Autor: Jaroslav Halas
8. avgust 2024. godine
Pješadijske (posebno jurišne) jedinice Oružanih snaga Ukrajine mijenjale su svoj personal nekoliko puta od početka invazije u punom obimu, boraca koji se bore od februara 2022. godine ostalo je malo. Jurišnik koji je u ratu pola godine smatra se veoma iskusnim, a ako je u ratu više od godinu dana, pravi je as.
Skoro svi borci jurišnih jedinica su mobilizovani, vojnika po ugovoru gotovo da i nema. Uglavnom se radi o muškarcima radničkih zanimanja (motivisana inteligencija koja je na početku rata pojurila u Oružane snage odavno je iscrpljena).
Bivši nadničari, automehaničari, radnici u poljoprivrednom sektoru i drugi, sa automatskim oružjem drže položaje krijući se od neprijateljskih FPV dronova, idu u juriše bez podrške iz vazduha, izbacuju neprijatelja iz kapitalnih utvrđenja, ili se povlače pod nadmoćnim pritiskom Rusa.
Tim ljudima je najteže, ali situacija na frontu, na koju je usmjerena pažnja cijelog svijeta, zavisi prije svega od njih.
„Kakva su razmišljanja pred juriš? Da će sve biti u redu. Iako je svako svjestan da to može biti put bez povratka“
44-godišnji nadničar (desno na fotografiji) postao je jurišnik u ratu i bori se više od godinu i po (fotografiju ustupio Vladimir)
Volodimir (Mokrij) je iz oblasti Rivne, ima 44 godine. Čovjek je prije rata bio majstor, umije da zida zidove, postavlja krovove, razvodi električnu mrežu, postavlja cijevi. Deset godina radnog iskustva u raznim evropskim zemljama dovoljno govori.
Krajem 1990-ih Mokrij je odslužio vojni rok u raketnim snagama i dospio do čina mlađeg narednika. A u oktobru 2022. dobio je poziv za mobilizaciju i otišao u Oružane snage, a kod kuće je ostavio ženu i dvoje maloljetne djece.
Prije nego što je raspoređen u 128. zasebnu brdsko-jurišnu Zakarpatsku brigadu, borac je proveo mjesec dana na poligonu u centru za obuku. Odslužen vojni rok plus poligon je već nešto, ne može se reći da je borac neiskusan.
Međutim, zbog stalnih pritužbi na izuzetno nizak kvalitet obuke u centrima za obuku, svi novopridošli u 128. ZBJZ brigadu se obavezno upućuju na intenzivnu obuku na sopstvene mini poligone u zoni borbenih dejstava. Tek nakon toga borci počinju da izvršavaju borbene zadatke.
Ovo je zlatno pravilo, ali i tu postoje izuzeci, kada se pojave kritične situacije na prvoj liniji fronta. Mokrom se „posrećilo“ da stigne upravo u takvom periodu – u zimu 2022-2023, tokom borbi za Bahmut. Već prvog dana, on je sa nekoliko drugova upućen na borbene položaje kod Soledara.
- Naravno, bilo je strašno - kaže Volodimir. - I sada je strašno, ali tada još nisam ni poznavao nikoga. Rusi su stajali 100 metara od nas, zauzeli su naše nekadašnje rovove, a mi smo dobili zadatak da ih odbijemo. Išli smo u tri grupe po dvoje ljudi sa različitih strana. Jedna grupa je skrenula vatru na sebe, a mi smo se približili i bacili granate na Ruse. Svi su poginuli. Sudeći po ševronima, to su bile regularne trupe, ne „vagnerovci“.
Ali i naši momci su ginuli. Istog dana, sa drugom smo sjedali na streljačkoj poziciji, a ja sam dobio naređenje da sa nekoliko drugih vojnika očistimo jednu poziciju. Drug je ostao sam, Rusi su ga zaobišli s leđa i upucali. Drugi momak je pošao po granate i potpao pod nišan snajpera. Bio je vojnik po ugovoru, imao je 21 godinu, imao prvi borbeni zadatak.
Tih dana i sam Mokrij se klatio na ivici života i smrti. Dobio je kontuziju kada se neprijateljsko oklopno vozilo približilo na 100 metara i otvorilo vatru iz topa, potpao je pod vatru neprijateljskog drona.
– Zauzeli smo dva rova, odvojena zidom, u jednom je bio „pokemon” (mitraljez Kalašnjikov), prekriven maskirnom jaknom. Operater ruskog drona pomislio je da je u pitanju artiljerista i ispustio je „mrkvu“ (granatu iz ručnog protivtenkovskog bacača granata). Stajao sam u tom trenutku u obližnjem rovu, na sreću okrenut leđima. Eksplozivni talas je obišao pregradu i bacio me na zemlju - tako sam „zaradio“ još jednu kontuziju. Bahmut je nezaboravno borbeno iskustvo...
Pola godine kasnije, 128. ZBJZ brigada učestvovala je u kontraofanzivi u rejonu Zaporožja. Mokrij je u to vrijeme već bio iskusan borac i to mu je pomoglo u obavljanju najopasnijih zadataka - juriša.
Sada nije najteže zadržati poziciju pod neprijateljskom vatrom, nego doći do tamo i krenuti u mini rotaciju, a da ne postanete meta za dronove (Autorova fotografija)
– Imali smo dovoljno vremena da se pripremimo, tako da smo veoma pažljivo proučavali neprijatelja – brojnost ljudstva, utvrđenja, naoružanje i oklopna vozila... Svaka naša jedinica je znala kuda ide i šta radi. Juriši su uglavnom počinjali u zoru, naša pješadija se kretala oklopnim vozilom u pratnji tenka i „UR-ke“ (mašine za razminiranje na gusjenicama), moje oklopno vozilo je uvijek prvo.
Koje su misli prije juriša? Da će sve biti u redu. Iako je svako bio svjestan da to može biti put bez povratka. Iskreno sam rekao svojoj ženi o tome, a i djeca su razumjela - nisu mala. Ali Bog se smilovao – pokrivali smo Ruse vatrom, a oni su bježali sa dobro utvrđenih položaja.
Međutim, nisu svi juriši bili uspješni, nekad je djelovao ljudski faktor, a nekad profesionalizam neprijatelja.
- Morali smo da izbacimo Ruse iz rovova dugih 800 metara, krenuli smo u koloni. Ali na uskom mjestu tenk je naišao na minu, eksplodirao i blokirao prolaz, i morali smo da se povučemo. Nekoliko dana kasnije ponovo smo krenuli u juriš, i na 200 metara od prethodnog mjesta tenk je ponovo naletio na minu. Iako je tamo sve bilo razminirano, mineri su radili noću.
Pokupili smo tankiste (preživjeli su) i otišli, a za tenk je došla grupa za evakuaciju sa traktorom. Njih su gađali protivtenkovskom vođenom raketom – pogodili i u tenk i u traktor, momci iz grupe za evakuaciju su poginuli. Oštećeni tenk i dalje stoji tamo, položaji su ostali pod Rusima.
„Do Starlinka je 600 metara, pa razmisli da li je bolje da okušaš sreću i porazgovaraš sa porodicom ili da sjediš u skloništu i ostaviš ih u neznanju“
Već prošlog ljeta glavna opasnost za pješadijce nije bila streljačko oružje ili artiljerija, već dronovi. I svakog mjeseca je njihova vatrena moć rasla. Volodimir je to na sebi doživio više puta.
- Otišao sam sa pet momaka da zamijenimo saborce, pokazali su mi položaj (dugački rov, u sredini zemunica sa dva izlaza). I uočili su nas iz vazduha. Stigla su dva drona sa oružjem, odmah smo uletjeli u zemunicu.
Jedan dron je ispustio gas koji je prodro u zemunicu, a drugi je sa eksplozivom lebdio iznad drugog ulaza, čekajući da počnemo da se gušimo i iskočimo. Djelovali su veoma usklađeno. Počeli smo da se gušimo, još pola minuta - i to bi nam bio kraj. Ali drugom dronu se ispraznila baterija i bacio je eksploziv ne čekajući nas. Da nije bilo tih pola minuta, bilo bi šest mrtvih.
U drugom slučaju, Mokrij je čudom spašen od sigurne smrti.
Vojniku iz centra za regrutaciju se nije dopalo što smo mu mijenjali gume jeftinije umjesto besplatno. Tako sam i postao vojnik. (Autorova fotografija)
- Zima, kraj januara. Odvodimo ranjenika na evakuacioni punkt, a na putu nas sustiže neprijateljski dron sa „mrkvom“. Tri druga pojurila su do porušene kuće (tamo se još moglo sakriti), a ja sam otišao u daljinu i nisam imao vremena. Zato sam otrčao ispod najbližeg „skloništa“ – izvaljenog drveta i legao u osušeni korov. Drvo je ogoljeno, bez grana, bez ijednog lista, dobro je što je makar korov bio visok.
Operater drona nije stigao da primijeti gdje smo pobjegli i počeo je da traži. Lebdi iznad drveta na visini od oko 50 metara i kruži, vidljivo. Zatim je odletio do kuće i počeo da traži tamo. Poslije nekog vremena ponovo se vratio do drveta. Visi tačno iznad mene, a ja se umrtvio i molim se. Da sam se iole pomjerio, sigurno bi vidio. Konačno je odletio u stranu i bacio eksploziv - odlučio je da su momci tu neđe.
Tokom borbi, Mokrij je više puta morao da se suoči sa neprijateljem iz neposredne blizine. Jedan od slučajeva je posebno ostao u pamćenju – dvojica Rusa su, ne snalazeći se, došla direktno na naše položaje.
- Ja i drugovi smo dežurali na isturenoj osmatračnici i morali smo da idemo po hranu - ili da se probijamo do zemunice na koljenima kroz drveće oboreno od eksplozija, ili da brzo obiđemo punkt sa strane. Bilo je to u svanuće – gusta magla, ništa se nije vidjelo – i ja sam odlučio da protrčim.
Samo što sam dotrčao do zemunica, čujem glasove. Podižem glavu – 30 metara dalje, dva Rusa hodaju potpuno uspravljeni i pričaju o nečemu, kao u čaršiji. A ja ne uzeo sa sobom mitraljez! Šapućem dežurnom, da bi probudio momke u zemunici, a sam sam pojurio do punkta po oružje. Rusi su me primijetili i otvorili vatru, ja sam zgrabio mitraljez i počeo i ja da pucam. Sagnuli su se i brzo nestali u magli. Imalo se sreće.
Međutim, sreća se ne dešava uvijek i ne svakome. Jednom je jedan Rus, uz pomoć drona, uhvaćen u zarobljeništvo. Jurišna grupa je već bila uništena na prilazu našim položajima, a jedan od ranjenih je, shvativši da nema šanse, pokazao dronu da se predaje. A onda je u njegovoj pratnji otišao do naših vojnika.
- Našli smo mu telefon sa zaključanim ekranom, tražim lozinku. „1982“, odgovara on. "Godina rođenja?" "Da". Telefon ima program sa mapom, nalik našoj „Koprivi“, sa tačkama gdje je trebalo da idu. „Zašto si došao kod nas? - pitam. „Mobilizovali me. Imam kredite, treba mi novac.“ Po fotografijama u galeriji vidi se da je radio kao vozač kamiona, što znači da je dobro zarađivao. Zadržali smo voki-toki i prebacili zarobljenika u unutrašnjost zemlje.
Trenutni položaji jurišnika 128. ZBJZ brigade su 600 metara od Rusa. A nije najteže držati ih pod neprijateljskom vatrom, već doći do tamo i obaviti mini rotaciju a da ne postanete meta za dronove. Iz tog razloga, boravak na prvoj liniji je vremenski razvučen do maksimuma – ovako je sigurnije, ma koliko paradoksalno zvučalo.
- Zaista je tako. Jednog dana četvorica naših momaka su išli na zamjenu i sva četvorica su usput poginuli. Drugi put su otišla dvojica i oba su bila ranjena. Rat dronova... 150 metara iza naše osmatračnice nalazi se podrum - trošan, ali jak. A mi se smjenjujemo na šest sati - dvojica na osmatračnicu, ostali čekaju u podrumu, gdje se može leći. U posljednje vrijeme, da bismo se što manje pojavljivali, produžavamo smjene na 24 sata. Tamo nemamo nikakvu vezu.
Najgora rotacija Mokrija na prvoj liniji je bila 48 dana, od čega 15 dana nije mogao da stupi u kontakt sa porodicom. Tada je žena sve podigla na noge i zvala u Kijev.
- Postoji punkt sa Starlinkom 600 metara iza nas, ali tamo možete dotrčati samo po jakom vjetru i kiši, kada ne lete dronovi. U suprotnom, može koštati života. Čini se da 600 metara nije daleko, pa se ti misli što je bolje - da okušaš sreću i porazgovaraš sa porodicom ili da sjediš u skloništu i znaš da oni tamo lude od neizvjesnosti.
„Bacam granatu na Rusa, a on mi kaže: „Nisi pogodio.“ „Čekaj“, odgovaram, „sad ću pogoditi“
Dok razgovaramo sa Volodimirom, prilazi njegov prijatelj Serhij zvani Mačeta. Serhij je iz Hmeljnicke oblasti, ima 34 godine, bivši montažer guma, stupio je u 128. brigadu u proljeće 2023. godine. Mačeta priča o svojoj mobilizaciji sa humorom, mada, ako bolje razmislite, u tome nema ništa smiješno.
– Čim je počeo rat, pozvao sam vojni komesarijat i rekao da sam spreman da idem u vojsku. Tamo su odgovorili da zbog velikog priliva ljudi borci još nisu potrebni. Mjesec dana kasnije ponovo sam nazvao i čuo istu stvar. Stoga sam nastavio da radim sa svojim prijateljima u vulkanizerskoj radionici.
Besplatno smo radili servis svim vojnicima koji su dolazili vojnim vozilima, a ako su dolazili svojim vozilima davali smo popust. Svi u komšiluku su to znali.
Jednog petka, došao je u servis radnik regrutnog centra sopstvenim automobilom da promijeni gume. Momci su promijenili i rekli koliki je račun s popustom. Pitao je zašto ne besplatno, ali je platio.
– A u ponedjeljak je došao minibusom, pokazao prstom u nas trojicu i rekao: „Mobilisani ste“, nastavlja Mačeta. - Četvrtog druga, koji je popravljao auto u kanalu je ostavio. Tako sam postao vojnik.
Oficir regrutnog centra je potom prebačen u Ternopolj, a zatim u Harkovsku oblast – svuda se pokazao, tukao ljude, zlostavljao, postoji snimak na internetu. Dobro sam zapamtio njegovu njušku“, smije se Mačeta.
Tokom razmjene vatre mali geler neprijatelja uletio je u Sergejev mitraljez (Autorova fotografija)
Poslije poligona u centru za obuku, Serhij je prošao intenzivnu obuku u brdsko-jurišnoj jedinici 128. brigade - imao je više sreće od Mokrog. I tek tada je počeo da izvršava borbene zadatke.
Tokom godinu i tri mjeseca službe, Mačeta je zadobio nekoliko povreda i kontuzija, i dugo se liječio. Jednom ga je od sigurne smrti spasio pancir - geler je zaštitnu ploču prekinuo na pola. Bivši montažer guma postao je pravi jurišnik i više puta se suočavao sa neprijateljem licem u lice. Jedan od slučajeva se može nazvati anegdotskim.
– Bilo je to zimi, zauzimali smo položaje na periferiji sela, stalno su jurišali na nas i gađali nas iz dronova. U susjednoj jedinici je bio jedan pametni momak sa pištoljem protiv dronova, i kada je oko 20 ruskih FPV dronova odjednom uletjelo u naš sektor, većinu ih je oborio. Da nije bilo njegove vještine, tamo bismo poginuli i bez juriša. Ali stizali su i juriši.
Svaki juriš su gledali naši aeroizviđači, pa smo pješadiju „razbijali“ na pola puta – artiljerijom, minobacačima, dronovima. Ali s vremena na vrijeme je neko uspijevao da nam se približi.
Tog dana trojica Rusa su se veoma približila – na 25 metara. Jedan je brzo shvatio da je bolje ne iskušavati sudbinu i pobjegao je preko polja, drugog su vojnici oborili iz mitraljeza, a treći je skočio u rov i sakrio se iza drveta.
– Aeroizviđač me upozorava na radio stanici: „Pazi, kod tebe je kacap (Rus, prim.prev.)!“ „I ja ga vidim“, odgovaram. Bio je to čudan vojnik – bez pancira, bez šlema, bez mitraljeza, u nekakvom radničkom kombinezonu, ali sa ševronom „Ahmat – snaga“ i granatama u rukama. Takvi su nas i ranije napadali, ali je bilo i profesionalaca – dobro opremljenih i naoružanih.
Pokušavam da ga naciljam mitraljezom, ali on vidi i sagne se. Bacam granatu, a on mi kaže: „Nisi pogodio!“ „Čekaj“, odgovaram, „sad ću pogoditi“. Uzimam drugu granatu, ali ne mogu da je zamahnem kako treba, jer je zemlja mokra i klizi mi pod nogama. Moj prijatelj je pratio sa druge strane i kada je Rus pokušao da pobjegne od nišandžije, pogodili smo ga iz automata. Uzeli smo za trofeje četiri granate i voki-toki koji je odlično radio.
Mačeta kaže da je navikao da služi u jurišnoj jedinici. Glavne prednosti su komandanti, koji cijene vojnike i drugovi, na koje se može osloniti.
- Kako da ocijenim svoju mobilizaciju? – vojnik ponavlja moje pitanje. - Shvatam da momke ovdje treba zamijeniti, iako ih niko neće zamijeniti. Čak je i meni već potrebna zamjena, a nisam se borio od samog početka. Stoga je mobilizacija kao takva opravdana. Ali ne takvim metodama. Vulkanizerska radionica je kasnije nastavila sa radom, ali vojska tamo više ne ide.
„Naš tenk se približio nasipu, a Rusi su u panici pobjegli. Na njihovim pozicijama smo čak našli paket votke“
Oba borca su od početka služenja dobili razne počasti i priznanja. Volodimir više, jer služi pola godine duže. Ipak, najupečatljivija mu nije nagrada, već ukor. Primljen zbog veoma teške odluke.
Odred jurišnika zauzeo je dobro utvrđene položaje Rusa – naš tenk je uz podršku pješadije prišao blizu, popeo se na nasip, a Rusi su u panici pobjegli, napustivši sve.
- Čega sve tamo nije bilo - kaže Volodimir. – Od oružja - nekoliko „pokemona“ (mitraljeza Kalašnjikov), na stotine magacine za automate, mnogo F-1 granata, „muva“ (jednokratnih bacača granata)...
Plus razna dokumenta, nekoliko laptopova, agregat, punjača za mobilne telefone, čak i kompleta novih NATO uniformi. Namirnice su stajale odvojeno - lonac od 50 litara sa mesom, slaninom i pilećim batacima. To smo sve ispržili i pojeli. Našli smo čak i paket votke, što je iznenađujuće, jer se kod nas o alkoholu na borbenim položajima čak i ne muca. I sama zemunica je bila vrlo dobro utvrđena, iako je bila mala - 3 puta 3 metra.
Jurišnici pod komandom Mokrija morali su da drže osvojenu poziciju nekoliko dana. Međutim, Rusi su očigledno bili pogođeni gubitkom položaja i njihov tenk je počeo metodično da puca na poziciju.
- Radio je to veoma kompetentno i precizno, dobro je poznavao lokaciju. Gađao je iz različitih pravaca iz zatvorene pozicije, nismo ga vidjeli. Kao da nam je nagovještavao – izlazite ili ćete svi poginuti. Za kratko vrijeme šest momaka je dobilo kontuzije. Jednog je udarni talas bacio u zemunicu, drugom je potekla krv iz ušiju.
Nemoguće je bilo sakriti se sa deset ljudi u tijesnoj zemunici, a ne bi ni pomogla, zbog nišanske vatre tenka. I momci su počeli da traže od Mokrija da ih izvede.
– I sam sam shvatio da nećemo živjeti do sljedećeg jutra, svi ćemo popadati, pa sam dao naređenje za povlačenje, odveo odred na drugi, obližnji položaj. Komandir je tražio da se vratimo i izdržimo do 21h, dok ne dođe zamjena. Trojica su pristala da pođu sa mnom, ostale nisam mogao natjerati. A nisam ni htio...
Četiri jurišnika su se vratila i počela da čekaju zamjenu. Prošlo je 9, 11, ponoć, jedan sat... Jedan od odreda je pokušao da prođe do zemunice, ali se usljed neprekidne vatre vratio na pola puta, drugi je isto uradio.
- Čujem sve na voki-tokiju i shvatam da zamjene neće biti. A ako ne izađemo dok je mraka, moraćemo da ostanemo još jedan cijeli dan, koji jednostavno nećemo preživjeti. Pred zoru sam obavijestio komandanta da izvodim ljude. Oni položaji gdje nas je čekalo šest boraca ostali su naši, tu su poslije došli drugi momci. A bunker je uništio tenk.
Dobio sam opomenu – sa stanovišta komandanta nisam izvršio borbeni zadatak. Ali mislim da sam uradio pravu stvar. Svi bismo tamo poginuli, a poziciju svakako ne bismo zadržali.
Međutim, u vojsci ima i srećnih trenutaka. Volodimir je nedavno dobio godišnji odmor i sa svojima proslavio 44. rođendan. Otišao sam sa porodicom u Zakarpatje, posjećivao SPA centre, odmarao, ako se kratko vojno odsustvo može smatrati odmorom.
- Veoma lijepo putovanje, srećan sam što sam bar malo bio sa svojima. A i odmor u Zakarpatju se pokazao luksuznim - pa što - dobar posao, plata dozvoljava - šali se Volodimir ironično. - Ali bolje bi bilo ne gledati takav posao, a može se zaraditi i doma...
Izvor: https://life.pravda.com.ua/society/do-starlinka-600-metriv-os-i-dumay-shcho-krashche-viprobuvati-dolyu-y-pogovoriti-z-ridnimi-chi-siditi-v-ukritti-y-zalishiti-jih-u-nevidomosti-istoriji-shturmovikiv-z-garyachih-tochok-303035/
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR