Ležali su tamo gdje ih je duša ostavila: Kako je Mariupolj ubijen

Proljeće 2022. u Mariupolju izgledalo je nenormalno hladno. 12. april je bio na kalendaru širom svijeta. A za Nataliju Sljuščinsku vrijeme je stalo. Nekoliko dana je ležala u jedinoj preživjeloj sobi privatne kuće u Primorskom okrugu. U rukama je držala bakinu drevnu ikonu Nikolaja Čudotvorca i parče papira sa molitvom.

Mozak je odbio da shvati strašnu stvarnost. U bašti u kojoj je kao dijete sadila paradajz, njena 93-godišnja majka je zakopana u smrznutu zemlju. Njen suprug Bohdan već nedjelju dana leži ispod ostataka prozora na otvorenom.

Bombe i granate eksplodiraju svuda unaokolo bez prestanka, pretvarajući ostatke života u pepeo. A u radijusu od nekoliko kilometara nema ni jedne žive duše. Čini se da u cijeloj vaseljeni kucaju samo dva srca: njeno i vjerni pas Tihon. On se stisne uz njeno smrznuto, iscrpljeno tijelo. Liže lice i ruke, kao da moli da preživi.

Natalija Sljuščinska ispričala je za „Ukrajinsku pravdu.Žiivot” šta je vidjela, čula i osjetila tokom torture u Mariupolju.

Slijedi njena priča.

Mariupolj je predstraža

Moj muž i ja smo živjeli u centralnom dijelu Mariupolja. Uvijek sam se divila koliko je on, dječak iz Lavova, učinio za moj rodni istočni grad. Pomogao je aktivistima da vrate istorijsko ime, otvorio je umjetničku školu, napravio odsjek za sociologiju na lokalnom univerzitetu, pisao udžbenike, pjesme, muziku, podržavao ansamble.

Radila sam na lokalnoj televiziji. Ali posljednjih godina brinula se o svojoj majci. Tokom kovida, preselila sam se kod nje u Primorski okrug. Oduvijek sam voljela ovo mjesto zbog njegove autentičnosti: more je u blizini, mnogo ribara, uske ulice, kaldrma...

Moj Bohdan Sljuščinski u posljednje vrijeme sve češće govori da u vazduhu miriše na rat. Živjeli smo veoma blizu njega. I ponekad čuli njegov odjek. Ali smo uvijek imali nepokoljebljivu vjeru: Mariupolj je predstraža, štiti ga „Azov”. I ni pod kojim uslovima nas neće predati Rusima.

U protekle dvije godine moj grad se promijenio. Od postsovjetske luke pretvorila se u modernu evropsku. Ovdje je bilo udobno živjeti: renovirane bolnice, autobuske stanice, trotoari, parkovi, škole. Poslije okupacije Donjecka, pravni, medicinski i umjetnički fakulteti su se preselili kod nas. A sa njima – mnogi studenti. I gledajući sve ovo, učini mi se: ništa nam se loše ne može dogoditi.

"Počelo je"

24. februara u 5 časova probudila sam se sa neprijatnim osjećajem. Otvorila sam vijesti i vidjela šta je „počelo“. Oni su na televiziji uvjeravali da je Mariupolj pouzdano zaštićen. I sama sam vidjela da su „azovci“ ovdje i da se odupiru. Imali smo sve komunikacije, javni prevoz je išao. Dugi redovi su bili samo u prodavnicama, apotekama i benzinskim pumpama. Ali uprkos tome, bili smo sigurni: rat neće dugo trajati, naši će odbiti ofanzivu, kao 2014. godine.

Bogdan je kupio hranu, uzeo dokumenta i preselio se iz našeg stana u centru u maminu kuću u Primorskom okrugu da budemo zajedno. A 26. februara je i ovdje „počelo“. Poslije jake eksplozije nestala je struja, gas, voda i mobilne komunikacije. U jednom trenutku bili smo odsječeni od svijeta i jedni od drugih. Da bi se saznalo šta se dešava u susjednom okrugu, trebalo je otići tamo, druge veze nije bilo.

To je bilo vrijeme kada sam prvi put vidjela kako pljačkaši iznose sve iz prodavnica. Kasnije su prešli na apoteke. Zatim - u prodavnice aparata, odjeće, kućne hemije. I na kraju – do praznih stanova... A bilo ih je sve više. Tih dana ljudi su napuštali grad u konvojima. Oko prozora automobila krupnim slovima ispisano je „DJECA“ u nadi da se na njih neće pucati.

Bogdan i ja nismo mogli da odemo zbog majke, jedva je ustajala. Nijesmo imali svoj automobil, a za organizovano sklanjanje nijesmo čuli. Bogdan je tražio predstavnike Crvenog krsta za pomoć u prevozu. Ali mi ih nigdje nijesmo vidjeli.

Bilo je nejasno šta se dešava i gdje. Nastao je haos. A mi smo, kao slijepi mačići, lutali ulicama Primorskog okruga u potrazi za bar trunom informacija. A u to vrijeme su sve češće bile eksplozije na periferiji. Ali najgore je bilo to što su ruski avioni počeli da bacaju bombe na grad.

Kaša od volontera

Kada je nestala voda u Mariupolju, uzimali smo je iz bunara. Ali bilo je teško sa proizvodima. Nijesmo imali vremena da pravimo velike rezerve. Zbog toga već nakon nekoliko nedjelja tražili smo hranu od komšija. Bilo je neprijatno ali sva ta osjećanja su morala da budu skrivena unutra. Ljudi su dijelili ono što imali. Od 40 kuća u našoj ulici, ljudi su ostali samo u pet.

Nekako smo saznali da u blizini hrama Svetog Petra, koji pripada Pravoslavnoj crkvi Ukrajine, volonteri dijele kašu. Uzeli smo tri porcije i jeli po malo da mi i psi izdržimo duže. Ljudi su stajali za hranu svakog dana od 8 do 12 časova. Bilo je opasno. Vidjela sam mrtve ljude. I u nekom trenutku shvatila da bi jedan od nas mogao biti sljedeći. Ovdje se dijelila kaša do 3. aprila. Tada, usljed jakog granatiranja, volonteri više nijesu mogli da stignu do crkve. Pa smo pili vodu sa medom, ništa drugo.

Leševi su ležali na ulicama, a višespratnice su gorjele kao svijeće

Bogdan i ja smo nekoliko puta odlazili u centar u svoj stan po toplu odjeću, ćebad, proizvode i... vesti. Bili su u nedostatku baš kao hrana ili toplota. Usput ste mogli da naučite od ljudi bar nešto o tome šta se dešava u gradu i oko njega. Jednom su nam rekli da su ruski avioni bili stacionirani na aerodromu i da su periodično bombardovali stambena naselja. Tada smo saznali da je dio Mariupolja već pod kontrolom Rusa i da su tamo povukli artiljeriju i drugu opremu.

Ali mnogo toga smo vidjeli svojim očima na putu. Najupečatljivija su bila tijela ljudi na ulicama. Ležali su tamo gdje ih je duša ostavila. I svaki put je ovih leševa postajalo sve više. Niko ih nije krio niti pokrivao. Jednom sam izbrojao 19 mrtvih - to su oni koji su bili blizu puta, na vidiku. Bilo je opasnije kretanje po gradu. Bilo je dana kada nismo hodali, već smo se kretali u intervalima, kao specijalci u filmovima.

Svuda unaokolo, poslije dolazaka, kao svijeće, rasplamsale su se višespratnice. Jedan po jedan. Na red je došla i naša ulica u Centralnom okrugu. Prvo je izgorjela susjedna kuća. A onda je bomba pogodila i naše, uništivši četiri ulaza od deset. Koliko je ljudi sahranjeno pod takvim ruševinama širom Mariupolja...

Pred mojim očima grad se pretvarao u leš: kuća za kućom, okrug za okrug. Tako se smrt približila domu roditelja u Primorskom okrugu.

"Moja majka i muž su mi umrli na rukama sa razlikom od 10 dana"

Izdržali smo uprkos svim teškoćama i užasu oko nas. Moja majka, po nacionalnosti Ruskinja, još nije mogla da vjeruje da je bio rat i da Rusi pucaju. Nije razumjela zašto jedemo uz svijeće, zašto je svuda tako hladno i zviždi, zašto je ne hranim uobičajenom dijetalnom hranom, već ko zna čime. Objasnila sam, ali sam vidjela da ona ne razumije.

Mama je umrla momentalno, uveče 30. marta. Mislim da je to bio srčani udar. Nakon jake eksplozije, jednostavno je vrisnula i nestala u svjetlosti. Za nekoliko dana smo je sahranili u bašti. Za kopanje groba bio je potreban cio dan: zemlja je bila zaleđena, a snage gotovo da nismo imali.

Tokom naredne nedjelje u našoj ulici bilo je dosta pucnjave. Bilo je opasno čak i izaći u dvorište da prokuvamo vodu na šporetu. Eksplozivni talasi su neprestano čupali dušeke i ćebad kojima smo zapušili rupe na prozorima. A uveče 9. aprila duvao je jak mraz. Skoro nesmetano je hodao po kući. Činilo se da nećemo dočekati jutro po takvoj hladnoći. I nije bilo jasno šta je gore: polako prihvatiti hladnu smrt ili brzo umrijeti pod vatrom.

Bogdan nije izdržao hladnoću. Odlučio je da dio prozora obloži starim daskama, koliko bi bilo dovoljno. I izašli smo napolje. Otišla sam na trenutak da uzmem alat kada sam čula eksploziju. Pojurila sam svom mužu. Sjedio je bijel. Na lijevoj strani njegovih grudi vidjela sam veliku rupu. Krvi skoro da nije bilo. Pokušala sam da ovu ogromnu ranu prekrijem vatom sa peroksidom, udarala muža po obrazima, namazala mu čelo vodom, vrisnula da otvori oči, ali je puls već bio stao.

Nisam znala šta radim. Shvatila sam da je Bogdan mrtav, ali sam mu stavila jastuk pod glavu i umotala ga u ćebe. Kada sam pomjerila tijelo, krv je šiknula iz rane...

Granate su letjele takvom silinom da sam jedva uspjela da stignem do kuće. Sada shvatam da je u tom trenutku naša kuća bila u epicentru bitke. A ja njen talac.

Spas

Borbe su se nastavljale nekoliko dana. Sve ovo vrijeme sam bila u maloj sobi. Činilo mi se da na cijelom svijetu postojimo samo ja i moj pas Tihon. Stalno se držao uz mene, kao da me vraća u život. Prije godinu dana sam ga spasila tako što sam ga pokupila na ulici, sada je on, bez opomena, otplatio isto.

Kada je pucnjava prestala, pokušala sam da otvorim vrata hodnika. Bila su zaglavljena. Trebalo mi je nekoliko dana da izađem. Kako se ispostavilo, moja soba je jedina stvar koja je preživela u kući. Namještaj je iznutra, ima rupa u zidovima, plafon je pao na pod. A tamo, gdje je bila soba moje majke, iz zida je virio ogroman projektil koji nekim čudom nije eksplodirao.

Vratila sam se u sobu i legla. Nisam mogla ni da dišem od onoga što sam vidjela i doživjela. Nijesam osjećala ni strah ni tugu. Bila sam kao stisnuta opruga. Moj um je samo suvo fiksirao činjenice. Bez emocija. Činilo se da je sve to bila iluzija, neka surova virtuelna igra. Samo sam zatvorila oči i pomislila da će konačno biti gotovo. Tada sam osjetila kako mi Tihonov mokri nos gura ruku. Htio je da jede. Sakupila sam posljednju snagu, ustala. Pronašla je parče buđavog margarina kako leži na polici. Rastvorila sam ga u vodi i dala psu.

Odjednom sam čula da me neko zove napolju. Bila je to komšinica koja je živjela nekoliko kuća dalje od nas. Nakon što je saznala da sam živa, donijela mi je toplu supu. Jela sam ovo prvi put poslije nekoliko nedjelja. I sa svakom kašičicom osjećala sam da mi se život vraća. Zahvalna sam ovoj ženi koja me je tada spasila od gladi.

Smrad je učinio vazduh gustim i zaglavio se u nosu

15. aprila artiljerija je stala. Već sam mogla slobodnije da izađem iz kuće, ali nijesam imala snage da sahranim muža. Stoga sam mu od ostataka dasaka i fragmenata škriljaca napravila sanduk u kome je ležao do 2. maja. Cijelo proljeće nas je mučio mraz, ali je on spasio mrtve da se ne raspadnu.

U maju se konačno zagrijalo. Okupatori su uklanjali leševe sa ulica kada su počeli da smrde. Odvezeni su u magacine kod supermarketa „Metro”. Ovo mjesto su zvali mrtvačnica. Odveden je i Bogdan. Onda sam otišla tamo da uzmem umrlicu. Nikada neću zaboraviti ono što sam vidjela i smrad koji je bio svuda. Činilo se da je vazduh postao gust od oštrog mirisa i da se zaglavio u nosnim prolazima. Mrtvi koji su identifikovani i spremni za sahranu ležali su u vrećama. Ostalo je samo planina: tijela, njihovi djelovi, leševi bez glava... I među ovim komadićima ljudskog mesa ljudi su tražili svoje...

Ljudi iz Mariupolja sahranjeni su u masovnoj grobnici na groblju Starog Krima. Traktor je iskopao rov, tamo su bačeni kovčezi i sve je zatrpano zemljom.

Novac odlučuje o svemu, čak i u okupaciji

Strašno je kada tvoj rodni grad više ne postoji. Kada su ljudi kojima ste vjerovali bili podijeljeni: neko je ostao vjeran Ukrajini, a neko je prešao na stranu neprijatelja. Bolno je shvatiti koliko je ljudskih života tamo uništeno. Još prije 8 mjeseci naš grad je bio prosperitetan i udoban. Sada je nemoguće živjeti tamo. Tamo ljudi i dalje ostaju van kontakta sa svijetom. Internet ne radi. Postoji samo takozvani mobilni operater „DNR“, ali samo za pozive na okupiranoj teritoriji.

Tihon i ja smo napustili Mariupolj krajem juna. Otišli smo preko Rusije, jer drugog puta nije bilo. Ne bih to mogla sama: trebao mi je novac i veze.

Moj sin se pobrinuo za moj odlazak. On i njegova sestra su nas tražili. Preko Bogdanovih kolega, koji su otišli u Donjeck i imali pristup internetu, saznali su da im je otac umro, a ja živa.

Sin već dugo živi u Poljskoj. Ali u Donjecku je ostalo nekoliko poznanika, sve su organizovali. A onda sam sa jednim prevoznikom otišla na dugo putovanje u Poljsku. Sve je to bilo polulegalno, ali novac odlučuje o svemu, pa i u okupaciji.

Za uspomenu na Mariupolj imam Tihona, nekoliko fotografija u telefonu i svoja sjećanja.

Tekst možete pročitati OVDJE.