Koliko god da smo prije 24. februara slušali o početku rata, vjerovali ili ne, ruski napad na Ukrajinu iznenadio je svakog od nas.
Za majku vaspitačicu sirotišta porodičnog tipa Mariju Perepjatenko bilo je to apsolutno iznenađenje, koje joj je od prvih trenutaka razdiralo srce nevjerovatnim strahovima i iskustvima. Zato što je tog dana sedmoro od njenih osmoro djece bilo u različitim djelovima Ukrajine, a ona je bila u inostranstvu, lišena mogućnosti da se brzo vrati.
O tome kako je majka-hraniteljka uspjela je da sakupi svu maloljetnu djecu i da se zaposli u inostranstvu – možete pročitati u tekstu ispod.
"Niko nigdje ne leti! Imamo rat"
Sredinom februara, majka Marije Perepjatenko proslavila je 70. rođendan. I sama Marija je odavno zaslužila odmor: odgajati sedmoro djece (ima i osmog, najstarijeg sina, koji već živi samostalno u drugom gradu), od kojih su petoro usvojeni - to je zaista težak i važan posao. Stoga su 17. februara ona, njenaa majka i 14-godišnja ćerka Vasilisa otišli na odmor u Egipat.
„Tokom ovog perioda, četvoro djece je poslato u sanatorijum u Zatoki, u blizini Odese, a najstariji usvojeni sin je studirao u Černjigovu“, prisjeća se Marija.
"A najmlađi sin, koji ima samo 8 godina ima psihoneurološko oboljenje i studira u internatu po 5-dnevnom sistemu u našem rodnom Pokrovsku, u Dnipropetrovskoj oblasti. Tako da sam se dogovorila da on ostane tamo za vikend."
Tačno 24. februara u 5 sati ujutro Marija i njeni rođaci su morali da krenu na aerodrom da bi se vratili u Ukrajinu. Izašli su iz sobe sa koferima, čekali autobuse i nisu razumijeli šta se dešava.
"Bilo je jednostavno grozno! Stojimo oko sat vremena i niko ne dolazi. Kada sam pozvala našeg turoperatora, rekao je: 'Trenutno niko nigdje ne leti!' Imate rat, idite u svoju sobu“. Onda smo već otvorili vijesti na telefonima, sve je izgledalo nestvarno", kaže žena.
Marija se prvih dana sjeća kao noćne more.
„Za mene je to najgora situacija kada ništa ne možeš da promijeniš. Nismo išli nigdje i još dvije nedjelje sam bila zarobljena u Egiptu. Nisam znala da li će sve biti u redu ili ne, pa su djeca... i sve vrijeme smo bili u kontaktu sa njima, rekla sam im kako jeste: da je sada takva situacija i da svi treba da budemo jaki“, dodaje majka-vaspitačica.
Na sreću, egipatska vlada je vrlo brzo naredila da se ukrajinski turisti ostave u hotelima pod istim uslovima u kojima su se odmarali – uz hranu i uslugu. U to vrijeme u zemlji je bilo oko 5.000 turista, koje dvije nedjelje nije bilo moguće izvesti.
"Ti si ništa. I ti si sve"
„Besplatno su nas odvezli u Šćećin – to je Poljska. Smjestili su nas u izbjeglički kamp: u školsku fiskulturnu salu. Tamo sam dala svoje srce Poljskoj! Shvatila sam da ne želim više ni u jednu zemlju, jer tu su brinuli o nama... Čak su i njihova djeca pekla kolače i donosila nam ih. Poljaci su ispali tako topli, tako dobri domaćini... Ovo je bio lijek za nas u stanju potpune neizvjesnosti“.
Okupiti djecu po cijeloj zemlji i odvesti na sigurno, a potom se s cijelom porodicom smjestiti u stranoj zemlji, bez finansijskih sredstava, uprkos problemima sa transportom... Nekome bi to izgledalo potpuno nerealno. Ali Marija se snašnla i razvila akcioni plan:
„Dala sam sve od sebe da ih što prije pokupim i da ne izdam svoju djecu. A kada se svim srcem trudiš, neke više sile se uključe i nešto počinje da se kreće.
Rat daje dva stanja: ti si ništa, jer ništa ne zavisi od tebe, i ti si sve, jer sudbina drugih zavisi od onoga što radiš."
Pošto je Marija već 14 godina majka-hraniteljka, imala je mnogo kontakata sa volonterima i dobrotvornim organizacijama. Pozivi, pozivi ponovo i puno iskustava!
„Mamu i Vasilisu sam ostavila u Poljskoj, a ja sam samo ušla u voz i otišla. Tresla sam se od Šćećina do Pšemisla 15 sati, a tamo sam prešla granicu pješke, pa autobusom do Lavova.
Imala sam sreće sa vozom za Krivi Rog, jer je išao besplatno, ali u spavaćem vagonu – meni je to bio bonus za taj voz“, smije se Marija.
Prvo je žena otišla kući da pokupi svog najmlađeg sina. Istovremeno je sastavljala dokumenta za odvođenje djece.
„Puno nam je pomogla naša socijalna služba, hvala im! I sin koji studira u Černigovu se vratio kući, već ima 18 godina, pa ne može da pređe granicu, sada „čuva našu kuću u Pokrovsku“, Marija kaže.
U Ukrajini je ostao i Marijin najstariji sin. Trenutno ni momci ni sama žena ne razumiju šta će im se dogoditi sa učenjem i radom.
„Tri majke su imale 38 djece“
Perepjatenko je u evakuaciji djece pomagala Alijansa „Ukrajina bez siročadi“, sa kojom se sastala u Odesi. Pomogli su u transportu, odmoru, hranili i poslali u Lavov.
"Nažalost, djeca su uspjela da malo vide rat, jer su ruski projektili letjeli iznad Zatoke. Štaviše, djeca su prevezena u drugi sanatorijum, gdje je bilo pouzdanije sklonište za bombe, i morali su da se kriju. Ali sada su dobro“, uzdiše majka.
Volonteri su se maksimalno predano i profesionalno odnosili prema evakuisanima, ali su na granici počeli nesporazumi sa papirima.
„Tamo niko nije razumio kakav je to porodični oblik tako čudan - “sirotište porodičnog tipa“, – ističe Marija sa akcentom na riječ „porodičniog“.
- Graničari poznaju zakonodavstvo o odvođenju djece iz običnog sirotišta. Shodno tome, počeli su da traže od mene papire za djecu, koji nisu predviđeni za našu situaciju i ne možemo da ih imamo. Jer mi smo porodica, a ne institucija.
Sjedjelin smo na granici više od četiri sata. Sa nama su bila još dva „sirotišta porodičnog tipa“. Ukupno za tri majke bilo je 38 djece! Dok su sa nama unutra rješavali, djeca su bila na punktu. Na sreću, na kraju smo bili pušteni."
Nakon prelaska granice, porodica je ponovo našla privremeni smještaj u izbjegličkom kampu u selu Medica. Tamo su čekali ponovni susret sa svojom majkom Marijom i Vasilisom.
„Dok se sve ovo dešavalo, pisala sam i zvala sve kontakte koje sam imala da nam pomognu oko stanovanja, jer je bilo jako teško naseliti takvu gomilu kao što je naša“, rekla je žena.
Na kraju, kada je cijela porodica bila na okupu, hraniteljka je imala tri opcije za naseljavanje. Glava porodice odabrala je onu koju nudi dobrotvorna organizacija „Dječji gradovi u Ukrajini“ u saradnji sa poljskom fondacijom „Pristanek rodzina“.
Porodica živi u gradu Vroclavu već oko tri mjeseca.
„Mogu povesti svu siročad sa sobom“
Porodica Perepjatenko bila je smještena u stanu od 450 kvadrata, gdje pored njih žive još dvije porodice. Apartman ima 28 ležaja.
„Zaposleni u fondaciji pronašli su bogate ljude koji imaju udobne stanove, koje ne koriste, i iznajmili su nam ovaj stan na duže vrijeme. Naši uslovi su luksuzni!
Što se tiče hrane, pravimo spisak proizvoda i stalno nam donose ono što smo napisali. Prevoz u Vroclavu je i dalje besplatan. Sva medicinska pitanja rješavaju se o trošku fonda. Tu su advokati, psiholozi, psihijatri...
Sve se rješava apsolutno, oni to rade kao za svoje. Ponekad je to čak i teško prihvatiti, jer unutra nije prijatno: nisam navikla da se neko tako brine o nama“, priča Marija svoje iskustvo.
Vaspitačica kaže da fond trenutno ima iznajmljenu kuću za 60 ljudi i da su bili spremni da uzmu cijelo sirotište iz Ukrajine, ali nisu uspeli da riješe birokratska pitanja.
Moguće je da će ova informacija biti od koristi nekim hraniteljskim porodicama ili sirotištima porodičnog tipa koji nemaju dugoročno stanovanje“, dodaje ona.
Prema riječima Marije, Ukrajina ispunjava i svoje finansijske obaveze prema sirotištima porodičnog tipa i hraniteljskim porodicama: uplate za djecu se prenose, doduše sa malim zakašnjenjem, a socijalne službe ih prate i telefonom. Međutim, do kraja rata žena bi željela da ostane sa djecom u Poljskoj.
„Preko suda sam se već registrovala po poljskom zakonu kao privremeni staratelj, ovo pomaže u rješavanju takvih domaćih problema kao što je, na primjer, upis djece u školu.
Zatim, takođe preko suda, možemo da se prekvalifikujemo iz ukrajinskog sirotišta porodičnog tipa u poljsku hraniteljsku porodicu. Tada ćete morati da odustanete od ukrajinskih plaćanja i dobijete poljski dječiji dodatak. Ovdje mogu i djecu uzeti na čuvanje, ali je poželjno da to budu ukrajinska djeca.
Inače, ovo je sada zaista problem: u Poljskoj ima mnogo ukrajinske djece koja su ostala siročad. Ali planiram da se vratim, svu ovu djecu ću moći da povedem sa sobom, jer su to državljani Ukrajine“, prenosi Marija svoje iskustvo.
Aljona Medvedjeva, specijalno za „Ukrajinsku pravdu. Život“
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR