Branioci Mariupolja koji su se vratili u Ukrajinu poslije zarobljeništva aktivno prolaze proces rehabilitacije i oporavka. U tome im pomažu porodice, pobratimi, psiholozi, a takođe i projekat „Srce Azovstala“, stvoren radi podrške herojima koji su učestvovali u odbrani grada Mariupolja. Projekat pruža kompleksnu podršku braniocima Mariupolja i njihovim porodicama obezbjeđivanjem opreme, smještaja, pomoći u liječenju i protetici.
Ukrajinska pravda-Život nastavlja ciklus priča o herojima koji su aktivno učestvovali u odbrani grada Mariupolja, a sada započinju novi, aktivan život pun nade kao civili.
Anatolij Basenko dobio je pomoć od "Srca Azovstala" i postao je ambasador projekta. Nedavno se vratio iz Saudijske Arabije, gdje se održao boks meč Oleksandra Usika. Branioci su pratili Usika na raznim događajima, a svojim prisustvom i razgovorima isticali su važnost oslobađanja ratnih zarobljenika.
Razgovaramo s njim preko Zoom-a.
„Svaki branilac „Azovstala“ mora da se vrati. Branioci su u zatočeništvu više od 2 godine. I tamo se branioci Mariupolja tretiraju drugačije nego drugi vojnici“, naglašava Anatolij.
Podsjeća da je i sam stupio u „Azov” na početku velikog rata. Invazija u punom obimu zatekla ga je u inostranstvu, u Poljskoj. Basenko je tamo živio od 2021. godine, imao je posao, dobio dozvolu za boravak i planirao da tamo gradi život.
„Moja sestra živi u Poljskoj sa porodicom, dugo su me zvali – i na kraju sam se preselio“, kaže branilac.
Priča da je bio sasvim zadovoljan životom u inostranstvu, zarađivao je farbanjem čamaca. O povratku je počeo da razmišlja sedmicu prije 23. februara – tada je objavljena „nezavisnost“ takozvanih Luganske Narodne Republike „LNR“ i Donjecke Narodne Republike „DNR“ i srce mu nije bilo na mjestu.
„Kada sam čuo za ove „banana republike“ nazvao sam majku i rekao: moram da se vratim jer će doći do zaoštravanja. Potpisaću ugovor makar na godinu dana, da budem od koristi Ukrajini. Tako smo razgovarali i ja sam planirao da se vratim da bih u slučaju pogoršanja situacije već bio tu. Iako sam mislio - biće vruće samo u Donjeckoj i Luganskoj oblasti“, prisjeća se Basenko.
Konačnu odluku donio je kada je od rodbine čuo za napade na Kijev.
„Došao sam 24. februara sa posla jer sam radio noću. Zvali su od kuće: počeo je potpuni rat, iznad Kijeva lete rakete, bombarduju cijelu Ukrajinu. Ja sam samo rekao: „Razumio“ i prekinuo vezu. Otišao sam na posao, potpisao otkaz i uzeo kartu za autobus. A već 26. februara rano bio sam u Kijevu“, priča branilac.
Kaže da je išao u nepoznato, ali se usput dopisivao sa bivšim drugovima: ko ima kakva saznanja, kuda da ide.
„Tada je već mnogo poznanika već bilo u puku Azov u Mariupolju. Htio sam odmah tamo. Rekli su mi da je Azov i u Kijevu, dali su mi adresu. Tako sam se priključio trećoj jurišnoj brigadi, već sam 2014. služio, imam borbeno iskustvo. „Sa Azovom sam pošao u Moščun“, prisjeća se borac.
U Mariupolj je stigao 29. marta – Anatolij je bio među borcima koji su uspjeli da izvrše desant iz helikoptera tokom rizične specijalne operacije Glavne uprave za obavještajne poslove Ministarstva odbrane i vojnog vazduhoplovstva.
„Pristao sam i poletio. Motivisalo me to što su tamo još uvijek moja braća, mnogi moji poznanici kojima je potrebna pomoć. Ja sam rodom iz Donjecke oblasti. Svo djetinjstvo i mladost putovao sam po cijeloj Donjeckoj oblasti. Nisam mogao mirno da gledam kako jedan od najvećih naših gradova brišu sa lica zemlje“, prisjeća se Anatolij Basenko.
Po dolasku u Mariupolj, borac je ušao u vir ratnih dejstava, učestvovao je u stalnim borbama koje su se smirivale samo noću.
Prijeća se da je, kada su dobili naređenje da prebace sve snage na „Azovstal“, bio dio jedinice pješadije.
„Počeli smo da se probijamo, uz borbe, stalno pod minobacačkom vatrom. Kada smo se već probili i kada nam je ostalo da preplivamo rijeku Kalmijus da bismo bili kod fabrike, moja grupa je ostala da pokriva, jedna od posljednjih. Rusi su nas primijetili iz kvadrokoptera i počeli su da pucaju iz minobacača. Jedna mina je pogodila našu grupu – i jedan geler mi je tamo odsjekao nogu“, priča Anatolij gotovo bez emocija.
On se prisjeća da je sa teškom ranom evakuisan preko rijeke i odveden u fabriku. Već u bunkeru gdje je bila smještena bolnica amputirana mu je noga. Dodaje da su medicinari učinili sve da mu olakšaju stanje i pomognu.
„Ljekari su mi poslije operacije davali antibiotike, tablete, ljekove uz pomoć kapaljki, a do zarobljavanja su mi pravili zavoje“, kaže vojnik.
Anatolij se prisjeća da se mjesec i po dana u zarobljeništvu plašio nepoznatog, što da radi po povratku, kome da se obrati, ko će pomoći. Bilo je nedoumica i da li se čeka na povratak vojnika, je li društvo spremno da prihvati, pomogne.
„Tamo smo bili u informativnoj jami, niko nam ništa nije govorio. A mašta čovjeka je bezgranična, mnogo toga sam umišljao“, kaže borac. Na kraju se pokazalo da su moje brige bile uzaludne jer su nas ovdje čekali i u svemu nam pomogli“.
Prvo što je Anatolij Basenko uradio na ukrajinskom tlu – okupio je rodbinu, kazao da je živ i vratio se. Od tada je započeo složen ali veoma svjestan proces rehabilitacije koji umnogome zavisi od želje da se što prije stane na noge i oporavi.
„Odmah sam rekao svojim pobratimima da mi neće trebati dugo da stanem na noge. Glavna stvar je protetika, a onda ću brzo početi da hodam. I, u principu, nakon 2-3 mjeseca na probnoj protezi, već sam hodao bez štaka. Već sam mogao da se krećem na dvije noge“, kaže branilac Mariupolja.
On dodaje da je glavna poteškoća u rehabilitaciji bila teško fizičko stanje. A na psihičko stanje se nije žalio, dodaje borac, jer je imao ozbiljnu motivaciju da uspije.
„Fizički je bilo teško oporaviti se. Iz zarobljeništva smo izašli oslabljeni. Ali u pogledu mentlnih problema nisam ih imao mnogo. Zato što sam znao da mogu sve. Pokušavao sam – radio sam – i postigao sam nešto. Naravno, bilo je trenutaka kada je bilo teško, nije da nije bilo. Ali rehabilitacija nikad nije laka, jer je to ipak težak rad na sebi“, objašnjava veteran.
On dodaje da je glavno biti stalno motivisan i riješen na uspjeh.
„Onima koji su trenutno na rehabilitaciji treba reći sve kako jeste, da je sve to naporan rad i vrijeme. Ali čovjeka treba podržavati, stalno govoriti: „Ti to možeš, to je neophodno“. Onda čovjek svakim danom postaje sve jači i jači. A ako to ne radite sistematski - biće gore. I najvažnije je da se ne sažaljevate“, kaže Anatolij Basenko.
Zahvaljujući svojim naporima Anatolij sada hoda bez pomoći i vrlo rijetko koristi specijalnu opremu. Sportska proteza, koja je za branioca napravljena u okviru projekta „Srce Azovstala”, omogućava mu da bude aktivan i pokretljiv.
Sa projektom „Srce Azovstala“ Anatolij Basenko počeo je da sarađuje po savjetu prijatelja – tada je od njih dobio digitalnu kutiju (komplet gadžeta za komunikaciju i rad – prim. redakcije), a kasnije je zatražio pomoć kada se njegova žena porađala.
Basenko kaže da je svoju voljenu upoznao prije tri i po godine, na poslu u Dnjepru. Djevojka je imala malog sina. Tada su se sprijateljili, razgovarali kao kolege. On je kasnije otišao u Poljsku, a djevojka je počela da izlazi sa vojnikom koji je bio na služenju vojnog roka.
„Kada sam se vratio u Ukrajinu nakon početka invazije u punom obimu ona je bila u Donjeckoj oblasti. Znao sam da očekuje dijete sa svojim momkom. Kasnije sam u Mariupolju bio zarobljen, a kada sam pušten saznao sam da joj je momak poginuo kod Avdijevke“, prisjeća se Anatolij.
U to vrijeme njegovu buduću suprugu dijelilo je nekoliko mjeseci do porođaja i branilac je odlučio da joj pomogne.
„Bilo mi je žao i nje i djeteta koje se još nije rodilo. Rekao sam: „Ne brini ni za što, čime budem mogao - pomoći ću“. Kada sam vidio da šahedi svakodnevno padaju na Dnjepar dogovorili smo se da se preseli u Kijev. Ali se ona sa svoja dva sina preselila u prijestonicu već tada kada se porodila“, prisjeća se veteran.
Dodaje da je pomogao porodici da iznajmi stan, a kasnije su zajedno kupili i sopstveni stan u Kijevu.
Dok je živjela u stanu, razgovarali smo i polako je sve prešlo u vezu“, prisjeća se branilac.
Nedavno je par dobio zajedničko dijete. Sada su u porodici tri dječaka: najstariji ima 6 godina, srednji godinu i osam mjeseci, a najmlađi je beba. U ulozi oca više djece branilac se osjeća odlično. Kaže: voli djecu i nema problema sa njima. Pored toga, djeca mu pomažu da se prilagodi uobičajenom životu.
„Dešavalo se da mi djeca pomognu da se otrgnem. Mlađeg sam nosio na rukama, igrao se, slagao igračke sa starijim, on mi je nešto pričao, ili sam sa njim slagao slagalice. I to pomaže da se odvratim od glupih misli, da se rasteretim“, kaže Anatolij.
Dodaje da je podrška rodbine neprocjenjiva, porodica stalno motiviše da stane na noge, da želi da živi i razvija se.
„Supruga stalno govori: ti to možeš, jak si, ne odustaj. Njena podrška je jedan od glavnih motiva“, kaže branilac Mariupolja.
Dodaje da je zahvalan supruzi i da joj se divi kako uspjeva da posveti dovoljno pažnje svima. Supruga je ta koja sada provodi više vremena sa novorođenčetom, jer „malenom treba majka“. Dodaje da djecu ne dijeli na svoju i tuđu – rođenjem mlađeg sina jednostavno je osjetio da je porodica dobila još jednog člana porodice.
Pored porodice, branilac aktivno posvećuje pažnju poslu - zajedno sa suprugom otvorili su kafić. Prema njegovim riječima posao u velikoj mjeri doprinosi rehabilitaciji, daje vitalnost.
"Ovo je veoma dobro za rehabilitaciju. Počinješ da budeš zauzet, otvara se novi krug komunikacije, praviš korak naprijed", kaže Anatolij Basenko.
Kaže da je kafić isprva bio namijenjen i vojnicima i civilima. Unutrašnjost je imala ukrajinske simbole, zastave „Azov”, ambleme koje su ostavljali gosti.
"Kafić je otvoren da bi svaki veteran mogao da dođe, da nađe mirno mjesto i da odmori. A takođe i da bi civili kada uđu shvatili da se rat ipak nastavlja, a ljudi koji se vraćaju iz rata pokušavaju da se vrate normalnom životu“, kaže veteran.
U Anatolijevoj kafeteriji sada ima oko 40 različitih ševrona.
Za mene je poseban onaj koji su mi donijeli roditelji pobratima „Grjana“. On je „poletio“, a oni su napravili ševron sa njegove fotografije i tražili da ga okače“, kaže branilac.
Sada Anatolijev kafić radi kao zatvoreni objekat, isključivo za vojnike. Iskreni razgovori odvijaju se u prijatnoj atmosferi koju mogu da podrže upravo ti ljudi koji su prošli rat. O tome kako ga je rat promijenio, Anatolij kaže da osim što jeste fizički, psihički je ostao veseo i otvoren momak. U budućnosti razmatra mogućnost bavljenja sportom, a za sada najviše vremena posvećuje svojim dječacima.
„Moj sport su sada djeca. Srednji je u tom uzrastu kada stoji, stoji, a može odjednom da otrči, zabavlja se kad ga hvataju. Zato kada izađemo s njim nosim sportsku protezu i više se ne sekiram, što ako počne da bježi, da ga onda neću stići“, kaže Anatolij Basenko.
Dodaje da sada skoro sve svoje slobodno vrijeme posvećuje porodici.
"Na prvom mjestu su mi supruga i djeca. Za sada želim da provodim više vremena sa njima. Moji sinovi su sada u takvom uzrastu da ih je zanimljivo gledati", kaže branilac.
U budućnosti sanja da što više vremena provodi sa porodicom, a kasnije - planira širenje svog biznisa. Anatolij sebe naziva veoma srećnom osobom, koju uznemirava samo „glupi komšija”.
Branilac iz Rovenjske oblasti oporavlja se poslije ranjavanja i radi posao iz svojih snova
Veteran Rostislav Pristupa sanja o najbržem oporavku nakon teške povrede koju je zadobio u martu 2022. godine dok je branio grad Mariupolj. Tada je borac bio skoro nepokretan, a doktori dugo nijesu mogli da shvate zašto Rostislav ne hoda. Otprilike dvije godine nakon povratka iz ruskog zatočeništva borac je na aktivnoj rehabilitaciji i svakim danom usavršava vještinu hodanja bez dodatne pomoći.
„Za 2025. još nemam planove osim pojačane rehabilitacije i aktivnog rada. Ne želim sebi da postavljam nemoguće ciljeve, živim sa realnošću koja postoji u ovom trenutku", kaže branilac.
Rostislav odnedavno radi u Fudbalskom savezu Ukrajine kao menadžer za rad sa navijačima sa invaliditetom. Za aktivnije uključivanje u posao i mogućnost komunikacije tokom inostranih poslovnih putovanja planira da nauči engleski jezik uz pomoć programa „Budućnost” projekta „Srce Azovstala”.
Kaže da je, od kada se vratio kući, samo sanjao o tako aktivnom životu i omiljenom poslu koji ne bi bio vezan za vojnom službom. Od 2016. godine Rostislav je skoro sve vrijeme bio u redovima Oružanih snaga Ukrajine, odmah je stupio u redove mornaričke pješadije.
„Tada još nisam znao što je vojska, samo sam htio da služim i to je bilo sve. U Stariči (naselje u Lavovskoj oblasti – prim. redakcije) su dolazili „kupci” iz marinaca i tamo sam se uključio. A kada smo sa 36. brigadom stigli u Mikolajiv, već sam znao da su marinci kao porodica“, kaže vojnik.
Po isteku ugovora, kratno vrijeme proveo je kao civil - i vratio se u službu, opet kao mornarički pješadijac. Tada je Rostislav konačno shvatio da je ovo „njegova“ jedinica.
Prisjeća se da ga je veliki rat zatekao u Mariupolju na njegovom prvom slobodnom danu poslije dugo vremena. Ujutru se probudio od granatiranja i dobio naređenje da stane u odbranu.
„Komandant zove i kaže: „Spakujte stvari, rat je počeo, sve je ozbiljno“. Prvih par dana primali smo mobilizovane i slali ih u bataljon. Bataljon je bio na rotaciji. Već za sedmicu i po dana formiran je obruč oko Mariupolja i sa „Azovom“ smo otišli u topionicu gdje smo držali odbranu. Kasnije smo prebačeni u marince, naš okrug je bio Kurčatovo, tamo sam i ranjen“, kaže Rostislav.
Prisjeća se da je tog dana bio juriš i da je na položajima bilo dosta ranjenih vojnika koje je trebalo evakuisati.
„Išli smo naprijed u grupi da bismo pokupili ranjene i vršili odbranu. Ovaj prostor su stalno granatirali, mi smo se zaustavili da vidimo što i kako – a kad je doletjela mina, ja sam samo pao. Onda je stiglo naše pojačanje i ubacili su me na zadnji dio tenka. Usput su gađali tenk - odjednom je tenk naglo krenuo nazad, pa odskočio udesno - i mene je prosto zbacilo s tenka. Kasnije su primijetili pobratimi, pokupili me i evakuisali u 555. bolnicu“, kaže Rostislav Pristupa.
13. marta u bolnici, borcu je pružena prva medicinska pomoć i stabilizovan je. Kada je bolnica postala „žrtva” ruskog vazdušnog udara, pacijenti i ljekari su podeljeni na dva dijela. Mornarička pješadija poslata je u „Azovmaš“, a kasnije u „Azovstal“.
„Na početku sam bio u „Azovmašu“, a onda su me, pošto sam bio teško ranjen, evakuisali helikopterom u „Azovstal“, i tamo sam ostao do izlaska“, objašnjava borac.
Kaže da doktori dugo nijesu mogli da mu postave dijagnozu i nijesu razumjeli zašto vojnik ne pokreće noge.
„U to vrijeme niko nije znao zašto ne hodam. Čak i kada su mi prvog dana uradili rentgenski snimak nisu se vidjela nikakva oštećenja. Bio je potreban CT ili MR, ali ova oprema nije bila dostupna. Oštećena je kičmena moždina, ali sami pršljenovi nisu oštećeni, jer je geler nekako ušao između pršljenova i ostao tamo“, kaže veteran.
Kaže da su ga i prije nego što je doveden u kombinat mučili bolovi koji su ga bukvalno sprečavali da spava. Dok je bio u „Azovstalu“, Rostislav je stalno ležao.
Jednom su se teško ranjeni borci nadali evakuaciji - Rostislav Pristupa je iznesen na nosilima.
„Bilo je granatiranje koje je trajalo skoro sedmicu dana. Sjećam se trenutka kada su morali da odnesu teško ranjene – osmoro ljudi ukrcali su na „Kraz“ i odvezli na izlaz iz fabrike. Izvedeni smo iz bunkera i čekali da stigne sledeća tura. Nešto je pošlo naopako i jednostavno smo vraćeni nazad i to je bilo to“, prisjeća se Rostislav.
U tom momentu vojnik je imao upalu, u „Azovstalu” su nedostajali ljekovi, ali su doktori pokušavali da pruže svu neophodnu pomoć koja je ranjenicima bila potrebna. Rostislavu je ostalo živo u sjećanju to da se u kuhinji odnekud pojavio veoma ukusan med.
"Ne znam odakle momcima taj med. Mogao sam da pojedem čašu dnevno. U „Azovstalu“ je prvih dana kada smo došli, pa i prvih nedjelja, sve bilo u redu sa namirnicama. A onda su prvi put probili bunker, granatirali brodskim granatama, zasipali kuhinju. I od tada od namirnica nije bilo gotovo ničeg“, prisjeća se veteran.
Kaže da je izgubio pojam o vremenu jer kod sebe nije imao mobilni telefon. Ali po osjećaju, to je bio period oko maja 2022. godine.
Nakon toga, branioci su bili primorani da se predaju. Za mjesec i po dana u ruskom zatočeništvu, Rostislav Pristupa je imao samo jedan san - da se vrati kući i da su svi doma živi. Rodbina je došla da dočeka vojnika nakon oslobađanja, u Zaporožje su došli njegov otac, sestra i zet.
"Onda sam imao operaciju u Dnjepru, a iz Dnjepra sam prebačen u Kijev. Mjesec dana nakon razmjene došao sam kući u Rovenjsku oblast i vidio sve ostale. Bio je to tako nevjerovatan osjećaj", prisjeća se branilac.
Kaže da su mu najteži bili prvi mjeseci rehabilitacije, ali su mu snaga volje i podrška bližnjih pomogli da izdrži.
"Nisam osjećao noge, a morao sam da napravim korak onim što ne osjećam. Poredio sam to sa stavljanjem šibice na sto i podizanjem gledajući u nju. Onda je sa svakim danom vježbanja bilo pomaka, a već u petom mjesecu rehabilitacije napravio sam prve korake. Tada je bilo lakše“, kaže Rostislav.
Kaže da su vremenom ciljevi postajali sve veći.
„Dok još nisam hodao, sanjao sam da napravim prvi korak. Kada sam već počeo da hodam postavio sam sebi cilj od 50 metara dnevno, pa za mjesec 100, 200 i tako dalje. Bilo je trenutaka kada je rehabilitacija stajala u mjestu. Radim, a nikakvog pomaka nema. U tim trenucima samo sam htio da dignem ruke i da se pomirim s tim što je“, kaže branilac Marijupolja.
Navodi da je u potrazi za rehabilitacionim centrima koji su doprinijeli aktivnom napretku pomogao projekat „Srce Azovstala”.
"Poslije godinu i po dana rehabilitacije već sam razmišljao što mogu da mi pruže rehabilitacioni centri. To su dva sata vježbi dnevno i neke terapije ujutru. Onda sam se umorio od ležanja i odlučio sam da nađem posao, nađem salu u kojoj bi bilo udobno raditi na rehabilitaciji. To je ono što sam i uradio, i uspio sam. Projekat "Srce Azovstala" mi je pomogao u potrazi za salom, sa selidbama. Ja kod njih, kao kod drugova, svraćam na kafu“, osmjehuje se veteran.
Kaže da je kasnije, u okviru programa „Dom”, dobio svoj stan u Irpinju. Borac napominje da je to ogroman plus za njegovu dalju rehabilitaciju, daje motivaciju i inspiraciju.
Od Irpinja do Kijeva planira da ide sopstvenim automobilom koji je nedavno prebacio na ručno upravljanje. On naglašava da adaptivni automobili olakšavaju mobilnost i omogućavaju vožnju čak i osobama sa povredama nogu.
"Ranije nisam imao auto. Da bih negdje otišao morao sam da idem taksijem tamo i nazad: na sve rehabilitacije, na posao. To je koštalo mnogo novca, plus gubio sam vrijeme. A sada mogu da idem bilo đe po gradu, pa čak i u drugi grad, bez napora“, kaže Rostislav.
Kaže da je vožnja automobila sa ručnim upravljanjem prilično laka i da je sistem savladao za nekoliko nedjelja.
Priča o planovima za budućnost, koji se odnose na posao u Fudbalskom savezu Ukrajine.
„Na poslu mi se javljaju ljudi sa invaliditetom koji žele da odu na utakmicu reprezentacije Ukrajine. Na stadionima postoje posebna mjesta za invalidska kolica ili za lak pristup osobama na štakama koje imaju teškoće u kretanju. Podnosim zahtjeve, za njih kupujem karte sa kojima će lakše doći i gledati utakmicu“, kaže Rostislav Pristupa.
Dodaje da je rad u Fudbalskom savezu Ukrajine motivišući i veoma inspirativan i doprinosi njegovom sopstvenom napretku u rehabilitaciji.
„Shvatam da ako sada prestanem da radim, samo ću upasti u invalidska kolica i to je to. Posao te tjera da svaki dan ustaneš i radiš nešto. Plus, prije godinu dana nisam ni sanjao o takvom poslu u tako velikom i prijateljskom kolektivu. A tek to da mogu da živim sam - meni više nije potrebna osoba koja će mi pomoći da ustanem, presvučem se, jedem - to je takođe veoma motivišuće“, kaže branilac Mariupolja.
Priča da je sada svakog dana baš zauzet. Pored posla bavi se krosfitom, pliva i planira da nauči da roni.
„I to daje rezultat jer sam stalno na nogama po cio dan, od jutra do večeri. To mi daje izdržljivost i mislim da ću poslije nekog vremena moći da hodam na jednoj štaci“, samouvjereno dodaje veteran.
O projektu „Srce Azovstala“:
„Srce Azovstala“ – je projekat sveobuhvatne podrške braniocima Mariupolja i njihovim porodicama, koji je osnovao Rinat Ahmetov 2023. godine. Ova organizacija izgradila je jedinstven ekosistem od rehabilitacije do samorealizacije. U okviru projekta postoji 7 oblasti pomoći (povratak iz zarobljeništva, zdravlje, zaštita, porodica, sport, dom i budućnost).
Program podrške obuhvata protetiku, psihološku pomoć vojnicima i njihovim porodicama, pokrivanje kućnih potreba jer su mnogi ostali bez svojih domova zbog rata ili uopšte nisu imali svoje. Braniteljima se pomaže i da se nađu u novoj oblasti, da se obrazuju ili prekvalifikuju, nauče strani jezik, dobiju vozačku dozvolu, savladaju osnove vođenja sopstvenog biznisa itd.
U okviru projekta podršku mogu dobiti sva vojna lica koja su branila Mariupolj od februara do maja 2022: vojnici Oružanih snaga, Nacionalne garde, puka Azov, policajci, graničari, spasioci, marinci, pripadnici teritorijalne odbrane i medicinsko osoblje. Pomoć takođe mogu dobiti i porodice zarobljenih, nestalih i palih branilaca grada.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR