Uveče 23. februara Oleksandr Čerepanov iz Slavutiča, po običaju, poljubio je ženu i četvoro dece i otišao na posao u nuklearnu elektranu u Černobilju.
Sljedećeg jutra trebalo je da završi smjenu u fabrici za reciklažu radioaktivnog otpada i da se vrati kući.
Ali, u zoru je počeo rat. Ruska vojska stigla je na kapije stanice, a njegova 12-časovna smjena trajala je 45 dana.
Zaposleni u nuklearki ispričao je za 'Ukrajinsku pravdu. Život' kako je živio u zatočeništvu i šta je ruska vojska radila na stanici.
Kako su Rusi ušli u nuklearnu elektranu Černobilj
Oleksandr Čerepanov radi u nuklearnoj elektrani Černobilj od 2005. Sa kolegama je na dežurstvo otišao vozom. Put je djelom prošao kroz teritoriju Bjelorusije. Stoga, kada je ruska vojska stigla oko 4-5 sati ujutro 24. februara, postalo je jasno da se radnici tog dana neće vratiti kućama.
U stanici je proglašena vanredna situacija, a u 6 ujutru je šef smjene naredio radnicima da odu u sklonište. Prema riječima Oleksandra, pripadnici Narodne garde koji su čuvali stanicu ostali su da dežuraju na ulici.
Ruski oklopni transporteri, borbena vozila pješadije i tenkovi su već uveče stajali u blizini nuklearne elektrane u Čornobilju. Došlo je do pregovora.
„Kasnije nam je rečeno da su Rusi pušteni u to područje kako bi se izbjegle žrtve među zaposlenima. Nadzornik smjene nam je naredio da idemo na svoja radna mjesta i radimo kao i obično... Samo smo poslušali naređenja naših pretpostavljenih. Postali smo ničiji. Razumio sam da je to bio dogovor“, rekao je Oleksandr.
Radnici su spavali 4-5 sati dnevno
Od tada je počeo život u zatočeništvu. Radnici su zapravo zatvoreni na radnom mjestu. Ljudi su smjenjivali spavanje na stolicama i klupama. Tokom dana uspijevali su da se odmore samo 4-5 sati. I tako dugih 45 dana.
Jeli su dva puta dnevno u trpezariji. Prema riječima Oleksandra, hrane je bilo dovoljno jer je stanica imala značajne rezerve.
Međutim, Rusi su pokušali da pokažu da radnici uzimaju rusku humanitarnu pomoć. Šef smjene u nuklearnoj elektrani u Černobilju je preko radija saopštio da osoblje odbija. Tada su se Rusi presvukli u uniforme konzorcijuma Novarka, koji je prestao sa radom 2020. i snimili svoju propagandnu radnju.
"Malo smo znali i vidjeli, jer smo živili skoro na poslu. Rijetko smo se ukrštali sa našom nacionalnom gardom. Znam da su neki živjeli u skloništu za bombe, neki - u jednoj od zgrada na stanici. Nisu smjeli na teritoriju, samo do trpezarije su ih vodili i možda do da zapale cigaru“, objasnio je čovjek.
Zajedno sa osobljem i Nacionalnom gardom, zarobljena su četiri „stalkera“ koji su dan ranije stigli u zonu isključenja. Čerepanov je vidio da su pomagali u kuhinji.
U blizini same stanice nije bilo aktivnih borbi. Oleksandr je čuo samo daleke pucnje i manevre aviona koji polijeću iz Bjelorusije. Jedan od njih je oborila ukrajinska vojska.
„Rusi su jako željeli da pronađu tijelo pilota, jer su tu bili dokumenti sa koordinatama ciljeva, zadataka itd. Veoma su se plašili da će ga naši pronaći. Ne znam kako se sve završilo“, kaže Oleksandr.
Ruska vojska je krala čak suvenire: kape, naljepnice, limenke vazduha iz čuvene „Crvene šume“...
Oleksandr je vidio rusku opremu, na njoj su bila slova "V". Prvo su specijalci ušli u stanicu. Kasnije – jedinice koje čuvaju režimske objekte. A onda – regularna vojska. Ne zna tačan broj okupatora. Prema njegovim procjenama, na teritoriji nuklearne elektrane u Černobilju bilo je 200-300 vojnika. U okolnim mjestima - do hiljadu.
Ponašanje ovih trupa bilo je drugačije. Prvi su izgledali kao profesionalci. Drugi su pokušavali da organizuju obezbjeđenje, tražili propusnice i tako dalje. Ali treći su bili pljačkaši i „prljavi ološi”.
Svi oni nisu razumjeli opasnosti i posljedice boravka u zoni isključenja. Čak su im i dozimetri donijeti za samo dvije nedjelje.
U početku su Rusi želili da svoje poljske kuhinje na drva rasporede na teritoriji stanice. Ali smo ih ubijedili da to nije moguće. Tako su kasnije kuvali na jednom od spratova u trpezariji.
Prema Oleksandrovim riječima, ruska vojska se ponašala „kao stoka“: napili su se, izvikivali banalne fraze o „vazdušno-desantnim snagama“, posvuda razbacivali smeće..
„Da bi podigli borbeni duh, propagandni doušnici su kačili letke da je Ukrajina tokom „vojne operacije“ izgubila 1.600 tenkova i oklopnih vozila, 255 dronova... Moje kolege i ja smo se mnogo smijali, jer nismo ni imali toliko opreme“, prisjeća se Oleksandr.
Dodaje da je „druga armija svijeta” pljačkala čak i u suvenirnici Černobilj-tura.
„Krali su suvenirske naljepnice i stavljali ih na oklopne transportere. I sami su nosili kape sa značkama. Čak su pokrali limenke sa vazduhom iz kontaminirane čuvene „Crvene šume“, Pripjata, i same stanice. U unutrašnje objekte nuklearke oni nisu ulazili ali vani su radili svašta. Vidjeli su nešto, prilazili i odmah lomili, krali. Nisu razumjeli šta je to i zašto. Uzimali su sve redom i ne gledali, da li je to zaraženo“, kaže Oleksandr.
Okupatori su prisvojili automobile ukrajinske vojske. Prije povlačenja, tri dana su tovarili u njih svoj plijen, sve što su napljačkali: ručni prtljag, stare grijalice, mehanizaciju, pa čak i štapove za pecanje i bicikle iz susjednih sela.
Vozili smo se kući po zemljanim putevima i vodi
Prva rotacija osoblja obavljena je 20. marta. Tada je kući otišlo oko 90 radnika stanice i vojnikinja. Oleksandr je odlučio da ostane jer je put smatrao opasnim. Ljudi su autobusima odvezeni u Bjelorusiju u pratnji Rusa. Zatim su čamcem prevezeni preko Dnjepra na teritoriju Ukrajine.
„Nisam želio da me zamijene ljudi koji su morali da putuju ovim opasnim putem. A nisam ni je htio da rizikujem, jer su me kod kuće čekali supruga i četvoro djece... Mislio sam da je bezbjednije na stanici. Ukrajinska vojska neće napasti u zoni od 30 kilometara, jer naša vrhovna komanda razumije šta od toga može da bude. Ja se nisam bojao za svoj život ovdje: ako bi prstom dodirnuli nekoga iz personala stanice ili Nacionalne garde, ostali zaposleni bi odbili da izvrše svoje zadatke. I ovdje bi dugo osjećali posljedice. Zato su Rusi znali da nas ne smiju dirati“, objašnjava Oleksandr.
Na sreću, niko od osoblja nije povrijeđen tokom putovanja i boravka u stanici.
Ruska vojska napustila je nuklearnu elektranu u Černobilju 31. marta i sa sobom povela 169 zarobljenih pripadnika nacionalne garde. Tog dana je ručak za personal stanice odložen za četiri sata da ljudi ne bi vidjeli kako i gdje se drže zarobljeni ukrajinski vojnici. Odvedeni su u Bjelorusiju na razmjenu za zarobljene od strane Ukrajine Ruse.
Nakon što su okupatori otišli, Oleksandr je radio na stanici više od nedjelju dana. Čekao je siguran put kući. Na kraju, 40-minutno mirno putovanje se proteglo 4,5 sata po zemljanim putevima i vodi.
***
Što su se više približavali Slavutiču, to je užas Oleksandra Čerepanova bio veći: uništeni kontrolni punktovi, spaljena civilna kola, oborena drveća, rovovi, protivtenkovski „ježevi“ – 45 dana nije video ništa osim stanice. I iako su rođaci pričali o svemu što se dogodilo izvan Černobilja, ono što je vidio bilo je šokantno…
Sada se čovjek odmorio, povratio snagu i spreman je da ponovo ode na radnu smjenu, koliko god duga ona bila.
Наталія Найдюк, „Ukrajinska pravda. Život“
Почитати текст українською можна TYT.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR