Trećinu svog života Viktor je rame uz rame sa ratom. 2014. godine, zajedno sa suprugom i maloljetnim djetetom, živio je u centru Luganska i bio direktan svjedok proevropskog Majdana i očevidac kako su stranci, koji su kasnije nazvani „separatisti“, počeli da se dovode u grad.
Narednih 10 godina čovjeka je čekalo odvajanje od porodice, volontiranje, zatvaranje i progon zbog vjere.
Čovjek je postao raseljena osoba 800 kilometara daleko od svog rodnog doma. Kada je izbio veliki rat, Viktor je nastavio da radi, kombinujući rad sa dobrovoljnim radom i vojnim kapelanstvom, sve dok nije odlučio da izabere put ratnika - mobiliše se u Odbrambene snage i postane operater FPV dronova.
Nakon što se pridružio vojsci, Viktor je izabrao pozivni znak "Gideon", što znači "moćni ratnik". Prema biblijskoj priči, Gideon je sa malom vojskom od oko 300 ljudi pobijedio vojsku od hiljada osvajača.
„Ukrajinska pravda. Život” je Viktora pitala o deset godina ličnog rata, putu od IT-stručnjaka i volontera do vojnika i o mjestu Boga na frontu.
Prvi mjeseci rata: okupacija, zarobljeništvo i progon zbog vjere
„U aprilu 2014. odigrala se prva bitka u Lugansku i počela je okupacija grada. Prije toga, svake nedjelje je bila povorka hiljada ljudi koji su podržavali Ukrajinu: izlazili su sa ukrajinskim zastavama i uzvikivali proukrajinske parole. A onda se, bukvalno u jednom danu, u gradu pojavio veliki broj stranaca koji su podržavali Rusiju“, prisjeća se stanovnik Luganska.
Sa prvim nemirima, Viktor je odveo svoje rođake u Hmeljnicki, a sam se vratio u rodni grad da evakuiše mještane.
Čovjek je četiri mjeseca živio u okupaciji, besplatno odvodeći ljude na bezbjednu teritoriju, svaki put prolazeći separatističke kontrolne punktove. Istovremeno je počeo da sarađuje sa ukrajinskim obavještajcima. Posle jednog od razgovora sa specijalnim službama Ukrajine, Viktorov automobil zaustavili su okupatori, a čovjek je poslat na ispitivanje.
"Optužili su me da sam sarađivao sa ukrajinskim obavještajcima i da sam tokom evakuacije dovodio diverzantske grupe u Lugansk. Odmah sam potvrdio saradnju sa obavještajcima, ali to nije bilo tačno za diverzantske grupe. A ni pod torturom okupatori nisu uspjeli da dobiju odgovor koji hteli su da čuju“, – rekao je „Gideon“.
Čovjek se nadao da će biti saslušan i pušten, jer je u svojim postupcima vidio manifestaciju žrtvovanja, a ne zločin:
„Mislio sam da radim, kako se kaže, sveti posao. Izvodio sam djecu i starce iz granatiranja... Ali bio sam zatvoren u podrumu. U samom centru Luganska, u bivšoj zgradi Službe bezbjednosti Ukrajine. Rekli su meni da ću ostati tamo sve do kraja rata“.
Viktor se smatrao nestalim prve dijve nedjelje. Čovjek nije ni slutio koliko će vremena provesti „u podrumu” i šta da očekuje.
Vjera je pomogla ovom građaninu Luganska. I danas se Viktor prvenstveno vezuje za vjernika. I upravo su duhovne prakse održavale čovjeka u dobrom raspoloženju tokom neljudske torture. Takođe je moralno podržavao ljude koji su bili u istoj ćeliji sa njim.
Hrišćanin je morao da plati za svoju vjeru. Jedan od metoda psihološke torture u zatočeništvu bili su „duhovni razgovori“ sa ruskim pravoslavnim sveštenikom.
Viktor je protestant, što se „Staljinu” nije posebno dopalo – ovo je bio pozivni znak ruskog popa koji je učinio sve da „preobrati” „Gideona”. Naročito je iz njega „istjerivao“ demone.
Dok se Viktor smatrao nestalim, njegova supruga je došla u Lugansk sa zapada zemlje i počela da traži svog muža: prvo po mrtvačnicama, a potom i u takozvanim zatvorima u kojima su držani zatvorenici.
Žena je nekim čudom saznala gdje se Viktor nalazi i nekoliko nedjelja svakodnevno je dolazila "u podrum" i predavala hranu svom mužu. Nakon nekog vremena, prilično čudnim sticajem okolnosti i zahvaljujući aktivnom djelovanje žene, Viktor je pušten iz zatočeništva.
„Kada sam pušten, pitao sam suprugu kuda idemo, ona mi je to odgovorila da idemo u Ščastja (grad u Donjeckoj oblasti, čiji naziv na ukrajinskom znači „sreća“).
- Kakvo Ščastja? Zauzeto je, rekao sam.
- Ne, nije okupirano - odgovorila je žena.
Odnosno, pokazalo se da sam bio prevaren svo vrijeme dok sam bio u zatočeništvu. Uostalom, Rusi su nas uvjeravali da je Ščastja sada njihovo“.
Početi život ispočetka. Put doseljenika
U početku je par otišao u Hmeljnicku oblast ali su se za dva mjeseca preselili u Kijevsku oblast.
Prema Viktorovim riječima, nije lako biti imigrant i 2014. i sada. Stanodavci su bili sumnjičavi prema stanovnicima Luganska i Donjecka. Mogli su da odbiju ako u pasošu vide registraciju iz Luganske oblasti.
Čovjek koji je imao stan u centru grada i sve dobre životne stvari koje su ostale u Lugansku, morao je da radi kao običan radnik da bi obezbijedio život svojoj porodici. Nakon toga, Viktor je odlučio da savlada profitabilnu IT-oblast, kojom se bavio do početka 2023.
Rat 2.0. Put kapelana
Početkom februara 2022. godine porodica „Gideona“ je počela da se aktivno priprema za rat. Nekoliko dana prije sveobuhvatne ruske invazije, Viktor je odveo svoju porodicu u inostranstvo, a 27. se vratio u Kijevsku oblast i počeo da radi isto što je radio prije 8 godina, kada je rat prvi put zakucao u njegovu kuću – da evakuiše ljudi. Ukupno je Viktor uspio da odvede više od dvije stotine ljudi na sigurno mjesto.
Viktor je 13. marta 2022. godine bio pod prvim granatiranjem kod Irpinja. Tada su ruske trupe granatirale čuveni most.
„Ima granatiranja, krijem se u rupi sa vojskom. Pet-šest civila hoda u blizini, a ja uz zvižduke metaka istrčim iz jame i odvedem civile u svoja kola da ih odvezem.
Među tim ljudima bila je i porodica sa trudnom ženom koja je čekala sina. Pješačili su od Irpinja do Kijeva. Par je rekao da će dijete nazvati Viktor, u moju čast“, prisjeća se muškarac.
Prije početka ruske invazije, „Gideon“ je bio i pastor u protestantskoj crkvi, pa je sa velikim ratom Viktor postao vojni kapelan na javnim osnovama. Čovjek je dobio specijalnu dozvolu i mogao je da vozi na prvoj liniji za duhovnu službu.
Pastor je putovao do vojnika na položajima duž cijele linije fronta. Glavni zadaci kapelana su duhovni, vaspitni i psihološki rad, to je posebno navedeno u dokumentima.
„Radio sam i sa vojskom i sa civilima. Međutim, nakon putovanja u Bahmut 2023. godine, potpuno sam prestao da sarađujem sa civilima. To se dogodilo nakon dijaloga sa osobom koja je očekivala „ruski mir“ u Bahmutu“, dodaje Viktor.
Prema riječima Viktora, najteže je u ratu izgubiti ljude koje poznaješ, ali je još teže slušati ljude koji ostaju u ratnoj zoni i razumijeti da oni čekaju da ih Rusi „oslobode“.
Prema zapažanjima „Gideona”, veliki dio ljudi koje je sreo u ratu vjeruje u Boga:
„Čitali su psalme, molitve. Kada smo napustili položaj, molio sam se prije odlaska i rekao 'Amin'. Nikada nisam čuo da se neko protivi molitvi.
Svještenik je ispričao priču o hrišćanskom čudu kada su vojnici iz njegove jedinice, tokom bitaka na istoku pod jakom vatrom, počeli zajedno da čitaju Psalam 90, koji uključuje riječi „Hiljadu će pasti oko tebe, desno od tebe, ali ti se neće približiti“.
U blizini ove grupe vojnika je proletjela mina, pala u zemlju 15 metara od njih i nije eksplodirala.
Prema Viktorovim riječima, najčešći zahtjevi vojske njemu kao kapelanu je ratni zamor, posebno među onima koji su služili više od godinu dana – vojska se veoma raduje zakonu o demobilizaciji.
„Nemam mržnje prema Rusima“. Put ratnika
Do početka 2024. Viktor je kombinovao glavni posao IT-stručnjaka i vojnog kapelana. Ali krajem 2023. konačno je odlučio da postane vojnik.
„Bio sam moralno veoma potkopan masovnim granatiranjem Ukrajine. Shvatio sam da se Rusija bori sa mirnim ljudima i nisam mogao ni na koji način da utičem na to“, objasnio je čovjek svoju odluku.
Već aktivnom vojniku trebalo je oko mjesec dana da savlada novu profesiju. Viktor je postao operater FPV dronova:
„Ne vidim posao FPV operatera kao eliminisanje ili uništavanje Rusa. Ja to vidim kao spasavanje života naših momaka. Jer kada koristim dron da uništim tenk ili neki minobacač ili bilo koju opremu – to je uvijek spašen život našeg vojnika koga su Rusi mogli da ubiju ili rane. Smatram to bogougodnom stvari i planiram da to radim dokle god mogu“.
Biti vojnik za Viktora znači platiti dug Ukrajini.
„Nemam mržnju prema Rusima. Jednako bih se borio sa svakim narodom koji je izvršio invaziju na Ukrajinu. Ako ih ne doživljavate kao obične ljude, lakše ih je eliminisati. Ja to tretiram kao posao. Ovo je dug prema našoj zemlji – da je zaštitimo“, kaže vojnik.
Jedan od kriterijuma koji je „Gideona“ zadržao u civilnom životu bio je visoko plaćen posao IT-stručnjaka, ali za Viktora ne postoje ekonomski, kulturni ili drugi frontovi, osim vojnog: „Postoji front i pozadina. To je to."
Prema ovom čovjeku, čak i sa finansijske tačke gledišta, operater dronova može biti mnogo korisniji za državu:
„Ja sam FPVišnik, a naša posada je uspjela da pogodi ruski tenk za 3 miliona dolara. Prosječan IT-stručnjak u trećoj poreskoj grupi platiće do 5 hiljada dolara poreza za godinu dana.
Ako uporedite brojke, bilo koji dobrovoljac, ne računajući velika dobrotvorna sredstva, neće moći da prikupi toliko novca za vojsku koliko vješt borac može da nanese štetu neprijatelju.
Viktor trenutno služi na žarištu fronta. Smatra sebe srećnim i pokušava da se razvija u slobodno vrijeme, posebno čita knjige na engleskom. A još čovjek vodi Telegram kanal, gdje priča o svom putu od IT-specijaliste do ratnika.
„Veoma sam srećan, na svom sam mjestu“, sumira razgovor ratnik „Gideon“.
Tetjana Pljacok, za „Ukrajinsku pravdu. Život“
Tekst možete pročitati OVDJE.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR