Viktorija Andeeva, za „Ukrajinska pravda. Život“
29-godišnji Oleksandr Švecov dobio je specijalnost izviđača još prije invazije Rusa na istok Ukrajine. Nije planirao da se bori, ali su ga okolnosti dovele na front u aprilu 2014. godine.
Oleksandr je izgubio lijevu nogu tokom nekoliko mjeseci službe usljed neprijateljskog granatiranja, a ljekari su se dugo borili za njegovu desnu nogu. Godinu i po dana odbijao je protezu, ali je kasnije otkrio svoju formulu uspjeha u „srodstvu” sa metalnim udom. Čovjek je razumio da može mnogo da hoda i putuje bez obzira na nelagodnost proteze.
Oleksandr je iskoristio svoju izdržljivost i da privuče Ukrajince na sakupljanje novca za potrebe vojske – išao je od Odese do Karpata, od Žitomira do Kijeva. Ipak, najpoznatiji je njegov planinarski pohod „Nismo umorni“ karpatskim Čornogorskim grebenom zajedno sa četvoricom veterana na protezama.
„Ukrajinska pravda. Život” je pitala Oleksandra Švecova o njegovom putu, oporavku, adaptaciji drugih veterana i o tome kako je organizovao najveći pohod kroz Karpate na protezama.
"Nisam imao moralno pravo da odbijem"
Do 2014. godine Oleksandr je radio kao konsultant za prodaju u jednoj od kompanija u gradu Žitomiru. Živio je u maloj porodičnoj kući, koju je u jednom trenutku odlučio da proda.
Za obradu dokumenata za prodaju nepokretnosti trebalo je dostaviti dokumente iz Vojnog komesarijata. Nekoliko godina prije toga, Oleksandr je odslužio vojni rok i stekao vojnu specijalnost „Komandant izviđačke jedinice“.
„Komesar koji mi je izdao uvjerenje je rekao da su momci moje vojne specijalnosti veoma potrebni na istoku zemlje. Možda je to svima rekao i tako „pozvao“ one koji žele da služe. Oklijevao sam.
Drugi momci su stajali pored mene. I pita jednog – ideš li? Kaže – idem, slaže se i drugi. Kada sam došao na red, nisam imao moralno pravo da odbijem“, prisjeća se.
30. marta 2014. godine dobio je poziv i morao je da se pojavi u vojnoj jedinici. Raspoređen je u 30. posebnu mehanizovanu brigadu.
„Dvije nedjelje smo obučavani u Mikolajvskoj oblasti da bacamo bombe, pucamo iz svih vrsta pušaka i oklopnih borbenih vozila. Bila je to temeljna obuka. Šalili smo se sa momcima da ćemo postati pravi specijalci“, kaže Oleksandr.
Krajem aprila 2014. Oleksandr i njegova braća po oružju su poslati u antiterorističku operaciju u Lugansku oblast.
„Stajali smo ispod grada Ščastja, a rakete su već padale blizu nas. Komanda je odlučila da je potrebno otići sa ovog položaja i preći na drugu lokaciju. Tako smo završili u Veseloj Gori. Ovo nije bila čak ni „nula“ (t.j. prva linija), nego „minus“, kaže veteran.
Vojnici na novoj lokaciji nisu imali vremena ni da se ukopaju – na ukrajinske borce je udarila neprijateljska tehnika i artiljerija. Na kalendaru je bio početak jula 2014.
„Otprilike sat do sat i po nakon početka bitke nešto mi je poletjelo desno, ali je iz nekog razloga povrijeđena lijeva strana“, kaže Oleksandr Švecov.
Drugovi su ranjenog čoveka odvukli u evakuaciju, a zatim je helikopterom prebačen u bolnicu u Harkovu.
„Proteza je stajala u kupatilu godinu i po dana“
Nekoliko nedjelja ranije, ranjen je i Oleksandrov komandant, zbog čega je morala da mu se amputira noga. Stoga se Oleksandr veoma plašio da takođe izgubi nogu.
„U bolnici mi je došao doktor koji mi je pregledao udove i provjerio osjetljivost. Počeo je da mi bode lijevu nogu oštrim predmetom i pitao me kako se osjećam. Lagao sam jer sam se plašio amputacije. Tada me je doktor zamolio da se okrenem i nastavio da provjerava osjetljivost, ali sam mogao vidjeti njegove pokrete koji su se odražavali u prozoru.
Na kraju me je zamolio da zatvorim oči i morao sam da priznam da ne osjećam nogu. Ali tražio sam da je spasi“, prisjeća se veteran.
Kada se Oleksandr oporavio od anestezije, doktor mu je rekao da mora da amputira ud.
"Prema njegovim riječima, tokom operacije sam izgubio mnogo krvi, jer je mnogo arterija odsječeno. Tako da sam morao da spasavam život, a ne ud", kaže on.
Potom je vojnik prebačen u kijevsku bolnicu, gdje su ljekari nastavili da spasavaju njegovu desnu nogu, jer je i ona bila u opasnosti od amputacije.
„U bolnicu je dolazilo mnogo ljudi – i dobrovoljaca i jednostavno brižnih Ukrajinaca. Neko je donio prženi krompir ili kotlete, a neko je došao da nas moralno podrži, da priča viceve. Ljudi su nas izvukli iz depresije u kojoj smo tada bili“, prisjeća se Oleksandr.
Kada je Švecovu prvi put došao protetičar sa protezom, ranjeni vojnik je psihički odbio da prihvati novi metalni ud. Bila je to obična protetska cijev.
"Kada sam dobio protezu, stajala je u kupatilu godinu i po dana. Nisam se uopšte kretao sa njom. Imao sam hodalicu i auto - to mi je dalo neku pokretljivost. Volonteri su saznali za mene i počeli da se raspituju o mom hodanju na protezi. Lagao sam ih, kao i doktora prije amputacije – rekao sam da hodam i da je sve u redu“, priča bivši vojnik.
Adaptacija za hodanje na protezi
Volonteri nisu vjerovali Oleksandru i ponudili su mu da konačno savlada novi ud. Njega i još četvoricu momaka sa protezama poslali su u Školu hodanja u Austriju.
„Došao sam tamo u invalidskim kolicima. Imao sam 29 godina i vidio sam da baka i djed od 70 godina hodaju bez nogu na protezama. Tada sam čvrsto odlučio da više neću sjedjeti u invalidskim kolicima“, prisjeća se čovjek.
Oleksandr je takođe naučio razne lajf hakove kako da nauči da hoda sa protezom. Na primjer, jedan od ljekara je savjetovao da kupi traku za trčanje.
"Reklo bi se šta je za čovjeka bez noge traka za trčanje? Ali, ispostavilo se, to je veoma neophodna stvar za rehabilitaciju. Ima rukohvate i uči da se ne ljulja dok hoda", objašnjava on.
Po povratku kući, Oleksandr je počeo da primjećuje da se njegovi prijatelji osjećaju tužno i krivo kada razgovaraju sa veteranom koji je izgubio ud. Tako je počeo da sklapa nova poznanstva i češće izlazi iz svog grada kako bi naučio da hoda.
"Jednog dana mi je sinula misao da možete naučiti da hodate u inostranstvu, istražujući nove zemlje i gradove. Primijetio sam da kada putujem, zanima me ono što vidim okolo i ne fokusiram se na nelagodnost od proteze“, kaže veteran.
Kasnije je ovo otkriće preraslo u ideju o prvoj turneji u inostranstvu za vojne veterane sa amputacijama. Uspješno je ona sprovedena 2019.
„Imao sam autobus sa 18 sjedišta. Pronašao sam osobu koja nam je obezbijedila gorivo za put i pomogla u rezervisanju smještaja u Evropi. Tako da sam sa svojom braćom i sestrama po otužju otišao u Lurd. Ovo je grad u Francuskoj gdje se svake godine okupljaju vojnici da se pomole za mir.
Već nekoliko godina više od 500 vojnika sa složenim povredama posjetilo je ovakve "ture". Vozili smo se četverociklima po sinajskoj pustinji, penjali se na Ajfelov toranj sa protezama, hodali po vulkanima na Islandu“, prisjeća se Oleksandr.
24. februara sahranjivao je svoje pobratime
Veteran kaže da se nije pripremio za rusku sveobuhvatnu invaziju - čak nije ni dopunio gorivo u automobilu, bez obzira na nervoznu situaciju u vijestima.
Kada su Rusi napali Ukrajinu u punom obimu, Oleksandr je spavao u svom krevetu i nije ni čuo prve eksplozije.
"Kada sam vidio vijest, prvo sam odlučio da odem na pumpu. Već je bila tamo gužva. Izašao sam iz auta jer nisam htio da sjedim unutra, a neko me je pozvao. Ispostavilo se da je čovjek imao molbu da mu sahranim nećaka koji je dan ranije poginuo, jer su svi vojnici odvedeni iz grada, a kovčeg nije imao ko da nosi“, prisjeća se veteran.
Nekoliko dana prije invazije, umrlo je još nekoliko Aleksandrove braće. Svi su sahranjeni 24. februara na groblju u Žitomiru.
„Impresioniralo me je što su se mnogi momci iz veteranskog pokreta vratili u Ukrajinu, čak i sa posla u Poljskoj ili Njemačkoj, da stanu u odbranu svoje države. Zamoljen sam da ostanem i da im obezbijedim sve što im je potrebno. Na početku invazije, kada je nedostajalo termovizira, dronova i automobila, dobio sam sve ovo za momke“, kaže on.
„Ne smatram sebe volonterom, ali ne volim da gubim u životu“
U ljeto 2022. pobratimi su zamolili Oleksandra da prikupi sredstva za automobil vojnicima koji su obavljali zadatke na sjevernom smjeru.
„Postavio sam post na društvenim mrežama da momcima treba auto – najavili su prikupljanje novca. Sakupili su 20 hiljada grivni. Objavio sam ga drugi put – još oko sedam hiljada. Ali nisam vidio smisao da to objavim treći put. Ne smatram sebe volonterom, ali ne volim da gubim u životu. Ono što moram da uradim mora da se završi“, prisjeća se veteran.
Onda se Oleksandr sjetio Marka iz humorističke emisije „Lige smijeha“, koji je organizovao prikupljanje para za medicinska kola.
Pješačio je od Odese do Karpata da prikupi potrebnu količinu.
„Tada sam mislio da mogu da pređem ništa manje od čovjeka sa dvije noge. Izračunao sam da je potrebno 800.000 grivni da završim prikupljane para za automobil vojnicima.
Bilo je 800 km od Odese do Jaremče, odnosno 1 metar je bio 1 grivna. Svaka donacija 1.000 grivni bi skraćivala moj put za 1 km. Nadao sam se da ću privući što više ljudi koji će mi skratiti put i pomoći da kupim auto“, objašnjava on.
Za skoro šest dana kampanje, Oleksandr je prikupio 500.000 grivni. Došao je plato - ljudi su izgubili interesovanje i sakupljanje je stalo. Ali svaki dan je čovjek snimao video i montirao ga na kraju dana.
„Negdje 8. dana sreo sam sveštenika koji mi je dao hiljadu grivni. Postavio sam video i dok sam prao zube, „banka“ je bila popunjena. Prošetao sam još 10 km za sebe – došlo mi je nekoliko hiljada grivni na račun.
Dok sam se vraćao kući iz Odese - plus milion. Sljedećeg jutra - još milion. Ukupno je došlo sedam miliona, što je premašilo sva moguća očekivanja!“ – kaže čovjek.
Planinarenje duž Čornogorskog grebena na protezama
U proljeće 2023. Oleksandar je planirao putovanje na Island. Okupio je grupu od 5 momaka sa istim stepenom amputacije (iznad koljena). Uslov je bio prisustvo stranog pasoša, invalidske grupe i, naravno, proteze.
„Vjerujem da ljudi sa istim stepenom amputacije mogu da podučavaju jedni druge. Zato što, na primjer, borci sa nižim amputacijama ili ljudi bez obje noge imaju drugačiji obrazac koraka“, objašnjava Oleksandr Švecov.
Grupa je posjetila turistička mjesta i malo poznate lokacije - planine, vulkane.
Nekoliko nedjelja kasnije, druga grupa ranjenih vojnika otišla je u planine u Poljskoj.
„U procesu hodanja odlučio sam da je moguće spojiti korisno sa prijatnim i zajedno sa momcima hodati na velike udaljenosti. Ponudio sam im humanitarni pohod-planinarenje Čornogorskim grebenom u ukrajinskim Karpatima. Petoro od dvije grupe se prijavilo.
Ideja je bila da se prikupi milijarda, ali je humanitarni „Fond Pritule“ ponudio realniju akciju prikupljana 10 miliona grivni – 2 miliona za svaku jedinicu učesnika pohoda“, kaže veteran.
Kampanja je nosila naziv „Nismo umorni“. Odlučili su da zakomplikuju planinarenje na protezama i učine ga što interaktivnijim za donatore. Pored opreme, svaki učesnik je u ranac ponio i po 10 kilograma pijeska. Trebalo je da skidaju po 1 kilogram za svaki prikupljeni milion.
„Prvih dana vrijeme nas je dosta ometalo – padala je kiša i bilo je sve klizavo. Kada hodate po takvom terenu sa protezom, morate stalno da gledate gdje da stavite zdravu nogu, a gdje protezu. To je kao partija šaha. A pored toga tu je i ranac od 23 kilograma na ramenima.
Najživopisniji doživljaj sa puta je bio kada smo pokisli do kostiju i morali da sušimo stvari preko mobilnog šporeta u jednom šatoru. Momci su birali šta im je najpotrebnije – džemper, čarape ili nešto drugo“, sa osmjehom se prisjeća Oleksandr.
Veteran je rekao da im se pridružilo još 10 momaka koji su pomagali da nose vodu, namirnice i „EcoFlow“ stanicu za punjenje. Potrebna je za napajanje elektronskih proteza – za 3 od 5 bilo je bilo potrebno punjenje svake noći.
Električna proteza Anatolija Kirde nije izdržala opterećenje i pukla je tačno ispred vrha Hoverla.
Ovu najvišu tačku ukrajinskih Karpata osvojila su četvorica veterana - Oleksandr Švecov, Jevgenij Smaga, Oleksij Burlakov i Denis Šerengovski. Na vrhu se sakupljanje novca još nije zatvorilo – na računu je bilo oko osam miliona, ali su za nekoliko nedjelja ostale pare bile sakupljene i onda kupljena oprema za jedinice u kojima su veterani služili.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR