Ujutro 24. februara, javna ličnost, sportista i TV voditeljka Uljana Pčolkina i njen suprug sastali su se u njenom stanu u Buči.
Porodica se uselila u svoj dom 2015. godine i uredila ga tako da životni prostor bude što udobniji i da se par osjeća nezavisno od spoljne pomoći.
Uljana i Vitalij su osobe sa invaliditetom koje se kreću u invalidskim kolicima i morali su da prođu kroz mnoga iskušenja prije nego što nauče da žive u potpunosti. Ali, tog jutra, isplivala je jedna okolnost da oni, kao i hiljade drugih osoba sa invaliditetom u Ukrajini, nisu uspjeli da se prilagode – rat.
Ispostavilo se da je nemoguće samostalno sići u sklonište, kupiti hranu i vitalne ljekove.
Uljana i njen muž su imali sreće - uspjeli su da se evakuišu iz grada, u kojom su se u to vrijeme već aktivno vodile borbe između ruskih okupatora i Oružanih snaga Ukrajine. Ispod prozora njihovog stana u prizemlju skoro svakog minuta su se čule eksplozije i pucnjava.
Sada je par u Lavovu. Ovdje traže pristupačan smještaj, što nije lako, i nastavljaju da pomažu osobama sa invaliditetom, radeći u organizaciji „Aktivna grupa za rehabilitaciju“.
Uljana Pčolkina je za „Ukrajinsku pravdu. Život” ispričala kako osobe sa invaliditetom bježe u uslovima rata, koja im je podrška najprije potrebna i kako mogu da pomognu u borbi protiv agresora.
Život se podijelio na prije i poslije 24. februara
Kada je mogućnost velikog ruskog napada na Ukrajinu postajala svakim danom sve realnija, Uljana i njen muž su pokušali da se pripreme ne samo moralno, već i da razmisle šta da rade u slučaju raznih prijetnji. Međutim, informacije o ratnoj opasnosti nisu shvaćene previše ozbiljno.
"Kada je počeo rat, osjećala sam se apsolutno bespomoćno, nešto sa čime sam se toliko dugo borila. Taj osjećaj se vratio, jer kada se krećeš u invalidskim kolicima, ne možeš da se sakriješ ili pobjegneš. Shvatila sam da sam zavisna opet od pomoći drugih, što mi je uvijek bilo najgore“, kaže Uljana.
Žena je u 21. godini zadobila povredu kičmene moždine. U početku je čak pokušala da izvrši samoubistvo jer nije mogla da prihvati da neće moći da bude samostalna. Ali kasnije je ovo osjećanje ipak uspjela da prevaziđe:
„Bilo je potrebno mnogo truda da se organizuje samostalan prostor za život i rad i osjećanje da sam maksimalno moguće nezavisna. I evo rata…“
A 2022. godine ponovila se priča iz 2014. godine, kada osobe sa invaliditetom nisu razumjele kako da prežive, kako da se evakuišu, kako da dođu do skloništa... Tada su, prema Uljaninim riječima, mnogi ležeći pacijenti umrli u svojim domovima jer nisu mogli biti evakuisani.
Interno raseljena lica sa invaliditetom napuštala su svoje domove prilagođene sopstvenim potrebama i često živjela u neprikladnim uslovima. Mnogi ljudi su bili primorani da se vrate na okupirane teritorije upravo zbog uslova života.
Znajući za potencijalne prijetnje koje nosi rat, drugog dana nakon ruske invazije, Uljana, zajedno sa vođama aktivne rehabilitacije, stvorili su koordinacioni centar za ujedinjenje, razmjenu ideja, planiranje pomoći…
„Ispostavilo se da je tu bilo puno posla. Počeli smo da razmišljamo kako da živimo bez higijene u slučaju urinarne ili fekalne inkontinencije usljed povrede kičmene moždine. Savjetovala sam da se traže Folei kateteri jer možda neće biti dostupni ulošci, pelene ili kateteri za jednokratnu upotrebu", kaže Uljana.
„Rakete, granate su letjele iznad naših glava“
Uljana i njen muž živjeli su u stambenoj zgradi. Čim je izbio rat, u jednosoban stan uselile su se njihove komšije: muškarac sa ženom i dvoje djece i kućni ljubimci. Zajedno je bilo lakše organizovati život.
"Nije bilo problema sa hranom i toplom vodom. Kada su nestale komunikacije, kuvali smo na vatri u blizini kuće. Bilo je hladno, ali smo preživjeli", kaže Uljana.
Ali kakva je sudbina osoba sa invaliditetom koje žive u privatnom sektoru – ona ne zna, ali tamo je, kaže, bilo mnogo teže doći do bar nekih namirnica.
Ni u jedan bunker ne možete da idete u invalidskim kolicima, tako da Uljana i njen muž nisu imali izbora nego da ostanu u stanu.
Aerodrom Gostomel se nalazi oko pet kilometara od kuće Uljane. Zbog toga su svaki dan čuli zvuke eksplozija.
„Rakete i granate su letjele skoro iznad naših glava, a nešto je eksplodiralo u našoj blizini. Ruski tenkovi su vozili kroz grad i istovremeno su se vodile kopnene borbe. Ne znam kako ni jedna granata ili metak nijesu pogodili u prozor. Čudo je. Jednog dana došlo je do pucnjave sa našeg balkona, sakrili smo se u kupatilo i čuli da je neko rekao: „Ranjen sam“, prisjeća se žena.
27. februara se odigrala bitka tik pored Uljanine zgrade. Susjedna je bila skoro potpuno srušena. Granata je pogodila njen četvrti sprat.
„Sve ovo vrijeme smo bili u stanu i nismo u potpunosti razumjeli gdje i šta eksplodira. Rusi su pucali na infrastrukturu pa je tog dana nestalo svjetla. Obnovljeno je tokom dana ali kasnije je zauvijek nestalo. Nestalo je vode i gasa. Odmah smo se našli u blokadi“, kaže Uljana.
Uljana i njen muž su do 9. marta ostali u svom stanu. Kada je nekoliko dana prije rata pisala gradonačelniku Buče kako da se nosi sa evakuacijom osoba sa invaliditetom u slučaju rata, on je odgovorio: „Doći će neko po vas“. Ali niko nije dolazio posebno za njih ili za druge osobe sa invaliditetom.
Iz grada je bilo manje-više bezbjedno izaći samo prvog dana prije podne, dok su neki ljudi sa invaliditetom, oko 2.000 u Buči, jednostavno ostali u gradu. Neki od njih sa teškom cerebralnom paralizom, neki ležeći.
Uljana ne zna gdje su sada, ali zna da su, na primjer, ležeće starije osobe koje su živjele u staračkom domu umrle od hladnoće i gladi. Oni koji su mogli da budu evakuisani pobjegli su sa osobljem.
Evakuacija iz Buče
Uljana i njen suprug su 9. marta odlučili da svojim automobilom pokušaju da napuste grad jer je humanitarni koridor, kako se ispostavilo kasnije, bio poremećen. Uljana je vozila sopstveni automobil, a njen muž je bio u minibusu organizacije u kojoj par radi. Tako su uspjeli da povedu sa sobom komšije koji su takođe željeli da se evakuišu.
„Dok smo vozili kroz grad, vidjeli duž ulica mnogo izrešetanih civilnih automobila, od kojih je u jednom bilo čak i tijelo civila. Vidjeli smo i izrešetana vozila hitne pomoći. Ruski okupatori su se vozili svuda u oklopnim transporterima. I čista je sreća što nisu pucali na naša kola. Svuda su se čuli zvuci eksplozija i pucnjave“, kaže Uljana.
Zatim su vozili kroz ruske kontrolne punktove, gdje su ih pretraživali, provjeravali dokumente, tražili video-rekordere.
„Na jednom od kontrolnih punktova su me pitali da li imam rekorder, rekla sam da nemam. Imala sam sreće što auto nije pretresen, jer kada sam otišla, sjetila sam se da u naslonu za ruke imam novi video-rekorder, koji nikada nisam koristila. Odmah sam ga izbacila jer sam znala da će biti još provjera“, prisjeća se žena.
I tako je bilo. Na jednom od kontrolnih punktova pretresen je opet automobil. Kada je jedan od okupatora naredio da ode, Uljana je odgovorila da ne može i pokazala kolica.
"Onda je prezrivo i nervozno rekao: 'U redu'", kaže žena.
"Nakon što je pretražio gepek, tražio je telefon. Mogao je da nađe kompromitujući materijal na mome telefonu i to bi moglo da nam stvori probleme. Iako sam uspjela da izbrišem sve fotografije i video zapise."
Tako su uspjeli da prođu sve brojne kontrolne punktove i da se evakuišu iz opasne zone. Uljana je kasnije saznala da je njihov stan u Buči opljačkala ruska vojska. Sada su njegova vrata razbijena.
Danas žena ohrabruje sve svoje prijatelje da unaprijed napuste opasne regione, dok postoji prilika:
„Znam da je osobama sa invaliditetom veoma teško da napuste sopstveni udoban, dobro opremljen prostor, ali vjerujte, kada pucaju u blizini vašeg stana biće manje šanse da pobjegnete.“
„Svako može pomoći“
Stigavši u Lavov, Uljana i njen muž su nastavili da rade na projektima Grupe za aktivnu rehabilitaciju.
Organizacija nudi upitnik za osobe sa invaliditetom, gdje mogu da napišu svoje potrebe. Radnici tada kontaktiraju ljude i detaljnije razgovaraju o njihovom slučaju.
Organizacija pruža pomoć osobama koje imaju povredu kičmene moždine i koriste invalidska kolica. Prosljeđuju se zahtjevi različitih kategorija osoba sa invaliditetom.
Mnogima su sada potrebni ljekovi - Uljana je odgovorna za ovaj smjer. Zajedno sa volonterima traži ljekove.
„Ono što imamo – alati za inkontinenciju, invalidska kolica itd. – spremamo i šaljemo onima kojima je potrebno, često uz opciju dostave kurirskom službom“, kaže Uljana. „Imamo i posebnu oblast – pomoć pri evakuaciji u inostranstvo. Mole nas da pomognemo u pronalaženju odgovarajućeg stambenog prostora, jer dostupnost stambenog prostora i njegov broj tamo takođe nije veliki."
Organizacija takođe traži volontere u različitim gradovima koji ljudima mogu donijeti hranu ili ljekove u domove, ili samo da ih posjete i pitaju da li su dobro, šta im treba, šta fali. Humanitarna pomoć se često donosi u gradove, a ljudi jednostavno ne mogu da dođu po nju.
„Svako može da pomogne, ne obavezno preko naše organizacije. Obratite se lokalnoj samoupravi, socijalnim službama i pitajte da li pomažu osobama sa invaliditetom, čime se bave. Tražite prijave. Zapamtite, možda u vašoj ili komšijinoj kući, na primjer, ima žena u invalidskim kolicima, pitajte je gdje joj treba pomoć“, poručuje Uljana.
Rat bi trebalo da promijeni pogled društva na potrebe i mogućnosti osoba sa invaliditetom, rekla je.
I iako je većina zaključaka tek pred nama, Uljani je već jasno da se nijedna kuća ne može izgraditi bez pristupačnog skloništa od bombi, a plan evakuacije treba da se sačini i za ljude sa invaliditetom.
„Mislim da bi najbolji primjer trebalo da bude iskustvo Izraela, gdje su sve te stvari dobro osmišljene i gdje, između ostalog, ljudi sa invaliditetom mogu da služe vojsku. I s pravom, jer možemo da radimo u, recimo, sajber trupama. Ljudima sa invaliditetom je potrebna pomoć, ali i oni moraju da budu dio društva svoje zemlje“, kaže Uljana.
Oksana Levantovič, specijalno za „Ukrajinska pravda. Život“.
Почитати текст українською можна TYT.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR