Bivša učiteljica, penzionerka Vira Jakivna uspjela je da preživi u ratom razorenom Sjeverodonjecku. Kada je veći dio grada već bio uništen i kada se granatiranje nastavilo od jutra do večeri, uspjela je da pobjegne.
Ćerka se više nije nadala da će videti Veru Jakivnu živu, jer od nje nije bilo vijesti više od mjesec dana.
Penzionerka je živjela u svom stanu bez gasa, struje, vode i komunikacije, naučila je da razlikuje različite vrste oružja, a jednom je umalo stradala od krhotina granate.
Sada je Vera Jakivna u okupiranom Starobilsku, tako da je ne zovemo pravim imenom.
Žena je za "Ukrajinsku istinu. Život" ispričala šta se dešava u Sjeverodonjecku, kako ljudi tamo preživljavaju i šta je ostalo od nekada sređenog i njegovanog grada.
Ostala je sama u haustoru
Prvih dana rata grad je bio relativno miran. Vira Jakivna kaže da je samo ponekad „uletjela“, pa su ljudi izlazili napolje. Svakih 10 dana u grad je donošena humanitarna pomoć, a u domovima ljudi bilo je struje i gasa.
Početkom marta Rusi su počeli da provaljuju u Sjeverodonjeck i gađaju ga. Konkretno, u jednom danu požar je zahvatio devet visokih zgrada.
Okupatori su pogodili i centar za humanitarnu pomoć, prijavljeni su ranjenici.
Granatiranje je postajalo sve češće i jače, a radnje u gradu su počele da se zatvaraju jedna po jedna. Ostale su samo male, a kraj njih su počeli da se nižu dugi redovi.
"Moglo se stajati dva sata. Osim toga, bilo je opasno. Bilo je slučajeva da su ljudi ginuli u redu u prodavnici. Znam da su i dvije osobe poginule dok su stajale iza humanitarca", kaže Vira Jakivna.
U stanovima stanovnika Sjeverodonjecka nestali su struja, gas i voda. Takođe nije bilo veze.
"Jedan od ovdašnjih biznismena je imao bunar, donosio je benzin i pumpao vodu. Redovi do njegove zgrade su bili ogromni. Stajali su pod vatrom 2-3 sata da bi skupili vodu", prisjeća se.
U dvorištu od cigala ljudi su postavili nešto kao peć na drva. Da biste to uradili, oboreno drveće.
Živjela sam u takozvanom "starom" gradu, bilo je tiše nego u "novom", već je bio uništen. U početku su se ljudi koji nisu imali vremena da se evakuišu, selili kod rođaka ili poznanika u "stari" grad, ali je onda počeo da puca i na nas“, – priča Vira Jakivna.
Ljudi su masovno napuštali grad. Komšinica je zvala Viru Jakovnu u Poljsku, ali ona nije mogla da ode jer se razboljela. Nekoliko puta tokom jakog granatiranja žena je odlazila u sklonište, gdje su joj noge bile veoma hladne. Oko mjesec dana imala je temperaturu, jak kašalj i slabost.
Na kraju, krajem marta, Vira Jakivna je ostala sama za cio haustir, a u kući je pored nje živjelo samo šest ljudi.
U napuštene stanove su se uselile borce takozvane „LNR“
Žena je jednog dana čula jak prasak, pomislila da neko uništava gvozdenu garažu u dvorištu, a onda je shvatila da joj čizmama kuca na trem.
Otvorila je vrata i ugledala petoro ljudi sa oružjem. To su bili pripadnici „LNR“. Rekli su da treba da zauzmu stan u prizemlju.
„Prvo nijesmo razumjeli ko je došao kod nas. Komšinica je prišla vojsci i rekla: „Ne ulazite u naše tremove! Žaliću se na tebe! Čitam vam sada šta treba da uradite.“ I počela sam da čitam upozorenje ukrajinske strane Rusima: „Ruski vojnici, spasite svoj život, gubite se odavde!“ sjeća se Vira Jakivna.
Međutim, ispostavilo se da su pripadnici „LNR“ mobilisani stanovnici regiona Lugansk koji nije pod kontrolom Ukrajine i, prema riječima Vire Jakivne, nisu izgledali baš reprezentativno.
"Oni se nevoljno bore. Kažu da smo mi isti kao i vi, samo su nam dali mitraljeze", rekla je žena.
„LNR-ovci“ su se smjestili u napuštene stanove, otišli ujutru, a uveče se vratili.
Krajem maja situacija je počela da se pogoršava, posebno kada su Rusi ušli u predgrađe grada, i otpočele su žestoke ulične borbe.
Granatiranje je već bilo sa obje strane, počelo je u 5-6 sati ujutro i trajalo je do 21 sat.
Ljudi su izlazili iz skloništa i podruma na ulicu samo da bi pripremili hranu iz zaliha, a vrlo malo komunicirali jer su bili veoma umorni.
„Dva puta su granata pogađale u krov kuće, štale su srušene. O prozorima ne moramo ni da pričamo. Nema ni jedne kuće sa cijelim prozorima. Vidjela sam kako kuće gore posle udara, niko ništa nije gasio“, rekla je žena.
Čovjek je otišao po cigarete, igubio je nogu i preminuo je bez pomoći
U početku je tijela mrtvih sa ulice odnosila lokalna ritualna firma „Panteon“. Bilo je teško doći do groblja, pa su ljudi sahranjivani u blizini, na nekadašnjem groblju. Ako je pokojnik imao dokumente, ime je ispisano na krstu. Neidentifikovana tijela ležala su u mrtvačnici dok je bilo svijetla. Vira Jakivna ne zna gdje su kasnije odvedeni.
Kasnije su ljudi počeli da sahranjuju po dvorištima.
"U našem dvorištu je zakopan komšija. Bio je ljevak dubok do pet metara, tu su ga stavili", rekao je penzioner.
Žena se sjeća kako je umro stanovnik susjedne kuće. Čovjek je bio veseo i aktivan, volio je da komunicira sa svima i vozio je bicikl čak i pod vatrom.
Jednog dana je otišao po cigarete i granata mu je otkinula nogu. Niko mu nije pružio medicinsku pomoć i ubrzo je preminuo.
U istom naselju kao i Vira Jakivna živeo je i 74-godišnji bivši građevinac koji je gradio u Sjeverodonjecku. Penzioner u laganoj jakni je u hladnoj sezoni istrčao u sklonište, a kada je izašao vidio je da mu je krov kuće srušen, a stan potpuno urušen.
"Tamo nije mogao ni da ode. Prvi put je otišao u krpama, bio je smješten u stanu gdje nikog nije bilo, ljudi su ga čuvali, hranili. I on je prvi put rekao: "Hoću da se objesim“, priseća se Vira Jakivna.
Vidio sam kako leti projektil, a iza njega se kaldrma diže u vazduh
I sama žena se jednom probudila misleći da ne želi da živi. Nije sišla u sklonište, već je stajala u hodniku svog stana. Prozore je prekrila ćebadima i kartonima, sve je stalno ispadalo od granatiranja, čak su i ekseri letjeli, ali je žena iznova prikrivala prozore.
"Svi napadi su počeli iznenada, nisam imala vremena da stignem do skloništa, a bilo je nemoguće stalno biti tu. Kada je počelo granatiranje, uvijek sam se plašila vatre, otišla sam do vrata gdje sam imala torbu sa dokumentima da bi sa njom istrčila iz kuće“, priča penzionerka.
Jednog dana, tokom granatiranja, u hodniku žena je stajala u cipelama. I čula je kako jedino nerazbijeno staklo na prozoru zvecka u stanu. Kada je postalo tiše, vratila se u sobu i primjetila da je krhotina probila i staklena unutrašnja vrata i ogledalo u hodniku gdje je stajala.
„Fragment je odletio oko 10 centimetara od mene. Našla sam ga na podu“, rekla je žena.
Vira Jakivna je vidjela kako leti projektil, a iza njega se kaldrma dizala sa zemlje u vazduh, a kada je proletio, kamenje je padalo kao kiša.
Ali najgore je, prema njenim riječima, bilo kada je raketni sistem GRAD snažno udario i ispalio gomilu granata, a one su eksplodirale iznad kuća.
Konačno, sredinom juna, kada su ukrajinske trupe kontrolisale samo industrijsku zonu grada i nalazile se na teritoriji fabrike „AZOT“, a Rusi pokušali da ih opkole, žena je odlučila da se evakuiše gdje god je to moguće, odnosno u Starobilsk, gdje živi njena ćerka.
„Išala sam po toplu vodu na čaj kod prijatelja, oni kuvali su i častili me. Žena koja mi je pomogla rekla je da ne može više i da će da ode. I pozvala je i mene da odem. Ovo je uticalo na mene jer su ti ljudi bili za mene podrška“, kaže Vira Jakivna.
Vozili su do Starobilska automobilom URAL veoma velikom brzinom da bi se provukli da ne dođu pod vatru.
Svuda se osjeća miris zapaljenog bora
Žena je napustila grad prije nego što je ukrajinska vojska napustila Sjeverodonjeck i povukla se na utvrđene položaje.
Vira Jakivna se još nije oporavila od onoga kroz šta je morala da prođe.
„Budim se noću, a ćerka mi sjedi u kuhinji sa upaljenim svijetlom. A nismo imali svijetla, kretali smo se samo u mraku, i kada sam to vidjela, mislila sam da je eksplodirala fosforna bomba. Jer kada su te bombe eksplodirale, prozor mi je bio svijetao. Masa malih zvjezdica pojavila se visoko na nebu, zatim su pale i prestale da gore“, rekla je penzionerka.
Vira Jakivna se prisjeća da je prije rata njen rodni grad bio „kao jaje“: tamo su napravili puteve, prelijep park, počeli da rade na jezeru u parku, sadili biljke i otvarali odbojkaške terene.
„Bilo je lijepo gledati. Popravljale su se škole, gradila su se igrališta u njihovoj blizini, a postojao je plan da se izgradi najsavremeniji bolnički kompleks“, rekla je žena.
Sada grad ima užasan izgled, u stvari ne postoji.
„Toliko je razaranja da je teško zamisliti kako se može obnoviti. Uništeno je bukvalno sve: prodavnice, restorani, bolnice. Dom kulture je dugo stajao posle popravke, ali su počela i da ga uništavaju. I gradska uprava se drži. Ali jame u njegovoj blizini su duboke, nekoliko puta su htjeli da uđu u to. Svuda se osjeća samo miris zapaljenih borovih iglica“, kaže Vira Jakivna.
Međutim, u gradu je i dalje ostalo oko 8.000 ljudi, a Rusi se naseljavaju u napuštene kuće.
Prema riječima načelnika Luganske vojne administracije Sergija Hajdaja, Sjeverodonjeck je 90% uništen.
Jana Osadča, za „Ukrajinsku pravdu. Život“
https://life.pravda.com.ua/society/2022/06/29/249333/
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR