Kako partizanke pokreta "Zla vila" u okupaciji zadaju noćne more Rusima

Autorka: Dijana Krečetova

Svakog dana hiljade Ukrajinaca pod okupacijom podsjećaju Ruse da im nije mjesto na našoj zemlji. Gerilski pokreti igraju veoma važnu ulogu u ratu, a kada se posla dohvate žene - šteta okupatorima nanosi se posebnom domišljatošću.

Ženski nenasilni partizanski pokret "Zla vila" jedan je od najboljih primjera za to. Zahvaljujući njima Ukrajinci na teritorijama koje je zauzela Ruska Federacija imaju priliku da pogledaju izvan informacionog balona koji ruska propaganda tako uporno stvara. Kakve „istančane“ metode koriste ukrajinske partizanke u borbi protiv Rusa i sa kakvim se problemima suočavaju pod okupacijom, za „Ukrajinsku pravdu. Život“ anonimno je ispričala jedna od predstavnica pokreta. U tekstu je zovemo Vila.

KADA SU SE POJAVILE „VILE“ I ZAŠTO SU ZLE?

Patizani i njihove metode otpora su različite. Na primjer, vojni partizanski pokret „Ateš“ poznat je po svom obavještajnom radu – on djeluje kako na okupiranim teritorijama Ukrajine, tako i u Rusiji. U januaru 2024. predstavnicima pokreta uspjelo je da se infiltriraju u diviziju Džeržinski u Moskovskoj oblasti i dobiju lične podatke vojnih lica koji ratuju protiv Ukrajine. A ranije, u decembru 2023, partizani Ateša su upali u skladište municije na Krimu i otkrili komandno mjesto Rusa.

Drugi se protiv okupatora bore agresivnije, na primjer dižući u vazduh automobile kadirovaca, kao što je bilo u Melitopolju u novembru 2023. godine. Žene koje sada sebe nazivaju „Zlim vilama“ branile su proukrajinske interese i prije nego što se „zvanično“ pojavio istoimeni pokret – išle su na mitinge protiv okupatorskih „vlasti“ sve dok Rusi nijesu počeli da ih aktivno razbijaju. Kada je postalo izuzetno opasno da se održavaju protesti, Ukrajinke su na sve moguće načine pomagale otpor kroz već postojeće partizanske pokrete.

Godinu dana nakon početka invazije u punom obimu tri Ukrajinke čija imena ne znamo, ali koje će tek naći na stranicama moderne ukrajinske istorije, odlučile su da osnuju zasebnu ćeliju čisto ženskog nenasilnog otpora u okupaciji. Kolokvijalni naziv "Zla vila" pokret nije dobio slučajno.

„Od prvog dana Ruse nazivamo orcima, pa smo mislili da pokret otpora treba da nazovemo po ženskom liku koji će se boriti protiv njih. Prvo što mi je palo na pamet iz ukrajinske mitologije je vila (ukrajinski Mavka). Zatim smo dodali i da je zla – to pokazuje naš odnos prema njima (okupatorima – prim. aut.)“, kaže predstavnica pokreta. 

Vila simbolizuje bijes i neposlušnost ukrajinskih žena protiv ruske invazije na Ukrajinu, kao i ratnih zločina koje okupatori čine svakodnevno. U početku, žar ukrajinskih žena posebno je bio podstaknut činjenicom da neprijatelji imaju tendenciju da potcjenjuju žene. Ovo je Vilama dalo znatnu prednost i priliku da postanu pravo „tajno oružje” na okupiranim teritorijama. 

„Nisu bili pripremljeni da su žene tako sposobne da pružaju otpor. Jer – ko je partizan? To je neki snažni mladić u dukserici i sa kapuljačom, sa bombom, ne znam. U početku je zaista moglo da se iskoristi to što si đevojka. Ali to više ne ide tako jer su svi već sve razumjeli“, sa samopouzdanjem i tračkom ponosa u glasu kaže Vila.

Šta je to - ženski otpor u okupaciji?

„Zla Vila” počela je sa „vizit karticama” – predstavnice pokreta lijepile su u okupiranim gradovima proukrajinske plakate sa slikom tri žene. U centru slike je ljuta vila u tradicionalnoj ukrajinskoj odjeći. Okružena je sa dvije drugarice, od kojih jedna drži oklagiju, a druga je obučena u „običnu žensku odjeću”, kako to opisuju same predstavnice pokreta. Na plakatima „Vila“ je pisalo: „Okupatori! Dosta nam je vas!“ i „Ne ljutite Ukrajinke!“.

Jednu od svojih prvih velikih akcija Vile su organizovale za 8. mart. Poruka „Neću cvijeće, hoću moju Ukrajinu!“ širena je putem plakata sa slikom vile koja buketom šiba ruskog okupatora, odbacujući njegovo uznemiravanje i pretvarajući cvijeće u svojevrsno oružje i simbol ukrajinskog prkosa.

Vile aktivno prate tok rata. Kada je u martu prošle godine na privremeno okupiranom Krimu postalo vruće, zbog čega su Rusi masovno bježali i napuštali imovinu, Ukrajinke su tada počele aktivnije da se priključuju partizanskom pokretu. Posebno su šireni plakati sa slikom dvoglavog orla - jednog od simbola Ruske Federacije - koga je davila ženska ruka.
Plakat je pratio ironičan natpis „Ne želim da napustim Krim, ali moraću!“ Ova fraza je uzeta sa viralnog snimka na kojem Ruskinja, bježeći sa ukrajinskog poluostrva, u suzama žali što je na Krimu bilo „baš kao doma“.

Prema riječima naše sagovornice, pokret je aktivno počeo da raste upravo kad su se pridružile žene sa Krima. „Vila“ danas ima na stotine više nego što ih je bilo na početku, a područje njihovog otpora proširilo se na sve privremeno okupirane teritorije – od Melitopolja i Berdjanska do Donjecke i Luganske oblasti. Ipak, najviše ih je na Krimu.

„Đevojke su se ujedinile kada su shvatile da su to (predstavnice pokreta – prim. aut.) žene koje su takođe u okupaciji, koje ih razumiju. Najveći broj naših žena i đevojaka je upravo sa Krima. I tamo su najaktivnije“, kaže Vila, i dodaje da je nije moguće navesti tačan broj predstavnica pokreta. 

Stvar je u tome što Vile jedna drugu ne poznaju, one sarađuju anonimno i samo onlajn, iz razloga bezbjednosti.

„Sve đevojke su jedna drugoj nepoznate i nikada se ne srećemo lično. Mi ne tražimo da se dolazi na sastanke i slično. Ako đevojka napiše da želi da se pridruži, pitamo je šta ona može. Ona bira što ona želi i što može da pomogne, a mi dajemo odgovarajući zadatak“, objašnjava Vila.

Kao kanal komunikacije služi im posebna funkcija na aplikaciji Telegram. Često se dešava da ga koriste ne samo potencijalne partizanke, već i službenici FSB-a (ruska Federalna služba bezbjednosti, prim.prev.). Međutim, lako ih je prepoznati – „nisu baš pametni“, ironična je Vila, ne ulazeći u detalje.

„Znate, vrlo ih je lako identifikovati i već iz poruka se vidi da je to na primjer neki tip iz FSB-a. Naš sistem je izgrađen tako da mi detaljno provjeravamo bezbjednost. Tako da, čak i da je to neko ubačen, najgore što može da se desi u ovom slučaju – moraće da ode i zalijepi naš letak“, – napominje predstavnica pokreta.

Umjesto rubalja – Pare „Vila“

Stereotipi ili ne, ali naše partizanke su sigurne da Rusi najviše vole dvije stvari - laku zaradu i votku. Tako su Vile koristeći njihovu „slabost“ odlučile da stvore sopstvenu verziju novca - na prvi pogled on izgleda kao ruske rublje, ali ako bolje pogledate možete shvatiti da to nije tako.
Na novčanici od 50 rubalja prikazana je Vila koja u ruci drži ukrajinski trozubac. Slike su okružene natpisima na jeziku razumljivom okupatorima (ruskom, prim.prev.): „Ovo vam nije Rusija“, „Vi ste u Ukrajini“. Na novčanici od 200 rubalja je ukrajinska zastava i natpis „Krim je Ukrajina“. 

Ove pseudorublje Vile ostavljaju okupatorima svuda gdje se može, da bi ih podsjetile da su oni još uvijek u Ukrajini.

Paklena „kuhinja Vila“

Neprijatelje je više puta trebalo ubjeđivati da su Vile vješte domaćice: i nahrane i napoje. Istina, "slatko" bude samo na početku.
"Veoma su gladni, posebno alkohola. Tako da smo napravile vrlo, vrlo jaki kotao – u alkohol smo dodavale puno laksativa, a onda smo im poslale kutije sa "poklonima". Mislim da im nije bilo baš zabavno poslije toga“, šali se žena.

„Kuhinja Vila“, kako su je nazvali Ukrajinci, ne radi onoliko često koliko bismo željeli, ali je iznenađujuće efikasna. Prema riječima predstavnica pokreta, poslije ovakvih „gošćenja“, okupatori su upozoravali ruske vojnike da ne uzimaju hranu i piće od lokalnih žena. Ovi „napadi bijesa” prilično motivišu Vile.

Ovakvo pokazivanje karaktera ukrajinskih žena dovodi okupatore u veoma neugodan položaj jer je negiranje činjenice da otpor na okupiranim teritorijama postoji i da je moćan, sve teže i teže.

„Prvo pokušavaju da se prave da nas nema. Onda, kada se puno stvari dogodi, a oni ipak moraju da lažu, kreću u racije, pretrese – vrlo često to su samo predstave za javnost. Ali da, traže nas. Postoje patrole, mnoge kamere koje su se pojavile s razlogom - da pronađu partizane i pokrete otpora. Ponekad prosto tako organizuju racije i pretrese po kućama, provjeravaju ljude na ulicama“, kaže Vila, i dodaje da je bezbjednost uvijek na prvom mjestu, pa se žene u partizanske aktivnosti uključuju samo po sopstvenoj želji, spremnosti i mogućnostima.

KAKO SE VILE BORE PROTIV PROPAGANDE RUSKE FEDERACIJE

Nije tajna da okupatori svakodnevno podmeću rusku propagandu Ukrajincima koji i dalje ostaju pod okupacijom. Ali, dok mladi uglavnom znaju kako da dobiju nesmetan pristup ukrajinskim vijestima, starija generacija često mora da koristi ono što „leži na površini“ – rusku propagandnu televiziju i imitaciju štampe.

Shvatajući to, Vile su odlučile da naprave svoje novine sa ukrajinskim vijestima i da razbiju informativni vakuum u kome okupatori drže ljude. Novine se stavljaju u poštanske sandučiće, blizu vrata kuća, ostavljaju u ulazima, a ponekad su umotane u ruske novine, da se ne bi vidjele. Novine su nazvale „Nedjeljne vijesti Zle Vile. Ono o čemu okupatori ne govore“. Već više od 7.000 primjeraka ovih novina distribuirano je na okupiranim teritorijama.

„Distribuiramo novine sa vijestima iz Ukrajine i svijeta, jer ovdje, pod okupacijom, Rusi pokušavaju da naprave informacioni vakuum. Mladima je lakše, jer znaju da zaobiđu sve te zabrane i čitaju preko aplikacije Telegram ili nečeg drugog. A stariji ljudi ostaju sami s ruskom televizijom“, priznaje Vila.

Svima koji izaberu put otpora detaljno se objašnjava šta i koga treba izbjegavati na ulicama, na šta da obrate pažnju i kako da se ponašaju da bi se zaštitili. Predstavnicama pokreta se savjetuje da o svojim aktivnostima ne govore ni svojim najmilijima kako ne bi izložili ni njih ni sebe opasnosti.

"Kada počnete da radite, već razumijete na što treba obratiti pažnju, šta i kako da nosite, kako da komunicirate, gdje i šta da čuvate. Sve ovo dolazi sa iskustvom. I mi se trudimo da to iskustvo prenesemo na sve Vile“, naglašava sagovornica.

DNEVNICI VILA U OKUPACIJI

Ukrajinke koje se priključe partizanskom pokretu pružaju otpor na različite načine. Neke, kao što je ranije pomenuto, aktivno učestvuju u akcijama, pripremanju "poslastica". Druge se okomljavaju na rusku trobojku, dostavljaju novine ili pišu dnevnike. Priče vila o životu pod okupacijom nedavno su se mogle vidjeti na izložbi „Nevidljiva moć” u Kijevu. Izložba je napravljena kako bi se glas ukrajinskih žena koje su prinuđene da žive pod ugnjetavanjem Rusije čuo bar na teritorijama koje kontroliše Ukrajina.

U nastavku predstavljamo neke od priča Vila.

5. decembar 2023, Simferopolj, Krim, Ukrajina

Nisam sigurna da treba da pišem o ovome, ali i treba. Išla sam danas da okačim plakate, uspjela sam neprimjetno da dođem do novih zanimljivih mjesta. Iako sam ih našla mnogo, skoro svuda je bilo ljudi koji uopšte nijesu htjeli da odu odatle. A kako da znam ko su ti ljudi?

Ponekad nastupi paranoja, hoćeš glupo da bježiš, da pobjegneš odavde, ali unutrašnji glas kaže: „Trebaš nam ovdje“. Zato sjedim i čekam. Čekam da suvišni svjedoci odu i biće moguće zalijepiti poster. Čekam na naredne vijesti o uspješnim slučajevima na frontu i u unutrašnjosti zemlje.

Ponovo razmišljam o još jednom pritvaranju naših. Strašno ih zlostavljaju. Ako uzmete moju ličnu situaciju, glavni nedostatak i prijetnja je kamera. A dobro je to što malo ko, a najvjerovatnije čak i niko, na đevojku ne gleda kao na partizanku po automatizmu. Dobro je biti Vila!

Ali mnogo tugujem zbog proruskog okruženja. Jasno je da je opasno otvoreno izražavati podršku Ukrajini, ali ponekad nedostaje osoba sa kojom je bezbjedno razgovarati makar o stvarima koje vas brinu...

14. decembar 2023, Melitopolj, Zaporoška oblast, Ukrajina

Prvog mjeseca okupacije skroz sam osjećala gnijev prema okupatorima i njihovoj nemilosrdnosti. Dok sam bila da obiđem babu, u stanu gdje sam živjela slomili su ulazna vrata. Kod mene nijesu imali što da traže, pa ništa nijesu ni našli. Ali u stanu su napravili pravi užas! Razbili su sva ogledala, razbili vrata na ormarićima, mnoge stvari su nestale.
Trpim... Ima ih mnogo u gradu, tako je odvratno. Čekam naše momke. Vjerujem u pobjedu.
Gađenje - to je ono što najčešće osećam.

26. decembar 2023, Starobiljsk, Luganska oblast, Ukrajina

Došlo je vrijeme Božića i sve više razmišljam o onome što smo izgubili.

Sjećam se kako se u nas uselio strah, nismo znali za šta da se spremamo, počeli smo da pakujemo stvari, dokumenta, ljekove. I tek tada sam shvatila da cijeli moj život staje u dvije male torbe. Prozore smo pokrili jastucima i pripremili mjesto u hodniku gde nema prozora... Tako i živimo u hodniku.

Tu noć smo proveli u podrumu, padale su rakete, ujutru je bilo jako bučno, cijeli grad je utihnuo, a mi smo izašli napolje. Zajedno sa komšijama smo razgovarali o noćnom granatiranju, ali još niko nije znao gdje su ti neljudi pogodili. Na lokalnim kanalima smo saznali da su pogodili u stanove nedaleko od centra. Zastrašujuće je čak i zamisliti šta su osjećali ti ljudi kojima se to desilo.

Nekoliko dana je u gradu bilo tiho, ali se niko nije udaljavao od svojih kuća. Bilo je nekih koji su počeli da odlaze. Oni su uradili pravu stvar jer je kasnije postalo veoma teško. Lokalni aktivisti napravili su Telegram kanal za našu zajednicu gde je bilo dosta mještana. Odlučeno je da se organizuje proukrajinski miting podrške Ukrajini.

Moj sin je bio među tim aktivistima. U početku je sve išlo glatko, ali su kasnije vidjeli da kroz grad kreće tehnika neprijatelja. Ljudi podignutih ruku počeli su da ih mole da se okrenu i odu kućama vičući da ne žele rat, da su civilno stanovništvo. U odgovor, ove ološi su počeli da pucaju iznad njihovih glava. Starobiljčani su se naravno uplašili i morali su da ih puste da prođu dalje.

Kada se sin vratio, bio je mnogo tužan što nisu uspjeli da ih zaustave (Ruse), što su ih pustili da prođu dalje.
Htjela sam da mu pružim malo podrške, ali on je ćutke otišao u svoju sobu.

Ovo su samo tri fragmenta priča koje će zauvijek ostati u sjećanju naših sunarodnika. Takvih priča ima na stotine hiljada. One su prožete očajem i bijesom, ponekad nadom, hrabrošću i ljubavlju, ali nikad pomirenjem.

„Rusi moraju da odu odavde. To je jedina opcija koju vidim. Naši gradovi su Ukrajina. I ako moramo sada da čekamo, u redu. Ali ne možete samo da čekate, nego da krenete i pokvarite im živote.

I - podsjećati. Svaki dan podsjećati da je ovo ovdje Ukrajina, i da se to nikada neće promijeniti. Sve dok traje otpor na okupiranim teritorijama znači da nisu pobijedili“, zaključuje Vila.