Černihiv je ukrajinski grad heroj na sjeveru zemlje koji Rusi pokušavaju da zbrišu sa lica zemlje. Neprijateljske rakete i granate su već uništile 70% infrastrukture grada.
Uprkos sistematskom granatiranju, oko 120.000 mještana nikada nije napustilo svoj rodni grad. Među njima je i porodica Oleksandra Jaščenka.
On je zavarivač lokalnog operatera distribucije gasa sa 22 godine iskustva, koji svakodnevno u uslovima aktivnih neprijateljstava nastavlja da radi za dobrobit grada, rizikujući svoj život zarad drugih.
Sve ovo vrijeme Aleksandrova sestra Irina strašno se brine zbog brige o brate. Između njih je udaljenost hiljadama kilometara, u njenoj domovini je rat, a njen brat svakodnevno rizikuje život zarad drugih u gradu koji terorišu Ruse.
„Ukrajinska pravda. Život“ razgovarala je sa Oleksandrom i Irinom. Irina je ispričala kako je tražila brata među živima u volonterskim četovima.
Oleksandr - o teškom radu u nehumanim uslovima rata: kada granate zvižde iznad glave, i oko zapaljenih kuća njegovog rodnog Černihiva.
„Počelo je“
Oleksandr Jaščenko je poslije vojske odlučio da postane zavarivač. Mislio je da je to privremeno. Ali došao je da radi u gradskoj službi za gas i ostao. Još prije rata sestra mu je nudila posao sa većom platom. Ali je odbio. Jer šteta je napustiti mjesto kome je dao tolike godine života.
24. februara Aleksandar je išao na posao uz zvuke vazdušnog alarma u Černihivu. Kaže da je odmah shvatio da je rat počeo. Međutim, nije mogao da shvati šta će se dalje desiti.
„Alarmantan kofer“ je već bio spreman, jer su se „zvona” uoči tog zloslutnog jutra čula svuda.
„Pripremili smo se, iako nismo mogli da vjerujemo da će se to desiti do posljednjeg trenutka“, prisjeća se čovjek.
Oleksandr ima ženu i ćerku Dašu, koja ima skoro 4 godine. Kaže da su tog jutra birali između dvije opcije, gdje da ih pošalje da budu bezbjedni - na selo na vikendicu, gdje njegova baka živi sa 93-godišnjom prabakom, ili da rade u skloništu. Izabrao je drugu opciju.
"Odlučili smo da odemo kod mene na posao kako bi mi svi bili bliže dok radim. Tako sam i ostao na poslu. Živio sam ovdje, u svlačionici, sve vrijeme rata", kaže on.
Oleksandrovi rođaci ostali su u skloništu skoro mjesec dana. Bilo je tamo i porodica i nekih njegovih kolega sa djecom.
Prema njegovim riječima, ruske rakete su pogađale pravo na njegov posao, ali na sreću niko nije povrijeđen.
"Tek sam izašao napolje u taj trenutak. Na sreću, niko nije povrijeđen, samo imovina i vozila su bile oštećene", kaže Oleksandr. Sam je on išao u sklonište samo za vrijeme vazdušnih napada, „da bi bilo više mjesta za žene i djecu“.
U skloništu, nekoj djeci je tada pozlilo, rekao je. Sve zato što nije bilo dovoljno vode za piće.
"Kada je nestala voda, djeca su počela da se razboljevaju, bolio ih je stomak. Pa smo preko volontera počeli da naručujemo antiseptike. Imamo poznanike koji volontiraju. Naručujemo im ljekove preko telefona i ako možemo, dobijemo ih", kaže Oleksandr.
Svega im je, kaže, bilo dosta: malo ljekova, ali bilo ih je; nije bilo svjetla, ali su bili generatori; od hrane – uglavnom konzervirana hrana. Sve se to moglo naći u „štabu” koji su dobrovoljci rasporedili u ulazu jedne od kuća.
Ali, čim su vazdušni napadi počeli, postalo je jasno da bezbjednosna situacija ne obećava ništa dobro. Morali su odmah izvoziti rođake iz Černihiva. Supruga i ćerka uspjele su da odu prije nego što su Rusi bombardovali most preko rijeke Desne, koji je vodio do Kijeva.
„Kada su počeli vazdušni udari, moja žena i ćerka su otišle u selo. Glavno mi je bilo da ih pošaljem da ne brinem za njih“, prisjeća se zavarivač.
Istovremeno, sam Oleksandr nije ni razmišljao o odlasku sa porodicom.
"Moram da obnovim grad. Ostalo je mnogo ljudi u gradu, potreban im je gas da prežive. Nisam mogao da odem", rekao je on.
Rad pod zviždukom granata
Čim je izbio rat, mnoge Oleksandrove kolege su bile prinuđene da evakuišu svoje rođake iz Černihiva. Štaviše, gradska služba za gas je donirala dvije desetine automobila za potrebe Oružanih snaga Ukrajine. Za cio grad ostala su samo jedna kola hitne službe i dva automobila sa tri čovjeka u svakom.
"Još dva šefa i nas troje: vozač, majstor i ja zavarivač. I to je to", kaže Oleksandr.
Ne morate biti matematičar da biste shvatili koliko je teško za tako mali broj ljudi da snabdijevaju gasom veliki grad koji neprijatelj skoro svakodnevno gađa iz vazduha.
"Shvatili smo da jedan automobil (kola hitne pomoći) nije dovoljan. Nemoguće je sve promijeniti. Mnogo ljudi je otišlo - više od 50%. Ali 120 hiljada je ostalo u gradu. Mnogo starijih ljudi koji nisu mogli da odu", kaže zavarivač.
Oleksandr se prisjeća jedne od najopasnijih situacija tokom rata, kada je popravka cjevovoda mogla da ga košta života.
„Jedna od najopasnijih situacija je vjerovatno bila kada se popravljao gasovod i počelo artiljerijsko granatiranje. Zavarivanje je prilično dugotrajan proces, a još više tokom granatiranja, granate zvižde iznad glave. Ali nije toliko teško koliko je strašno zavarivati cijev kada granate zvižde iznad glave. Radiš i onda "babah-babah" dva metra od tebe. I moraš da nastaviš sa radom“, naglašava on.
Oleksandr kaže da je morao mnogo da radi. Skoro sve vrijeme. Skoro 50 dana on i njegove kolege nisu imali pauzu, radili su bez slobodnih dana. Čim prestane granatiranje, odlazili su da poprave curenje na sljedećem gasovodu kako bi stanovnici Černihiva imali barem gas. „Barem“, jer je od svih gradskih komunikacija u uslovima ratnih dejstava uspjelo da se zadrži samo snadbijevanje gasom.
„Popravljali smo cijevi u koje smo mogli da se uvučemo da bi grad bio topao. Uništene su mnoge kuće. Nije bilo vode, toplote i svijetla, iako je bilo gasa. Mogao se bar zagrijati čaj i napraviti supa“, kako tvrdi.
Od 17. maja, Černihivska oblast je i dalje radila na obnavljanju struje, vode i gasa u naseljima pogođenim ruskom invazijom.
Okupatori su oštetili dosta infrastrukture: granatiranjem su spaljena mjesta redukcije gasa, bombardovani su podzemni gasovodi, a kuće su u ruševinama. Kada je bilo nemoguće proći autom, posljedice „ruskog svijeta” otklanjale su se pješke.
„Ali poslije bombardovanja, vjerovatno se ničega i ne plašimo. Šteta za mrtve i osakaćene ljude i grad. Strašno su nas uništili", kaže Oleksandr sa tugom u glasu i dodaje: "ali ništa, mi ćemo sve obnoviti!"
Sa stidljivim ponosom dodaje da mu je za ratni rad obećan „šesti razred“ zavarivača.
Černihiv - Tbilisi: Porodica podijeljena ratom
I dok se Oleksandr brani na svom frontu, 2.000 kilometara od Černihiva, u Tbilisiju (Gruzija), njegova sestra Irina pokušava da se pomiri sa mišlju da je u njenoj domovini rat.
Irina živi u Tbilisiju već 8 godina. Ona i njen suprug preselili su se u Gruziju 2014.
U prvim danima potpune ruske invazije, Irina je pozvala svog brata da pošalje ženu i ćerku u Tbilisi, ali su one to odlučno odbili.
„Moj brat je tako jasno rekao da neće nigdje ići i biti na poslu da ga nisam ni nagovarala, samo sam tražio da njegova žena i ćerka Daša, ona ima skoro 4 godine, dođu u Tbilisi. Ali one su odbile i ostale sa Sašom“, kaže Irina.
Prvi put je preko majke ostvarila kontakt sa bratom, jer je Oleksandr stalno radio. A kasnije je sve vijesti saznavala samo iz video obraćanja načelnika černihivske vojne uprave Vjačeslava Čausa, jer je veza potpuno nestala.
Nakon što je granata pogodila upravnu zgradu gradske službe za gas, gdje je postavljeno sklonište za bombe, gdje je bio Oleksandar i njegova porodica, Irina nije mogla da se smiri od nervoze. U to vrijeme nije mogla nikome da se javi.
„Tada smo vjerovali i molili se. Mnogo smo se molili. Kada sam čula da je pogođena jedna od zgrada njegove službe, pisala sam Telegram-kanalu černihivske policije, volonterima, da saznam bar neke informacije. Preko naših sunarodnika na Telegram-kanalu saznala sam za svoje rođake iz Černihivske oblasti da su svi živi. A onda smo plakali, zahvaljivali Bogu i Oružanim snagama Ukrajine“, prisjeća se Irina.
Prema riječima Oleksandra, on i njegova sestra su već u kontaktu preko mesendžera i čuju se najmanje jednom u dva dana. Razumije da je „sestra veoma zabrinuta“.
Irina sada ima dva sna: prvi je da svaki Ukrajinac može da se vrati kući, a drugi je da sa bratom prošeta mirnim Černihivom i kaže mu u oči da je on pravi heroj.
Diana Krečetova, „Ukrajinska pravda. Život“
power
rusi jadni ste za vijek vjekova!