Albina Žarkova je ljekar sa 14 godina iskustva.
U mirnodopsko vrijeme radila je na kardiologiji i odjeljenjima intenzivne njege za kovid, predavala na Medicinskom institutu Sumskog državnog univerziteta.
Rat punih razmjera primorao ju je da napusti svoj rodni grad i da zamjeni poznate zidove bolnice za vagone voza za evakuaciju, koji spasava i prevozi ukrajinske pacijente sa žarišta borbenih dejstava na zapad zemlje. Sada je ljekarka međunarodne humanitarne misije „Ljekari bez granica”.
Albina je za „Ukrajinsku pravdu. Život” ispričala o povredama sa kojima se ljudi evakuišu i teškoćama rada ljekara medicinske bolnice na šinama.
Otišla je na zapad da spašava pacijente sa istoka
Sumiščina je među prvima osjetila napad ruske vojske 24. februara. Već prvog dana neprijateljski tenkovi su ušli u Sumi, Albinin rodni grad. Prema njenim riječima, u početku je pokušavala da ispuni svoje dužnosti, ali kada se ukazala prilika da ode, evakuisala se na zapad Ukrajine.
„Kada su počeli da me puštaju iz grada, bilo je jako teško, ali sam ipak odlučila da odem na zapad Ukrajine“, kaže doktorka.
Već tražeći posao u Užgorodu, Albina je na društvenoj mreži vidjela objavu da „Ljekari bez granica” regrutuju medicinare za rad u evakuacionom vozu. Bez razmišljanja, ali i ne očekujući ništa, odmah je predala svoj CV.
„Gledala sam opcije i u Ukrajini i u inostranstvu, ali nisam htjela da odem. Onda su me pozvali i rekli: „Pogledali smo tvoj profil, ako se slažeš, odgovaraš nam.“ Odlučila sam da će ovo biti najbolja opcija. Već sljedećeg jutra otišla sam u Lavov i pridružila se timu“, prisjeća se Albina.
U to vrijeme tek je bio pokrenut projekat sanitetskog voza. A već 31. marta izvršena je prva evakuacija Ukrajinaca pogođenih ratom.
„Ja i još dva doktora bili smo pioniri ovog projekta“, dodaje doktorka.
Kako živi evakuacioni voz
Evakuacioni medicinski voz se sastoji od 8 vagona. Postoji jedinica intenzivne njege u kojoj se nalaze pacijenti kojima je potrebna posebna njega. O njima se brinu anesteziolozi, ali je tu više puta radila i Albina.
Tu su i "obični vagoni" gdje su prisutni pacijenti umjerene težine, i dva vagona za nastradale kojima je potrebna manja nega. Svi evakuisani su stalno pod nadzorom ljekara.
"Vi radite kao običan ljekar na običnom odjeljenju. Nakon što se pacijenti dovezu do vagona, zakazuju se pregledi. Naše medicinske sestre mjere vitalne znakove pacijenata. Takođe posmatramo i prilagođavamo prethodne preglede ljekara po potrebi", kaže Albina.
Ljekar, pored obavljanja poslova kardiologa, terapeuta i ljekara hitne pomoći, koordinira sve procese zajedno sa inostranim koordinatorom „Ljekara bez granica“.
U početku je jedan let bio zamijenjen drugim, a jedino vrijeme kada ste mogli da se odmorite bio je u vozu dok je krenuo na istok po nove pacijente.
"Bilo je tako da kad bismo stigli, imali smo dva sata da se operemo, i odmah smo se vratili u voz. Odmarali smo se tokom putovanja na istok, a onda se vraćali sa pacijentima. Najduži takav ciklus koji sam imala sastojao se od 5. putovanja. Nije bilo lako, ali je bilo zanimljivo i zaista važno“, naglašava Albina.
Danas dvije ekipe ljekara rade u smjenama na evakuacionom vozu. Anesteziolog i "opšti" ljekar hitne pomoći moraju biti prisutni. Ima i pet medicinskih sestara.
"Na odjeljenju intenzivne njege moraju da budu dvije medicinske sestre. Pored toga, ima još 5 pomoćnih sestara, uglavnom mlađih studenata raznih medicinskih univerziteta", pojašnjava Albina.
Pored ljekara, život evakuacionog voza podržavaju zaposleni u „Ukrzalizniciji” (Ukrajinska željeznica), tehničari, inženjeri koji brinu o instalaciji kiseonika i generatorima.
Tu su i prevodioci, jer u timu su i tri predstavnika inostrane kancelarije „Ljekara bez granica“ – viša medicinska sestra koja koordinira rad medicinskih sestara, posebno odjeljenja intenzivne njege.
„Oni dijele svoja iskustva, pomažu nam da razumijemo ispravnost primjene modifikovanih protokola, uzimajući u obzir 50-godišnje iskustvo organizacije „Ljekari bez granica“ u zonama sukoba u različitim zemljama svijeta.
Pomažu u koordinaciji procesa, sprovode obuke tokom putovanja na istok, kada ima više slobodnog vremena. Oni koordiniraju pripremu vagona za prijem pacijenata i već prate ispravnost procedura“, kaže doktorka o svojim stranim kolegama.
"Povrede pacijenata nisu samo fizičke, ljekari moraju biti i psiholozi"
Od 31. marta sanitetski voz je već izvršio više od 50 evakuacija. Ipak, Albina je najviše upamtila prvu. Tada je „bolnica na točkovima“ otišla u Zaporožje da pokupi ranjene odrasle i djecu, uključujući i stanovnike Mariupolja.
"Svi se sjećamo prvog putovanja u Zaporožje. Imali smo pacijente iz Mariupolja sa različitim pričama, uključujući i one koji su otišli iz zelenih hodnika. Tada je na konvoj pucano, djeca su povrijeđena", prisjeća se Albina.
Uglavnom, „bolnica na točkovima” evakuiše pacijente iz zdravstvenih ustanova. To nisu samo oni koji su povrijeđeni tokom rata, već i osobe sa pogoršanjem hroničnih bolesti koje nisu mogle dobiti blagovremenu medicinsku pomoć ili nisu imale ljekove za spašavanje života; pacijenti u teškom stanju zbog posljedica određenih bolesti. Međutim, često su putnici ljudi koji su nedavno stradali od posljedica vojne agresije Ruske Federacije.
Konkretno, „Ljekari bez granica“ su evakuisali ranjene uslijed ruske raketne vatre sa stanice u Kramatorsku. Tada je povrijeđeno skoro stotinu ljudi.
"Pacijenti nakon napada na stanici Kramatorsk su bili veoma teški. Cijele porodice, majke sa djecom. Bilo je djece koja su izgubila jednog ili oba roditelja. Bilo je to zaista teško prihvatiti", priznaje Albina.
Doktorica priznaje da se rad svih koji brinu o pacijentima u evakuacionom vozu ne svodi samo na direktne dužnosti ljekara. Ponekad morate biti i psiholozi da biste podržali ljude koji su ne samo fizički pogođeni ratom, već su izgubili i voljene osobe ili bili svjedoci događaja koji im se ne mogu staviti u glavu.
Svaki predstavnik našeg osoblja, čak i rukovodioci i tehničari, treba da budu spremni da rade sa pacijentima kojima je potrebna psihološka podrška, kaže Albina.
Prema njenim riječima, pacijenti su često depresivni. Zbog toga su svi željeznički radnici spremni za psihološki teške razgovore sa žrtvama.
„Plaše se svakog zvuka, svake buke. Jako je teško, posebno sa onim pacijentima koji su bili preblizu strašnih događaja.
Vidimo da je priprema za rad sa njima veoma važna tačka u radu ljekara bilo kog profila. I moramo dugo da budemo spremni“, naglašava Žarkova.
Istovremeno, napominje da su se ljekari pokazali spremnijim za savremene realnosti rada nego što se moglo očekivati.
Samo se trudite da ne razmišljate o tome šta se dešava negdje oko vas, već se fokusirate na pacijente, njihove potrebe – da im pružite što kvalitetniju medicinsku negu, ne obraćajući pažnju na spoljne faktore“, kaže ljekarka.
Jedna od preko hiljadu priča koje se čuju u evakuacionom vozu
Starija žena iz jednog sela u Luganskoj oblasti, koja se evakuisala vozom sa suprugom invalidom, govorila je o tome kako Rusi uništavaju civile.
„Prošle godine nam je socijalna služba dodijelila poseban krevet. Oko njega sam napravio improvizovano sklonište i pokrio ga ćebadima. Na početku rata, kada je granatiranje bilo daleko, sakrivala sam se ispod njegovog kreveta. Eksplozija, vrisnula sam od straha“, rekla je ljekarima iz evakuacionog voza.
Kada je granatiranje počelo da se čuje, morala je da se sakrije u podrum, ostavljajući muža iza sebe. Jednostavno nije mogla da ga podigne.
"Svaki put sam se plašila šta bih mogla da vidim kada se vratim. Kada su prozori na našoj kući bili razneseni, komad stakla mu je posjekao nogu. Bila je to plitka rana, ali sam se i dalje osjećao toliko loše da sam ga napustila. Komšinica je ponudila nama i drugim ljudima da se sakrijemo u njenom susjednom podrumu.
7. maja, tokom granatiranja, tamo je bilo oko 11 ljudi. Pogledala sam kroz prozor i vidjela dvije bombe koje su pale na njenu kuću, razbile krov i pod. Prosto nisam mogla da vjerujem da od ove dvospratnice ništa nije ostalo – samo ruševine, ispod kojih je 11 ljudi“, rekla je putnica.
„Teško je vidjeti veliki broj povrijeđenih u jednom vagonu“
Do 23. septembra, „Ljekari bez granica“ su evakuisali više od 1.400 pacijenata sa žarišta u bezbjednije regione, od kojih su 78 siročadi.
Od avgusta, broj povrijeđenih zbog borbenih dejstava dostigao je 45% od ukupnog broja evakuisanih Ukrajinaca. Međutim, prema riječima Albine, sada postoji tendencija smanjenja ovog udjela pacijenata.
"Mislim da svi ljekari Ukrajine nisu bili pripremljeni za toliki broj različito povrijeđenih. I svi su u jednoj prostoriji ili, u našem slučaju, u jednom automobilu", napominje ljekarka.
Ljekari evakuacionog voza svaki put imaju posla sa ozbiljnim pacijentima koji su preživjeli traumatske amputacije udova. Kod nekih su povrijeđeni organi grudnog koša, trbušne duplje, nogu i ruku.
"Ovo dovodi do destabilizacije kardiovaskularnog sistema, respiratornog sistema, veoma je teško. Na prvom putovanju bila je žena sa unakaženim licem. Bili smo šokirani. Svi koji su bili na ovom putovanju dobro su je upamtili.
A nakon toga je bila žena sa još težim povredama lica, glave i mozga“, kaže Albina.
Sjeća se i najtežeg pacijenta kojeg je tim „Ljekara bez granica“ morao da evakuiše.
Čovjek iz Mikolajeva imao je izuzetno komplikovanu povredu stomaka, stalno mu je bila potrebna podrška kiseonikom.
„To je bio pravac Odese. Odnosno, pacijenta iz Mikolajeva je ekipa hitne medicinske pomoći dovezla u voz sa teškom povredom trbušne duplje, sa višestrukim povredama organa trbušne duplje, sa potrebom za kiseonikom. Bukvalno ga nismo napuštali tokom cijelog puta“, prisjeća se.
Albina priznaje da je psihički najteže kada je djeci potrebna reanimacija. Na takav rad se, kaže, nemoguće naviknuti.
Istovremeno, entuzijazam da se pomogne spasavanju ljudi ne blijedi. Istina, dokle god ima fizičke snage da stoji na nogama, priznaje ona.
„Najteže je fizički. Psihološko prilagođavanje, entuzijazam je i dalje tu i želite da radite i dalje pomažete, ali kada su fizičke rezerve već iscrpljene, onda dolazi trenutak kada i vi i svi drugi shvatite da je vrijeme za odmor. I psihički je, naravno, uvijek teško. Čak i ako mislite da je sve u redu sa vama“, priznaje Albina i dodaje da čak i kada se ljekari trude da bol svojih pacijenata ne prođe kroz njih, postoji slučaj da „postaje blizak“.
Prema njenim riječima, i samim ljekarima je često potrebna psihološka podrška nakon onoga što su vidjeli. U tu svrhu se periodično održavaju obuke.
Istovremeno, iz evakuacionog voza, uprkos psihičkom opterećenju, nije otišao nijedan ljekar.
Doktorka ističe da radi sa „timom entuzijasta”.
Priznaje da ona i njene kolege ne govore u potpunosti šta se dešava u evakuacionom vozu, koji spašava ljude pogođene ruskom invazijom od žarišta. Čak i svoje rođake su obavještavale postepeno.
"Ja i mnoge kolege prvo smo vrlo postepeno objasnili šta radimo. Gotovo niko do kraja ne priča šta i kako se dešava. Ali moramo shvatiti da, na kraju krajeva, ovo nije direktno učešće u neprijateljstvima... Postoje određeni momenti, recimo, ponosa (od strane rođaka). Ali teško je. S jedne strane, vaši najmiliji i bivše kolege sa posla su ponosni na vas, a sa druge strane razumijem da je moja majka veoma zabrinuta“, priznaje Albina.
Istovremeno, naglašava da nikada nije osjetila strah kada je krenula na drugu evakuaciju.
"Nema straha i nije ga bilo od samog početka. Samo sve doživljavate kao posao i pokušavate da se fokusirate na ono što radite. Tako sve uspijevate da preživite."
Diana Krečetova, „Ukrajinska pravda. Život“
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR