbom protiv trgovine ljudima. Sada su proširili profil i pomažu migrantima. Čak su mi posebno platili neke od ljekova koje sam morala da kupim unaprijed. Nisam na početku povjerovala ovoj nepoznatoj ženi u prodavnici, bila sam oprezna, ali se gospođa Inna pokazala kao veoma dobra osoba.
Upoznala sam također Iru, djevojku iz Černigovske oblasti, dok smo pleli mreže. Ona sa dječkom se našla u Užgorodu prije početka bombardovanja - došli su čisto da vide grad kao turisti. Djevojčici je bilo neprijatno što do sada nije mogla puno pomoći i željela je da bude što korisnija. Postala je moj prvi prijatelj u novom gradu, a takođe je pomogla da pronađem pravi lijek.
Mislim da sam imala veliku sreću što su mi se svi ti dobri ljudi našli na putu. Uvijek ću im biti puno zahvalna!
Tetiana Redjko, specijalno za „Ukrajinska pravda. Život“.
https://life.pravda.com.ua/society/2022/04/10/248177/
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR