Već drugi mjesec zaredom grad Izjum u Harkovskoj oblasti je pod ruskom okupacijom. Prije rata Izjum je imao 50.000 stanovnika. Krajem aprila u gradu ih je ostalo oko 15.000.
Svakodnevno ukrajinski vojnici nastavljaju da ginu u bici kod Izjuma, a situacija u gradu je veoma teška. Još početkom marta u gradu je nestalo vode, struje i grijanja, a stambeni objekti su gotovo potpuno uništeni.
"Bombardovanje je bilo potpuno varvarsko i haotično. Nejasno je kakva bi mogla biti vojna logika. Sve su uništili. Spomen-obilježja posvećena Drugom svjetskom ratu, vrtiće, medicinske i socijalne ustanove, puteve, pješački most, centralni trg, park, sve atrakcije. Apokaliptička slika…“,, priča zamjenik gradonačelnika Izijuma Vladimir Macokin.
"Ukrajinska pravda. Život" razgovarala je sa stanovnicima Izjuma, koji su uspjeli da odu, o životu pod vatrom, evakuaciji i njihovim planovima o povratku kući.
„Činilo se da se ovo ne dešava nama“
U 6 sati ujutro 24. februara njen nećak Dmitrij iz Harkova pozvao je Valentinu: „Tetka Valja, Rusija je bacila bombe na nas“.
„U početku nisam vjerovala. Otišla sam na internet i vidjela da je rat zaista počeo. Ali tog dana Izjum nije bombardovan, internet je radio, bilo je struje, vode. Sjedjeli smo kod kuće i gledali rat na mreži. Činilo se da se ovo ne dešava nama“, prisjeća se žena.
Ali prvog dana rata, Valentina je počela da se priprema za to da bi neprijateljstva mogla bi početi i u njenom gradu:
„Iako smo prvog dana bili relativno mirni, znali smo da će okupatori doći ovdje, jer je Izjum zapravo kapija Donbasa. Tako da sam prvo podigla novac sa bankomata. Da bih to uradila, morala sam da stojim u redu 2 sata. Onda smo sa mužem popunili zalihe vode u bocama i otišli u kupovinu u lokalni supermarket ATB.
Nismo vjerovali da će doći do rata, pa nismo pravili posebne rezerve. Dok je red stajao, sve žitarice i tjestenine su već rasprodate. Uspjeli smo da kupimo povrće - kupus, krompir. Muž je rekao da ne uzimam mnogo, ali ja ga nisam poslušala. I bilo je ispravno, jer za dva dana uopšte nije bilo proizvoda u prodavnici“, kaže Valentina.
Ubrzo počelo granatiranje i pucanje
Grad je granatiran 27. februara. Tada su Valentina i njen muž prvi put sišli u podrum. Porodica je otišla da prenoći u podrumu, jer je granatiranje moglo da traje cijelu noć.
Rusi su 2. marta pucali na grad, a jedna od raketa je pogodila kuću u Ukrajinskoj ulici. Jedna stambena zgrada je pala kao kula od karata i sahranila pod sobom osmoro stanovnika, uključujući dvoje djece.
Početkom marta, sestra Valentininog muža je predložila da odu u selo blizu Izjuma.
„Nataša, sestra mog muža, ima kuću u blizini Izjuma koja se može grijati na drva, i zalihe hrane. Ali moj muž je odbio da ide, jer smo tada još imali svjetlo i grijanje. Međutim, sve se promijenilo poslije 7. marta. Nestala je voda, zatim svjetlo i grijanje. Postepeno je nestala i mobilna mreža. Grad se našao u izolaciji. Onda je postalo veoma strašno. Shvatili smo da je to dugoročno", prisjeća se žena.
Izjum je bio pod ruskom blokadom. To je znatno otežalo evakuaciju iz grada.
"Osjećali smo da smo napušteni. Gradske vlasti su napustile grad, ostavljajući ljude da se snađu sami. Bez komunikacije, bez svjetla bilo je veoma teško. Nismo znali šta da radimo, kuda da bježimo. 10. mart je bio veoma hladan dan. Bila sam jako uplašena“, prisjeća se Valentina.
Žena je uspjela da ode slučajno.
„Izašla sam iz podruma, gdje smo proveli cijelu noć i osjetila potrebu da napustimo grad. Vidjela sam auto Oružanih snaga Ukrajine. Naši vojnici su napuštali grad. Ponuđeno mi je da se evakuišem. Htjela sam da odvedem muža, ali on je kategorički odbio da se evakuiše. Odlučila sam da idem. Suprug se nije protivio“, priča žena.
Tako je vojska odvela Valentinu na teritoriju koju kontroliše Ukrajina. Onda su joj volonteri pomogli da ode u Poljsku. Muž je ostao u Izjumu. Nema ga na vezi skoro mjesec i po dana.
„Poslije 13. marta bilo je praktično nemoguće napustiti Izjum – cijeli grad je bio pod ruskom kontrolom. Izaći je bilo moguće samo kroz šumu i rijeku. Moja prijateljica je uspjela da napusti grad na taj način. Još uvijek imam rođaka u Izjumu. On je vatrogasac. Nije bio u vojsci, ali su Rusi imali spiskove i došli su kod njega. Mučen pa pušten. Ne znam šta mu je sada. Zaista se nadam da je živ“, briše suze Valentina.
Nakon oslobođenja grada, žena se nada da će se vratiti kući i obnoviti Izjum:
"Sada sam relativno bezbjedna u inostranstvu. Međutim, jako mi nedostaje dom, Izjum. Stvarno mi nedostaje moja porodica ovdje."
„Vozili smo i vidjeli 5-kilometarski red automobila na kontrolnim punktovima“
2. aprila Izjum su zauzele ruske trupe. Međutim, od sredine marta bilo je moguće napustiti grad samo preko teritorije Rusije.
Ovako je Irina uspjela da se evakuiše sa svoje dvije ćerke - 21-godišnjom Darinom i 8-godišnjom Karinom (imena su promijenjena na zahtjev žene).
„Moja ćerka Darina je studirala farmaciju u Harkovu. Zvala je mene u 4 sati ujutro i upozorila da je Harkov bombardovan. Daša je rekla da ide kući u Izjum. Pokušala sam da je spriječim da ide kući, ali je ona željela da bude sa nama. Prvih dana bilo je relativno mirno, ali trećeg su počeli da pucaju. Od tada ni jedan dan nije bio tih. Čuli smo garantiranje sve vrijeme, danju i noću. Neko je ovih prvih dana uspio da napusti grad kroz Barvinkove. Moj otac radi kao vozač hitne pomoći, ali je odbio da ide jer je i tada područje bilo granatirano“, prisjeća se Irina.
Da bi pobjegli, žena i njene ćerke su se uselile kod svojih komšija, koje imaju veliku kuću sa podrumom. Porodica je tamo živjela skoro mjesec dana - od početka marta do 5. aprila, kada su Irina i njene ćerke uspjele da izađu iz grada.
Irina je još u prvim danima rata kupovala hranu. Uspjela da kupi razne žitarice, povrće itd. Pored toga, Irina je živjela u privatnoj kući i imala je zalihe konzervirane hrane.
"Nismo bili gladni, imali smo hranu, vodu smo uzimali iz bunara u dvorištu. Jedino nije bilo slatkiša za djecu. Poslije 7. marta nestalo nam je gasa i komunikacija, pa smo kuvali na vatri. Pokušali smo čak i da se zabavimo. Pjevali smo ukrajinske pjesme, ponekad i plesali, ali u uslovima stalnog granatiranja bilo je veoma teško“, kaže Irina.
Porodica je mjesec dana živjela gotovo bez kontakta i nije znala šta se dešava. Žena je uspjela da sredi da se ona i njene ćerke izvedu iz grada. Morala je da prođe kroz teritoriju Rusije.
„Da bismo otišli, prešli smo privremeno sa juga na sjever grada. Da bismo to uradili, prešli smo pješački most. Sa prijateljima smo čekali dva dana dok nas nije pokupio auto. Dok smo šetali gradom., vidjeli smo krstove u dvorištima. Centra grada uopšte nije bilo – zbrisan je sa lica zemlje“, prisjeća se Irina.
Žena je bila upozorena da može da ode samo u Rusiju. Da bi to uradila, napravila je priču da ide u posjetu svojoj tetki u Rusiju.
"Odmah sam odlučila da neću ostati u Rusiji. Odlučila sam da se vratim mužu u Tursku. Ovo mi je drugi dom, prije toga sam osam godina živjela u Turskoj", kaže Irina.
Prema riječima žene, red na ruskom kontrolnom punktu protezao se 5 kilometara. Međutim, Irina i njena porodica su prilično brzo prošli kontrolni punkt.
„Pitani smo o svrsi putovanja u Rusiju. Naznačili smo kontakte naše tetke iz Rostova na Donu i rekli da idemo turistički. Moja mlađa ćerka i ja nismo provjerene, ali je telefon starije ćerke bio oduzet, sva prepiska i poruke su provjerene. Ali mjesec dana nismo bili u kontaktu ni sa kim pa zato Rusi nisu ništa našli u tom telefonu.
Na kontrolnom punktu nismo rekli da planiramo da idemo u Tursku. Nas su agitovali da ostanemo u Rusiji, čak su obećavali pomoć, ali čim smo prešli granicu počeli smo da tražimo priliku da odemo. Uspjele smo da kupimo karte za Jerevan preko interneta, a iz Jerevana smo poletjele za Tursku“, rekla je žena.
Njeni roditelji su ostali u Izjumu. Više od nedjelju dana sa njima nema kontakta. Nakon ovog iskustva, Irina se plaši da se vrati u Izjum:
„Grad u kome sam živjela i koji sam mnogo voljela je nestao. Međutim, moja najstarija ćerka Daša zaista želi da se vrati kući i završi studije na Medicinskom univerzitetu u Harkovu“, kaže ona.
U međuvremenu, kod Izjuma se nastavljaju teške borbe od kojih stradaju civili. Za to vrijeme nije bilo zelenog koridora za evakuaciju ljudi iz grada na teritoriji pod kontrolom Ukrajine. U gradu i dalje ostaju trudnice i djeca.
Stanovnici grada, koji su uspjeli da pobjegnu iz pakla, napravili su peticiju na platformi change.org sa zahtjevom da se organizuju „zeleni” koridori za evakuaciju stanovnika. Danas je peticiju potpisalo više od 13,5 hiljada ljudi.
Natalija Minjajlo, specijalno za „Ukrajinska pravda. Život“
Почитати текст українською можна TYT.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR