Zamijenila scenu za front

Autor: Anton Iščuk

„Uvijek je lako kazati „Sve će biti Ukrajina“, ali to učiniti je veoma teško. Ja to svakodnevno gledam svojim očima, znam koliko mojih braće i sestara koji su se borili za ovu državnost već nema i nikad ih neće biti. Kada kažu da heroji ne umiru - oni ipak, nažalost, umiru...“ – kaže Neli Čorba, pozivnog imena Majmun. 

Za Neli, 22-godišnjakinju na poziciji starijeg topnika minobacačke baterije i komandanta minobacača, riječ „pozorište“ bila je smisao života do 24. februara. Intenzivne probe, studiranje na univerzitetu. Poslije početka velikog rata, jedina „scena” za nju je bila zona borbenih dejstava, međutim, tamo je sve stvarno.

Prije nego što je postala dio ukrajinske vojske, studirala je na pozorišnom univerzitetu Karpenka-Karoho, sanjala da jednog dana igra u pozorištu na lijevoj obali Kijeva i nije razmišljala o vojnoj karijeri, kada joj je iznenada februar 2022. promijenio cijeli život.

Kada je već bila u redovima teritorijalne odbrane, Neli je uspjela da dobije svoj prvi profesionalni posao, i igrala je u igranom filmu "Ukrajinske vojne priče". Ovo je antologija priča zasnovanih na stvarnim događajima, snimljenih na mjestima vođenja borbi uz učešće aktivnih vojnih lica.

Poslije toga, vojnikinja je više od pola godine bila u blizini Soledara na istoku, gde je branila sjeverni Bahmutski okrug.

Za to vrijeme uspjela je da se vrati u rodnu prijestonicu na samo deset dana, na dodjelu diploma na univerzitetu, gdje je diplomirala kao pozorišna i filmska glumica. Odatle je odmah strmoglavo krenula za Slavjansk – prije roka, kod svojih sestara i braće, đe ju je srce zvalo. A desetodnevna posjeta Kijevu, prema Neli, ostala je „veseli san iz bajke“.

O glumi, radu sa minobacačem, oprobavanju granatiranjima neprijateljskih aviona i izdržljivosti u ovom ratu, sa vojnikinjom, članicom posade minobacačke baterije Neli Čorbom, pozivnog imena „Majmun“ – u nastavku članka rubrike "Ukrajinska pravda. Život".

 „Od jutra do mraka sam spremala hranu, kuvala čaj, pravila sendviče, salate, sve u krug – tupo se bavila kuhinjskim poslom“

24. februara 2022. Neli nije dobro spavala, zaspala je u ranim jutarnjim satima, jer je uoči rata velikih razmjera ključao rad na diplomskoj predstavi. Tog jutra se nije probudila zbog eksplozija.

„Bila sam na trećoj godini studija kada je sve počelo. Radili smo diplomske radove. A tri-četiri dana poslije 24-tog već sam postala dobrovoljac u 207. bataljonu. Tada sam mislilla da me na drugo zaduženje više neće ni uzeti. I bila sam ubijeđena da ću pomagati čime mogu - rukama, nahraniti, skuvati čaj – na to sam bila spremna“, kaže Majmun. 

Zajedno sa drugaricom, prvog dana boravka u štabu bataljona, zamijenile su dvije đevojke koje su četiri dana zaredom, bez promjene, hranile vojsku – dvije čete, izviđačke grupe, vojnu jedinicu. „Vode nas tamo, svi bulje u nas, a Daška i ja kao dva đeteta, kao majmuni.

U bataljonu sam spremala hranu od jutra do mraka, ponekad i noću, kuvala čaj, pravila sendviče, salate, sve u krug, i tupo se bavila kuhinjskim poslom“, prisjeća se vojnikinja rada u dobrovoljačkom štabu.

„Februar“ u martu, brojevi i pucanje

Majmun uranja u sjećanja:

„Bila sam zainteresovana na to što se dešava u zemlji, u okolini Kijeva, toliko da apsolutno nisam namjeravala da započnem vezu tokom rata, ali se desilo drugačije. Slučajno se desilo da je nepoznati vojnik iz obavještajne grupe obratio pažnju na mene, sav kul, pod ful opremom, pozivnog imena „Februar“ (na ukrajinskom „Ljuti“, u daljem tekstu „Ljuti“, prim. prev.). „Tada je ovo pozivno ime djelovalo banalno i smiješno, jer je sve počelo u februaru“,  smije se Neli. „Ali, ispostavilo se da ga je dobio još 2014-te“.

U martu 2022. Nelin bataljon je prebačen u Kijevsku oblast. Prije toga je punkt stalne razmjene (kasarna) bio u Kijevu. Tada su Majmunu ponudili da položi zakletvu i služi zvanično - kao vojnik. Doduše, u logističkom vodu.

„Dok sam tamo pravila sendviče i izlazila na pauze shvatila sam da želim da postanem dio ove priče, nisam više htjela da budem volonter koji će se vratiti običnom životu, jer običnog života više nikada neće biti“, dodaje vojnikinja.

Anđeoska Neli, čija se vojna priča nije završila „kuvanjem“, otišla je sa bataljonom u Kijevsku oblast i već tamo je postala šefica prehrambene službe.

„Bila sam suočena sa matematičkom dilemom da izračunam koliko kome treba šećera, krompira i pašte. To je trajalo dan i noć. „Jesam li ja ovo stvarno vojnik?“, pitala se Majmun. „Položila sam zakletvu da ću braniti domovinu, a sjedim s papirima u nekakvoj školi, računam to sve, a đe je rezultat moga rada? Pokušala sam da pređem u borbenu četu“.

Đevojka je htjela da bude strijelac - za to bi bila korisna obuka sa drugim vojnicima u vještini baratanja oružjem.

Sledeće sedmice su prolazile ovako: u prvoj četi je kuvala od jutra do mraka, svaki drugi dan je stajala na punktu, izviđajući određeni dio granice. U tom trenutku, kaže Majmun, u četi je bilo 6 đevojaka. Vrijeme je prolazilo, a poprište neprijateljstava u odnosu na kontraofanzivu ukrajinskih trupa tokom jeseni 2022. godine pomjeralo se na jug i istok, gde je Oružanim snagama bila najpotrebnija pomoć.

„Pošto smo mi Kijevska teritorijalna odbrana, do zadnjeg smo bili u Kijevskoj oblasti, ali je u narednim mjesecima postalo jasno da ćemo prije ili kasnije otići u Mikolajvsku oblast ili na istok“, kaže Neli.

„Ođe su nas rasformirali, sad smo posada minobacača, okej?“

Uoči polaska na istok nekoliko četa Kijevske teritorijalne odbrane je rasformirano. Tada su neki od vojnika uspjeli da dogovore prebacivanje sa komandirima drugih četa. Za Majmuna, koja je i dalje ostala u svom bataljonu, postavilo se pitanje buduće službe u Oružanim snagama i vrste vojne aktivnosti.

„U tom trenutku smo bili ostali samo ja i 20-godišnji vojnik. Vjerovali smo jedno drugome do kosti i nismo mogli da se razbježimo, posebno naša grupa od pet ljudi", kaže đevojka.

Zatim je uslijedio dugo očekivani telefonski poziv druga Nelinih pobratima. Jedan vojnik iz minobacačke baterije sa pozivnim imenom „Spartak“ rado je pristao da prihvati svih petoro.

„Spartak, vidi, dajem ti pet prezimena, čin, položaj, patronim, i a ako uzmeš svih nas petoro, dogovoriš se sa komandantom baterije, ja ti garantujem da će to biti dobar izbor. Kasnije sam minobacač vidjela prvi put u životu“, priznaje Majmun.

Nakon usaglašavanja sa vojnikom desantnikom i komandantom svake čete, u februaru 2023. godine, počeli su da se obučavaju za članove posade minobacača. Za Neli je nova obuka bila otkriće, djelovala kao nešto fantastično.

„Ovdje je toliko novih detalja. Dok je s mitraljezom sve jasno i jednostavno, ovdje je magnetni kompas, matematika, treba da nađete aritmetičku sredinu, da se orijentišete po kompasu (govorimo o artiljerijskom kompasu – uređaj za orijentaciju oružja, mjerenje daljine, gađanje ciljeva – prim. red.). Kad sam mislila da je „član posade minobacača“ dobra i sigurna opcija, trebala sam da znam kakav je to težak proces“, priznaje vojnikinja.

U najtežim trenucima obuke za Neli, podršku joj je pružio njen voljeni – „Ljuti“. Poslije ranjavanja, čovjek iz bolnice je otišao pravo u štab, napisavši izvještaj da mu nije potrebno liječenje. Htio je da ide na istok sa petoro vojnika.

„Bilo je ljudi koji su pisali - ne idem na istok jer me nešto boli, te leđa, te noga. „Ljuti“ je uradio suprotno - i pored previjene ruke, nekoliko nefunkcionalnih prstiju, otišao je sa nama na front. Nije mogao drugačije. Kako bi mene pustio na istok bez njega? Sve je tu bilo drugačije, to je bila sasvim nova priča za mene“, kaže Neli.

Na kraju je došao i bolni oproštaj od majke.

„Stajala je na sred ulice, gledala me dok sam ulazila u auto i ispratila me uplakanim pogledom, u rukama je imala šoljicu nepopijene kafe, a oko nje se zbili civili, zdravi i snažni, svi u svojim svakodnevnim poslovima. 11. marta smo već bili u Svjatohirsku na istoku“, prisjeća se vojnikinja.

„Ovdje se svaki dan sve mijenja po 10 puta, tako da moraš da budeš spremna da zamijeniš pobratima u svakom trenutku“

Kada je došlo vrijeme da po prvi put zađe u poziciju, Majmun je, uprkos opštoj uznemirenosti ratne atmosfere, bila odlučna.

„Najprije sam stajala na minobacaču 120 (minobacaču kalibra 120 milimetara – prim. red.), obavljala funkcije koje sam mogla – unosila brojeve u minobacač od osobe koja je proračunala i navodila gađanje neprijatelja, nanosila barut na mine – on je bio potreban da bi mina brže lećela, a dodatno barutno punjenje je povećavalo maksimalan domet oštećenja. Takođe sam zavrtala i detonatore – sve to povećava šanse udara po neprijatelju“, kaže vojnikinja.

U ovoj radnoj rutini, đevojka je provela naredne mjesece: 5 dana na borbenim položajima i 5 dana odmora u kasarni, gde nije bilo manje žestoko.

„Vremenom sam postala komandirka minobacača, nakon toga sam poslata zajedno sa pobratimima „Lakijem“ i „Ljutim“ na položaj minobacača 82 – pošto je manjeg kalibra, bliži je okupatorima. Na pozicije smo izlazili na vozilima BT-LB (višenamjenski laki oklopni tegljač – prim. red.), jer su samo ona mogla da prolaze kroz to blato. Osim mina i minobacača, imali smo i lične stvari i vodu, pošto smo tamo trebali da budemo 10 dana. Nemoguće je opisati te emocije, jer shvataš da te možda neće biti u bilo kom trenutku zbog glasnog pokreta ove željezne naprave“, kaže Majmun.

Da bi sebi skrenula pažnju, vojne dane je zamišljala kao „kul avanture”.

„Laki“ i „Ljuti“ nisu bili toliko optimistični, a ja sam sama sebi pjevušila pjesmicu, doduše čula sam je samo ja, i razmišljala sam o tome da ne mogu da umrem bez osmjeha na licu. Pa ako se nešto desi usput, sa osmjehom ću otići na onaj svijet“, smješka se vojnikinja.

Neli se prisjeća da niko od vojne posade BT-LB vozila nije znao tačan put do pozicije, orijentišući se isključivo po terenu i spaljenim djelovima zemlje.

„Momci su vikali „Motoru“ (vozaču BT-LB – prim. red.): „Samo naprijed, vidjećemo tamo.“ Vozili smo se tri-četiri minuta, momci su vidjeli zdrobljenu veknu hleba u krateru za poziciju. Na kraju smo po tom orjentiru i došli. Trebalo je brzo iznijeti kutije iz tegljača, bilo je nevjerovatno komplikovano. To je bilo posebno stanje: stigao si, počeo da rasklapaš minobacač, kompas, Starlink. Zauzet si sve vrijeme, ali svake sekunde ti je drago što si živ – toliko je lijepo shvatati to“, kaže Neli.

„Grdila sam sebe što me je bilo strah“

Majmun neodlučno dijeli svoja sjećanja na rad na nekim pozicijama. Jedna od traumatičnih epizoda je rad posade minobacača tokom vazdušnog udara. 

„Nisam ranije bila na ovoj poziciji, ali mi je rečeno da tu treba da budem oprezna i posebno pažljiva, da se ne opuštam, zbog aktivnog rada okupanata. Odvezli smo se do određenog mjesta, iznijeli sve stvari, ruksake i vodu.

Dočekao nas je momak koga je trebalo da promijenimo, pokazao nam je put. Krenuli smo ka prelazu i začuli alarmirajući zvuk – svi su mislili da je avijacija, ali smo samo ubrzali korak. Poslije nekoliko sekundi, nedaleko od nas, letjelica je dejstvovala. Ne mogu reći da sam se prepala, ali vidjela sam strah u očima našeg pobratima. Od tog pogleda su mi počela klecati koljena. Kada je avijacija dejstvovala drugi put, polijegali smo“, prisjeća se Neli.

Po povratku sa položaja, đevojka je odlučila da razgovara sa psihologom bataljona, jer je imala traumatično iskustvo.

„Imali smo nekad psihologa u bataljonu, a onda se pokazalo da takva osoba nije potrebna u bataljonima i da takva pozicija ne postoji, pa su ga makli“, sleže ramenima. Međutim, problemi su svakako ostali, pa sam mu se obratila u najtežem trenutku, kad su me zasipali“.

Psiholog je pomogao Majmunu da se vrati vojnim aktivnostima i da prebrodi strah, zbog kojeg se toliko grdila nakon što je izašla sa te sudbonosne pozicije.

„Anarhija“

Neli će zadugo pamtiti 10 dana na poziciji „Anarhija”. Priznaje:

„Poslije tih dana shvatila sam da mogu mnogo više nego što sam mislila, mogu da budem komandant minobacača i uspjela sam.

Tih dana položaje je tukao „Smerč“ (višecjevni raketni bacač, prim.prev.), i svaki put kada bi zazviždala granata i podigla se gomila zemlje, vojnici su sa radošću shvatali da su živi.

Tada je korigovanje minobacačke vatre izvršio kolega na dronu sa pozivnim imenom „Paton“, koji je poslije nekoliko dana rada izjavio: „Momci, nekih dana ste radili bolje i tačnije od „uhodanih“ na minobacaču“.

Neli priznaje da nimalo ne žali zbog odluke da ostavi iza sebe pozorišnu scenu i glumačko umijeće. I oprobavanje vatrom na položaju „Anarhija” dalo joj je odlučnost.

„Tada sam shvatila: imam 22 godine, đevojka sam, još sam dosta mlada, ali radim dobro. Ne stidim se i ne bojim se“, zaključila je Neli.