Povratak iz Mordora: Kako se deportovani Ukrajinci izvode iz Rusije

Okupatori izvode stotine hiljada ljudi sa okupiranih teritorija.

Prema riječima komesarke za ljudska prava Ljudmile Denisove, od kraja maja, broj Ukrajinaca deportovanih od početka invazije u punom obimu premašio je milion.

Isporučuju se u dva velika čvorišta - u Rostovu i Taganrogu. Oni preispituju dokumente, telefone, vrše ispitivanja veza sa ukrajinskim vojnim i bezbjednosnim snagama (kao u filtracionim logorima), a zatim izdaju još jedan „sertifikat“ i formiraju vozove za „evakuaciju“ za centralnu i istočnu Rusiju.

Međutim, neki Ukrajinci se vraćaju. Neki čudom, neki lukavstvom, a neki zahvaljujući volonterima poput Olene (ime promijenjeno iz bezbjednosnih razloga). Ona pomaže deportovanima da napuste Rusiju.

Oni su iz bezbjednosnih razloga podijeljeni u samostalne strukturne jedinice. Ovo omogućava da dijelite informacije, ali ne i da prelazite u lične kontakte jedni sa drugima.

Na koji način volonteri moraju da se organizuju da bi se deportovani Ukrajinci vratili kući, pročitajte u članku "Ukrajinska Pravda. Život".

Sekundarna filtracija u Rusiji

Prije nego što odvedu ljude u Rusiju, okupatori sprovode filtriranje (postupke pretresa i ispitivanja) u nekoliko naselja. Zatim – formiraju autobuse za Rostov i Taganrog. Ljudi obično ne traže saglasnost ili su obuhvaćeni terminom "evakuacija".

„U početku su Ukrajinci prinuđeni da prođu kroz filtriranje negdje u „DNR“. Kasnije se sekundarno filtriranje odvija u Rusiji. Nakon toga se ljudima izdaju takozvani „bijeli sertifikati“ o tome ko su i šta su“, kaže Olena.

Dokumenti se ne oduzimaju, ali većina ljudi ih fizički nema. Pasoši su mogli ostati u ruševinama kuće, izgorjeti, izgubiti se, nestati kod rođaka.

Zaposleni u filterskim stanicama nude da dobiju rusko državljanstvo po ubrzanoj proceduri.

„Neki ljudi pristaju, ali ne da ostanu u Rusiji, već da pokušaju da odu treću državu. Ali suočavaju se sa problemom što im nije dozvoljeno da idu u Evropu sa ruskim pasošima“, objašnjava volonter.

Ako deportovani nemaju dokumenta za djecu, Rusi mogu da ih oduzmu. U zoni najvećeg rizika - majke sa bebama.

Na primjer, siroče Nataša iz Mariupolja više nema dom i muža. Poginuo je braneći svoj rodni grad. Žena sa 5-mesečnim dijetetom je deportovana bez saglasnosti, svi dokumenti su spaljeni. U Taganrogu su pokušali da joj uzmu bebu. Od stresa je oslijepila.

„S vjerovatnoću 99,9%  bebe se oduzimaju od majki. Kažu da ne mogu da dokažu da ste biološki otac ili majka. Ovo dijete se šalje u državnu ustanovu, ne navodi se ni adresa ni ime. Ne postoji procedura kojom roditelji mogu da dokažu da su njihova deca“, dodaje Olena.

Zato se u blizini ovih punktova nalaze šatori sa volonterima. Dijele vodu, sredstva za higijenu i istovremeno pitaju da li imaju dokumente, posebno za djecu.

"Moramo da shvatimo da je povjerenje kod svih je nula, pa ljudi i dalje idu u administrativne kancelarije i još uvijek popunjavaju ove formulare. A onda, kada im se kaže da im se dijete oduzima, počinju da traže spas", objašnjava Olena.

Ona dodaje da se uglavnom ljudi okupljaju i cijelim autobusima. Ali postoje i situacije kada volonteri izvode porodice odvojeno. Sve zavisi od toga kada su se prijavili i gdje se nalaze.

Bjekstvo od ruske "evakuacije"

Vozovi se formiraju u Rostovu i Taganrogu - idu u Vladivostok, Kareliju, Jakutiju i drugde krajeve duboke Rusije.

„Najvjerovatnije, oni više nisu pod velikom kontrolom. Uslovno rečeno, dovedeni su, preseljeni, a onda – ljudi, tu ste nekako pa se snađite. Imali smo nekoliko porodica koje su se vratile iz Vladivostoka u Minsk. Onda smo ih uzeli i poslali u Baltičke zemlje", - priča žena.

Drugi dio pokušava da ode u Sankt Peterburg, pa u Kalinjingrad, a odatle – u Evropu samostalno.

„Dugo nisam mogao da vjerujem da se deportacija dešava u stvarnosti. To je bilo moguće prije 80 godina, kada su ljudi bili krajnje ograničeni u kretanju i kada se moglo mnogo toga sakriti. Međutim, sada postoji snažan osjećaj da se Rusija nije obnovila i da radi na starim metodama. Pa sve klizi, sve se raspada. Čini se da izvode mehaničke pokrete koji uopšte nisu efikasni. Hvala Bogu da je to tako, jer imamo priliku da im se suprotstavimo“, prenosi svoja iskustva Olena.

Međutim, postoje objekti koji se pažljivo čuvaju. Na primjer, sirotišta i domovi za bebe. Djecu je trenutno nemoguće izvući odatle.

Volonterka je rekla da čak ni volonteri ne mogu da uđu u takve ustanove - samo ljudi "u uniformama" i sa posebnim dozvolama. Ona sugeriše da takvo ispitivanje olakšavaju dva faktora: nekadašnji imperijalni mehanizam da su djeca resurs i čista osveta.

„Razumijem da granice onoga što Rusi mogu sebi priuštiti da rade sa ljudima jednostavno ne postoje“, rekla je ona.

Ona je dodala da je postojao slučaj da je deportovanoj trudnici nakon porođaja oduzeto dijete.

Nedavno su volonteri prikupili autobus za one koji žele da napuste Rusiju u Evropu. U njemu je trebalo da se vozi žena u devetom mjesecu trudnoće, pa su se svi uplašili da ne ponove surovu priču.

"U ovom autobusu je jedna baka rekla ruskim graničarima da ide u Ukrajinu da vidi sina. Zadržani su 8 sati na granici, a mi smo se brinuli da devojčica neće da se porodi odmah tu. Jer neće imati priliku da vide dijete“, objasnila je Olena.

Osim toga, dokumenti cijelog autobusa su skenirani i poslati u Moskvu. Ne zna se na kojim spiskovima su ti ljudi uvršteni.

Glavni je problem – sa dokumentima

Ako osoba nema dokumenta sa fotografijama, onda ne može da ih obnovi u ukrajinskom konzulatu u Bjelorusiji. Zbog toga su ponekad putevi izvoza veoma teški.

"Postoji oporavak izgubljenih dokumenata. Algoritam je napisan na sajtu, ali u ratno vrijeme to je nemoguće izvršiti. Ako osoba nema aplikaciju „Dija“ ili telefon sa ukrajinskom karticom, ne može da prođe verifikaciju osobe," - kaže Olena.

Ona dodaje da većina ljudi nije ni razmišljala o čuvanju kopija u oblaku (na Internetu). A pasoši za inostrana putovanja nisu se aktivno pravili u malim gradovima ili selima. Na primjer, iz Pokrovska je dovedeno 160 interno raseljenih lica, ali niko od njih nije imao aplikaciju „Dija”.

Sada volonteri brinu o 95-godišnjoj baki iz Mariupolja. Ona ne zna ništa o gadžetima. Njen sin živi u Zakarpatju, ali se plaši da izađe iz EU, odbija i ne može, jer nema dokumenta.

Međutim, ni digitalna aplikacija ne daje pravo prelaska granice u Belorusiji. Samo uz proceduru identifikacije. Inače, ukrajinski operateri u ovoj zemlji ne rade – blokirani su.

Druga važna nijansa: zbog rata granica između Belorusije i Ukrajine je zatvorena zbog mogućnosti prodora diverzantskih grupa. Iako baka od 95 godina ili porodica sa malom decom vjerovatno nisu diverzanti.

„Želimo da se osoba koja želi da ide u Ukrajinu vrati kući, a ne negdje drugdje. Ima veoma bolesnih i starijih ljudi kojima je teško da se sele vani i da izdrže duga putovanja na Baltik, Poljsku, pa onda odatle u Ukrajinu. Ali i oni se slažu. Imali smo dvije starice koje su morale da pješače oko 3 km na granici od jednog kontrolnog punkta do drugog. Padao je snijeg, padala kiša, bili su loše obučeni za ovo vrijeme. Ali ipak su savladali ovu distancu jer su htjeli da idu kući“, rezimirala je Olena.

Prema njenim procjenama, volonterska organizacija je uspjela da vrati oko hiljadu ljudi. Ova cifra ostaje kritično niska u poređenju sa brojem deportovanih Ukrajinaca.

Ali proces se nastavlja, a broj ljudi koji žele da se vrate u Ukrajinu stalno raste.

https://life.pravda.com.ua/society/2022/06/9/249026/