Autorka: Olena Barsukova
„Vjerovatno najviše pamtim zapah. Nejasan, kao neki otrovni miris dima, spaljenih tijela“, – ovako se 23-godišnji Azovac „Kraft“ prisjeća noći koju je doživio prije dvije godine.
Odabrao je sebi nadimak "Kraft" u čast svoje omiljene igre Majnkraft. Dvadeseti rođendan je proslavio na kursu za mlade vojnike, 21. na poligonu, 22. u zatočeništvu, 23. u Kreminskim šumama. Mladi Azovac je uspio da preživi izuzetno teške bitke u Mariupolju, teroristički napad u Olenivki i teško ranjavanje.
U noći između 28. i 29. jula 2022. Rusija je digla u vazduh takozvanu „baraku 200“, u koju su namjerno prebacili 193 zarobljena vojnika puka Azov. 53 od njih je umrlo.
Dvije godine poslije krvavog zločina niko od okupatora nije kažnjen. Sudbina mnogih preživjelih koji su u zatočeništvu je nepoznata.
„Kraft” je relativno imao sreće, jer je preživio i vratio se kući u okviru „velike razmjene” 21. septembra 2022. godine. Za nekoliko mjeseci čovjek se vratio u vojsku i postao operater bespilotnih letilica - dronova.
„Kraft” za „Ukrajinsku pravdu. Život” govori o terorističkom napadu u „Baraci 200” i životu poslije eksplozije. Slijedi njegova priča.
„Imao sam planove da sam napustim Azovstal“
FOTO: 23-godišnji „Kraft“ preživio je odbranu Mariupolja i teroristički napad u Olenivki
Prije služenja u vojsci bio sam student, prvo sam studirao sajber bezbjednost, zatim telekomunikacije i radio-tehniku. 2020. godine sam shvatio da će na kraju nešto početi i prvo sam otišao u vojni odsijek, ali kad sam vidio te majore odlučio sam da odem u „Azov”. Tamo su mi bili drugovi, zapali su me odlični komandiri.
Odbrana Mariupolja za mene je počela na obali Azovskog mora. Stalno smo imali praksu i obuku. Tako smo u februaru 2022. sa susjednim jedinicama Nacionalne garde izašli, stajali nekoliko dana na obali, razgledali brodove, i poslije se vratili u garnizon.
22. februara nam je rečeno da će najvjerovatnije doći do potune mobilizacije. Poslao sam dio stvari kući zadržavši samo najneophodnije. 24. februara probudili smo se 10 minuta prije prvih udara po teritoriji Ukrajine. Stavio sam kafu, istuširao se, počeo da se oblačim i čuo eksplozije. Okupivši se, prodrli smo u „Istočni“ mikrookrug i tamo držali odbranu do 5. marta.
Zatim smo morali da se povučemo u grad kako bi naše snage bile dovoljne da zadržimo položaje i da bi mobilniim grupama uništavali neprijateljsku tehniku i živu silu. U „Azovstal” smo se premjestili krajem aprila, među posljednjima.
Azovac je planirao da sam izađe iz „Azovstala“, ali je onda odlučio da bude sa svojom braćom (Foto: Azov)
Na početku sam bio komandant grupe, zatim bio komandant odjeljenja, ali sam bio ranjen i morao sam da sjedim na komandnom mjestu oko dvije sedmice i pomažem komandantu da vodi bitku.
Kad sam se malo oporavio, počeo sam da obavljam posebne zadatke pronalaženja položaja, jurišnih operacija, izviđanja, miniranja. Borili smo se sa okupatorima za svaku ulicu, za svaki okrug.
Intenzitet artiljerijske vatre nije bio veliki kada smo bili u neposrednoj blizini neprijatelja. Ali kad smo ušli na teritoriju „Azovstala”, nije prolazilo ni 5 minuta a da nešto nije dolijetalo na teritoriju fabrike. Oni su bombardovali i civile.
U noći 14. ili 15. maja došao je naš komandant i rekao da je najvjerovatnije jedina šansa da spasimo naše ranjenike odlazak u zarobljeništvo. Imao sam planove za samostalni izlazak iz Azovstala, bilo je mnogo načina, ali sam pitao ljude koji su za mene autoriteti šta će oni da urade.
Govorili su da je bolje da idemo sa svima, da ne izdamo ostatak naših i da Rusi ne bi ništa uradili našim ranjenicima.
Onda sam otvorio ranac sa hranom i posljednjih dana smo to jeli. Kaše, supe, nudle - ovo je bila krajnja rezerva za slučaj da moramo da idemo u Zaporožje. Nisam osjećao emocije: one su okončane nakon prvih gubitaka mojih pobratima.
„Rusi pronalazili babe koji su za pakovanje heljde svjedočile“
Kako navodi „Kraft”, od ljeta 2022. Rusi su počeli da „prišivaju” krivična djela protiv vojnika Azova na osnovu izmišljenih zločina (Foto: AZOV)
20. maja smo stigli na teritoriju logora. Skoro cijeli dan su nas radnici logora pretresali, zapisivali podatke i razmještali po barakama. U našoj baraci koja je bila predviđena za 50 ljudi bilo je više od 300 ljudi. Dobro da mi nisu uzeli vreću za spavanje i podlogu, pa sam spavao napolju.
Hrana je prvih sedmica bila loša jer kuhinja nije bila spremna na toliko ljudi. Mogli smo da doručkujemo u šest ujutru i ručamo u dvanaest ili u dva ujutro sjutradan.
Vremenom se sve popravilo i počeli smo da jedemo manje-više normalno, da više komuniciramo među sobom. Pronalazili smo knjige, igrali šah, pravili karte i trudili se da ispunimo sve svoje slobodno vrijeme, prosto da ne bi poluđeli.
Prvih dana nas nisu tako mnogo ugnjetavali, pa su momci donijeli mnogo kul knjiga ukrajinskih izdavača, mnogo ukrajinske i svjetske književnosti.
Ponekad je bilo korektnih zaposlenih koji su dozvoljavali da ponesemo jednu ili dvije knjige sa sobom iz Kluba, gde su službenici FSB ili predstavnici Istražnog komiteta Ruske Federacije vršili ispitivanja. Tu su bili još i ostaci raznih bajki, udžbenika iz ukrajinskog jezika i književnosti, geografije, algebre i geometrije.
Klub je jedna od zgrada na teritoriji logora u Olenivki. Pored nje je bila disciplinska samica, gdje su na početku držali samo žene, a poslije i sve ostale koji su „kršili disciplinu”. Bile su tri barake u kojima su živjeli samo Azovci, i u jednoj od njih sam bio ja.
Okupatori su vojnike Azova preselili u nepodobnu radionicu pod izgovorom da „popravljaju“ njihovu baraku (Foto: Azov)
Nad mojim pobratimima su vršili torturu. Ja lično imam samo nekoliko pljuski ili šutiranja. Ja im u tom momentu nisam bio mnogo interesantan jer sam po dokumentima vođen kao stariji vojnik. Samo su mi rekli: „Napiši da ti je tvoj komandant naredio da pucaš u nekog civila ili da nešto ukradeš iz stana, pa ćeš ranije ići na razmjenu“. Rekao sam im da se toga nije bilo i da neću ništa pisati.
Tokom prve razmjene u junu naša strana je predala osuđene ruske vojnike. Onda je došao Istražni komitet Ruske Federacije i od 9 ujutru do 6 uveče su nam „kačili“ prestupe. Neko je prošao kao svjedok, neko kao krivac. Ova krivična djela su prosto izmišljana iz malog mozga. Vjerovatno su se uvrijedili što su im dali ratne zločince.
Onda su počeli jednostavno da izmišljaju zločine po jedinicama. Uzeli su artiljerijce i njima „nakačili“ sve porušene kuće, obavještajcima ili snajperistima su nakačili poginule, najčešće porodice sa djecom, tankistima – neke porušene muzeje. Pronašli su babe koji bi za pakovanje heljde svjedočile da su vidjele da je ukrajinski snajper nekog upucao. Njihova mašta nije imala granica.
Rusi su smislili i sledeći trik: nudili su zatvorenicima iz drugih jedinica da „idu u susret istrazi“ i da svjedoče protiv jednog našeg momka. Za to im je obećana brža razmjena ili veća „bliskost”. Neki zatvorenici su se složili.
„Osjetio sam rupu u stomaku“. Noć terorističkog napada
Uoči eksplozije, okupatori su utvrdili svoju osmatračnicu, a u noći zločina naredili su vojnicima Azova da ne napuštaju baraku (Foto: Rojters)
Nekoliko dana prije terorističkog napada Rusi su došli sa spiskovima i skupili 50-60 ljudi iz tri barake Azovaca. Svi su dovedeni u radionicu („baraka 200“). Radni tim drugih zatvorenika koji su tamo radili rekli su nam da je ona pripremljena specijalno za nas. Onda je došao načelnik zatvora i rekao: „Hoćemo da remontujemo vaše sadašnje barake, zato smo vas premjestili ovdje“.
Nismo vjerovali jer je bilo nelogično. Onda bi iselili jednu baraku, popravili je i vratili nas nazad. A ovako su samo dovukli ljude iz raznih baraka bez ikakvog pravila. Tamo su bili i komandanti, i vojnici, i artiljeristi, i obavještajci, i prosto ljudi koji su do 24. februara bili civili, a onda se priključili našoj vojnoj jedinici. Ali su bili isključivo Azovci.
U radionici su uslovi bili loši, vrlo malo prostora. Spavali smo skoro jedni na druge. Ljeto, vrućina... Nije bilo načina da se okupamo. Bile su dvije bačve od hiljadu litara vode, ali za njih nije bilo slavina i posljednjeg dana smo počeli sve sami da sređujemo.
Dan prije terorističkog napada ogradili su našu kasarnu bodljikavom žicom, zatim pomjerili svoju osmatračnicu koja se nalazila 30-50 metara od ograde barake, ojačali je i tu napravili rovove. Sve se ovo dogodilo bukvalno za dan i po.
Ako su nas ranije čuvali službenici FSIN-a (Federalna služba za izvršenje kazni Ruske Federacije, prim.prev.) sa obiležjima, na dan terorističkog napada pojavilo se oko 10 ljudi u crnom, nepoznati ljudi sa fantomkama, bez identifikacionih obilježja. Zanimljivo je i da nam je posljednjeg dana električar priključio struju. U tom momentu smo bili zatvoreni u zoni za šetnju - ne znamo šta su radili. Bilo je to neposredno prije pauze, na dan kada se dogodila eksplozija.
Prije 2 godine Ruska Federacija je ubila najmanje 53 vojnika Azova. Ranjenima dugo nije pružena medicinska pomoć, neki su iskrvarili (Foto: Rojters)
28. jula 2022. smo se probudili, bavili se standardnim glupostima. Poslije večere sam otišao da se okupam i, prolazeći preko zone za šetnju, primijetio sam da nad našom barakom visi nekakav dron. Tada se nisam baš razumio, ali sada mogu da pretpostavim da je to bio jedan od DJI-jevih „Dušeka“ (tip drona „Matrice“, prim.prev.) jer sam vidio karakteristična zeleno-crvena svijetla. To se dešava kada operater prodre i ne uđe u nevidljivi režim.
Skrenuo sam pažnju na ovo i rekao svojim pobratimima. Kada su svi počeli da podižu glave, pilot ekspedicije je shvatio da nešto nije u redu i ipak je ugasio svijetla.
U tom momentu sa zidova kasarne počeo je da djeluje višecjevni raketni sistem „Grad“. To za nas nije bila novost jer su Rusi stalno djelovali „Gradom“ sa zidova logora. Te večeri su nam zabranili da se družimo napolju, rekli da ne napuštamo prostor za spavanje - samo da idemo u toalet jedan po jedan.
Otišao sam da spavam, a probudio se od rane i od druge eksplozije. Osjećao sam da nešto nije u redu - imam rupu u stomaku, unutrašnje krvarenje, tijelo mi gori. Pogledao sam sebe i vidio da su mu udovi cijeli. Vidjevši gusti dim, shvatio sam da moram da izađem. Soba je već bila u plamenu. Vidio sam izgorela tijela svojih pobratima, koja su „utopljena” u krevete. Vidio sam mrtve „Tornja“, „Augusta“.
Rad umjetnice Olene Liberti posvećen ratnim zarobljenicima pogubljenim u Olenivki (autorka: Olena Liberti)
Vjerovatno se najviše sjećam zapaha. Nejasan, kao neki otrovni miris dima, miris spaljenih tijela, jarki plamen iznad krova i staklena vuna koja pada na tebe kao hiljadu malih iglica. U nekom trenutku mi se činilo da sam se našao izolovan od buke, da je sve oko mene usporeno i kao da posmatram sa strane. Taj osjećaj je trajao do trenutka kada su me iznijeli na asfalt.
Pozvao sam pobratima koji je protrčao pored, on me je pregledao. U tom trenutku Rusi su već počeli da pucaju u vazduh. Zabranili su nam da pređemo preko ivičnjaka i rekli nam da legnemo na asfalt, da nikoga ne bude na travi. Ljekari nisu smjeli da nas posjete oko sat vremena. Ležao sam jako dugo.
Tada su se pojavili naši zarobljeni ljekari koji su pokušali da razvrstaju ranjene i pruže pomoć onima koje su još mogli da spasu. Imali su minimalnu zalihu ljekova, a nadzornici su nam samo bacili nekakvu gomilu čaršava da se previjemo.
Kada sam pitao da li ima ljekova protiv bolova, rečeno mi je samo prašak protiv prehlade u kome ima paracetamola. Odbio sam, jer sa takvim povredama on svakako neće pomoći.
Bio sam u drugoj grupi prioriteta za evakuaciju. Iznad mene je sjedio moj pobratim „Lemko“ i pokušavao da me zapričava da ne bih zaspao. Negdje oko 6 ujutru, kada se napolju vidjelo, ukrcali su me u „Ural”. Nagomilali su nas i odvezli u bolnicu.
Bolnica, „HIMARS“ i spletke propagandista
Na mjesto terorističkog napada i u bolnicu dolazili su ruski propagandisti (kadar Rojtersa)
Moja dijagnoza je prostrijelna rana na stomaku, povrijeđena karlična kost, geler u desnom kuku, višestruke opekotine i sitne rane od gelera po celom tijelu. Od hirurga koji su me operisali saznao sam da mi je po dolasku ostalo nešto više od litra krvi. Rekli su mi: tebi se posrećilo što si se cijelog života bavio sportom, jer te je srce pumpanjem održalo.
Hranili su nas tri puta dnevno, samo smo vikendom lošije jeli, jer kada su načelnici odlazili kući, babe iz kuhinje su nosile hranu kući.
Doktori su nas normalno liječili, pružili kvalifikovanu medicinsku njegu. Ljekova protiv bolova je bilo dovoljno. Čak sam ih se odricao kada sam se navikao i uzimao ih samo prije spavanja ako nisam mogao da zaspim.
I mladić iz gardijskog bataljona se ophodio normalno. Jednostavno ih je zanimalo sve o Mariupolju, malo su bili isprani propagandom i pitali su za „biolaboratorije“.
A neke babe čistačice pričale su o banderovcima, nacistima i fašistima. Jedna je rekla: „Ubio si mi sina, zašto da ti čistim sobu?“. Odgovorio sam: „Pa onda ne čistite“.
Rusija je za svoj zločin pokušala da okrivi Ukrajinu zbog „HIMARS-a“. Ovu „verziju“ su demantovale čak i Ujedinjene nacije (fotografija iz ruskih medija)
U bolnicu su dolazili ruski novinari, koji su me snimali, ali prvog filma se ne sjećam, jer sam tada bio bez svijesti na odjeljenju intenzivne njege.
Rečeno nam je da je Ukrajina gađala logor iz HIMARS-a. Ali u tom trenutku nisam znao šta je HIMARS, jer je to oružje došlo u Ukrajinu nakon što smo bili u informacionoj izolaciji. Prvi put sam vidio kako radi kad mi je jedan od čuvara pokazao snimak HIMARS-a kako uništava kolonu vozila. Rekao sam mu: da je to bio HIMARS, od nas ne bi ostalo ništa.
Odmah nam je bilo jasno da su to uradili Rusi. Sve su nas skupili na jedno mjesto, pucali „Gradom“, tako da je to bila čista provokacija. Mislim da je to bio termobarični naboj koji su mogli da postave tokom provođenja struje.
Jednom je kod mene došao neki degenerik, kvazinovinar ruskog Jutjub kanala „DNRivsko”. Pokazao mi je neke intervjue sa staricama sa traumatološkog odeljenja te iste bolnice, kako kažu da im je „snajperista pucao u ruku“. I pitao me što mislim o tome.
Rekao sam mu da osuđujem svako nezakonito djelovanje vojske prema civilima. Njemu se to nije dopalo. Ljutito je napustio moju sobu i pošao kod pobratima „Masla“.
„Bilo je čudno izaći u svijet jer nisam znao mimove. Razmjena“
„Kraft” je razmijenjen 21. septembra 2022. (Foto: Azov)
U 15. bolnici ležao sam na posljednjem spratu, gdje se nalazio štab bataljona obezbjeđenja. Najkorektniji čuvar je ušao u odjeljenje i pitao: „Hoćeš li da se treseš 12 sati na Uralu?“ Tad sam tek počeo da hodam poslije povrede, ali sam u šali dobacio: „Ako je za razmjenu trešću se i dan. Ako je za „etapu“ u Rusiju, onda ne.“ Rekao je da će biti razmjene i stavio me na svoj spisak.
Za nekoliko dana došlii su ruski specijalci, počeli da nas sve skupljaju i prebrojavaju. Prvo sam mislio da idemo na neku „etapu“, jer je ranije u bolnicu svratio artiljerac iz „Azovstala”, kojeg su provozali po Rusiji. U svakom zatvoru su ga mučili, a u Taganrogu su ga toliko tukli da mu je desna noga bila potpuno plava i imao je hematom na polovini leđa. Mislio sam da će se isto desiti i nama.
Prvo smo odvedeni u Olenivku, gdje su nas prebacili u drugi „Ural”. Tako su nas nabili da smo sjedali jedan drugom među nogama. U tom trenutku svi su bili veoma mršavi i koščati - svaka rupa na kičmi se poznavala.
Kada smo se ukrcali u avion zvali su nas po prezimenima. Kada su prozvali mnoge komandire, zaista sam mislio da nas izvode na „etapu“, ili da nam je pripisano neko „svjedočenje“ i idemo na lažno suđenje.
Iz Taganroga smo odletjeli u Moskvu, gde smo uzeli „Tavra”, a zatim u Gomelj. Prebačeni smo u autobus i odvezeni na granicu. Bjelorusi su ušli u autobuse i rekli: „Momci, polako, ne brinite, idete na razmjenu“.
Činilo mi se da su oni bili uplašeni. Stalno su slušali propagandu da smo mi nacisti, fašisti i da izgriženim noktom možemo da ubijemo skoro četu vojnika. Ali Bjelorusi su bili bolji od Rusa i „DNR-ovaca“.
Kada je došlo do same razmjene, do nas je došao predstavnik GUR-a (Glavne uprave obavještajne službe Ukrajine, prim.prev.) i rekao na ukrajinskom: „Momci, kod kuće ste“. Mogli smo da vidimo druge momke koji su vraćeni u ovoj razmjeni. Naravno, svi su se mnogo promijenili spolja. Ja sam izgubio 27 kilograma, a neki momci po 40 kg.
Sljedećeg dana kod mene u bolnicu su došli rođaci. Bili su jako zbunjeni, izmislili nešto o PTSP-u, ali ja sam objasnio da je sve u redu, samo treba malo vremena. Moja porodica i ja smo sve riješili uz pomoć psihologa.
Bilo mi je čudno da izađem u svijet posle 7 mjeseci izolacije jer nisam znao nijedan mim. Sa mnom u bolnici bila je supruga mog brata, koja me je za nedjelju dana upoznala sa kontekstom, pokazala mi sve mimove o „čmonjima“, Medvedčuku, Oksani Marčenko.
Za mene je bila novina i to što se pojavila ogromna količina kvalitetne ukrajinske muzike. Prve sedmice u bolnici slušao sam samo nju, iako se mnoge pjesme sada smatraju odvratnom „bajraktarščinom” (pop muzika sa ratnom tematikom, prim.prev.). Počeo sam da slušam kul izvođače.
„Posljedice zatočeništva ostaće sa mnom do kraja života“
Poslije zatočeništva, „Kraft” je imao 37 kilograma (Foto: Azov)
Kada sam napustio Azovstal imao sam oko 60 kg. Već poslije razmjene, kada sam se vagao u Černihovu, vidio sam 37 kilograma. Na to je uticala moja povreda gastrointestinalnog trakta, koja nije dozvoljavala da se hrana pravilno vari.
Prošao sam četvoromjesečni program liječenja i oporavka u rehabilitacionom centru, za dvije sedmice sam oporavio fizičku formu i odbio bolovanje kako bih se što prije vratio u redove jedinice.
U septembru smo bili razmijenjeni, a već u februaru sam otišao u pravcu Zaporožja. Što me je motivisalo? Proživio sam kratko u realnostima Donjecka - to je strah, mrak, prirodni Mordor. Ne želim da se to ikome ponovi.
Bio sam na čelu jedinice radio-tehničkih sredstava obavještajaca, ali sam htio više da se „krećem“, hvatao sam svaku priliku da izađem sa momcima na položaj. Kada je jedinica formirana, saznao sam da su moji pobratimi počeli da formiraju šesti bataljon. „Lemko” mi je ponudio mjesto, „Redis” je pristao. Tako sam od marta-aprila oficir 6. bataljona brigade Azov.
Naravno, neke posljedice zatočeništva ostaće sa mnom do kraja života. Moje pamćenje se dosta pogoršalo. Postao sam bolji za svoju profesiju, jer mi potpuno nedostaje emotivna komponenta, uvijek hladne glave donosim odluke. Ali zbog svih povreda ne mogu više da povratim nekadašnju fizičku formu.
Moje pobratime treba razmijeniti, jer teroristički napad u Olenivki nije ni prvi ni posljednji čin zastrašivanja i demonstracije nekažnjivosti Rusije
Četiri mjeseca sam bio u zatočeništvu, a neko tamo sjedi već treću godinu i trpi torturu. Moramo se boriti za njih. I potrebna je pobjeda, a ne dogovori „o miru“.
Izvorni tekst možete pronaći na LINKU.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR