Njujork Tajms o vezama Vučića i Belivuka: Predsjednik, fudbalski huligani i "Kuća užasa" podzemlja (1)

Autor: Vladimir Živojinović; izvor: nytimes.com

U subotu uveče početkom marta 2021. godine, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić pojavio se na televiziji uživo, sjedeći za dugačkim drvenim stolom, a uz njega su bili premijer i ministar unutrašnjih poslova zemlje. Vučić je rekao da ima važno saopštenje o hapšenju bande podzemlja odgovorne za višestruka ubistva. Ministar unutrašnjih poslova upozorio je gledaoce da udalje svoju djecu od televizora.

Serija slika bljesnula je na ekranu iza njega: odsječena glava, tijelo bez glave, torzo. Vučić je govorio polako, često zastajkujući i ozbiljno zureći u sto ispred sebe, blago pogrbljenog tijela od 6 stopa i 6 inča. Pohvalio je policiju i obavještajne agente koji su istraživali bandu; za dlaku su izbjegli da i sami budu ubijeni, rekao je.

Bila je to šokantna prezentacija, čak i u zemlji poput Srbije, u kojoj mnogi odrasli imaju bolna sjećanja na jugoslovenske ratove 1990-ih i njihova zvjerstva. Ali konferencija za novinare bila je samo početak kampanje jezivih otkrića. U sedmicama nakon hapšenja u februaru, novi detalji počeli su da cure u javnost. Grupa je navodno namamila svoje žrtve u „kuću strave“ u predgrađu Beograda, gdje su ih mučili, raskomadali, mljeli u industrijskom mlinu za meso i ponekad bacali u Dunav.

Priča je oduševila Srbe, i to ne samo zbog krvavih slika. Vođa bande bio je krupni fudbalski huligan i trgovac kokainom po imenu Veljko Belivuk, zvani Nevolja, već poznata ličnost u Beogradu. Ranije je bio optužen za ubistvo i niz drugih teških zločina, ali nikada nije proveo mnogo vremena u zatvoru. Pričalo se da je u prijateljskim odnosima sa srpskom policijom i obavještajnim službama. On i njegovi ljudi fotografisani su u društvu moćnih ljudi, među kojima je i predsjednikov sin Danilo Vučić.

Nakon konferencije za novinare, Belivuk je na sudskom ročištu iza zatvorenih vrata iznio svoju stranu priče. On je rekao da je njegova banda organizovana "za potrebe i po nalogu Aleksandra Vučića", navodi se u sudskim transkriptima. On je opisao neke od zakulisnih poslova za koje je banda tvrdila da ih je radila za vladu, poput zastrašivanja političkih rivala i sprječavanja navijača da skandiraju protiv Vučića na fudbalskim utakmicama - što je vrijedna usluga u zemlji u kojoj stadion može napraviti ili slomiti predsjednika. Belivuk je upozorio da će, ukoliko Vučić "nastavi postupak protiv mene", imati još mnogo toga da kaže.

Vučić je ljutito osporio bilo kakvu povezanost sa ubicama. Ali činilo se da je slučaj Belivuk uzeo lično, ponekad sugerirajući da je to zavjera protiv njega. U jednom bizarnom televizijskom intervjuu nekoliko mjeseci nakon hapšenja tvrdio je da su Belivukovi ljudi od svojih žrtava pravili "ljudske ćevape" i slali ih Belivukovom šefu Radoju Zviceru. Gledajući u kameru i obraćajući se Zviceru, koji je još na slobodi, Vučić je postavio izazov. “Pozivam ga da me ubije”, rekao je. „Nemam problem sa tim, jer je bolje biti pretvoren u mljeveno meso nego pustiti da ova kopilad vladaju Srbijom."

Kako se suđenje približavalo, počele su da cure činjenice o dugogodišnjim vezama između bande i raznih članova Vučićeve administracije, za koje se čini da su je pratili, pomagali i štitili. Belivuk je s vremena na vrijeme izgledao kao predsjednikov mračni blizanac, čovjek koji utjelovljuje kriminalnu stranu države koja je u protekloj deceniji postajala sve više autokratska. Vučić, koji je predsednik od 2017. godine i koji je vezan za vladajuću stranku u zemlji, dugo je govorio da želi da svoju zemlju – i dalje među najsiromašnijim u Evropi – vodi ka većem prosperitetu i članstvu u Evropskoj uniji. Istovremeno, on je uništio mnoge demokratske institucije u Srbiji, a čini se da bande u mafijaškom stilu često deluju nekažnjeno.

Afera Belivuk, drugim riječima, nije samo horor priča o odrubljivanju glava i kokainu. Gangsterizam koji je cvetao pod Vučićem, zajedno sa periodičnim pretnjama Srbije da će „zaštititi“ etničke Srbe u drugim djelovima regiona, mogao bi na kraju da razotkrije rješenje kojim je uspostavljen mir na Balkanu 1995. godine. Evropljani su toga veoma svjesni, kao i Vladimir Putin, koji ima svježe razloge da ih podijeli i počisti. Kremlj ima dugu istoriju podrške srpskim nacionalistima kao opkoljenim sunarodnicima Slovenima i motiv više nego ikada – zahvaljujući ratu u Ukrajini – da izazove probleme na Balkanu.

Ali rizici za Evropu su dublji od toga: Vučićev brend etničkog šovinizma i demagogije odjekuje tonom njegovog saveznika Putina, a širenje neliberalne demokratije – koja već jača u djelovima kontinenta – predstavlja jednaku, možda zlokobniju prijetnju. Slučaj Belivuk otvorio je prozor u sumornu moguću budućnost, u kojoj Vučić iznutra podriva evropski projekat, gradeći državu u kojoj je demokratija fasada, a kriminalne bande se koriste za širenje straha. To bi bilo dovoljno uznemirujuće samo po sebi. Takođe se dešava da je to ista taktika koju koriste ljudi koji su Balkan uveli u katastrofalan rat prije tri decenije.

U vrijeme kada se Belivuk prvi put pojavio u sudnici prošlog oktobra, već je stekao sablasnu auru slavne ličnosti, a njegov uspon i pad zabilježen je u beskrajnoj seriji tabloidnih izvještaja. Uveden je u prostoriju sa lisicama na rukama, u bijeloj polo majici i farmerkama. Lice mu je bilo meko i zaobljeno, gotovo keruvimsko, sa velikim praznim očima. Uprkos svojoj veličini - on je krupan čovek sa masivnim gornjim dijelom torza - izgledao je čudno kao prevelika beba, kao da čitav život nasilja nije ostavio nikakav utisak na njega. On i još 30-ak optuženih, uglavnom krupnih muškaraca sa tetovažama i obrijanih glava, izgledali su neobično opušteno, cerekali su se i ćaskali i dobacivali jedni drugima nekoliko usputnih uvreda. Možda su očekivali da će se ovo suđenje završiti na način na koji je završila većina njihovih prethodnih, proceduralnim greškama, pogrešnim dokazima i prijevremenim puštanjem na slobodu.

Nakon nekoliko formalnosti, tužilac je stao da pročita optužnicu. Kada je opisao kako su Belivuk i njegov poručnik udarili žrtvu “sjekirom u vrat i odsjekli mu glavu”, dotični je zijevnuo i pogledao u plafon. Neki od njegovih optuženih kolega su zadrijemali.

Kada je Belivuk stao za govornicu, objema je rukama uhvatio i prešao pravo na stvar. Njegova banda je, kako je rekao, od početka bila državni projekat. Izrecitovao je neke od usluga koje je pružao, pa čak i opisao sastanak za koji je tvrdio da je imao sa Vučićem u jednoj privatnoj kući u Beogradu, navodeći adresu i broj stana i ime vlasnika. Tamo su se sreli samo jednom, dodao je, „jer, kako je šef rekao, da nas neko vidi ili snimi, ne bi bilo dobro za njega“.

Vučić je odmah demantovao optužbe i čak ponudio da o njima razgovara sa istražiteljima i da se podvrgne testu na detektoru laži. Pravno gledano, nije vjerovatno da će patiti od suđenja. Nijedan visoki zvaničnik nije optužen, a vrlo malo njih je čak i saslušano. Važnost slučaja Belivuk leži na drugom mjestu. To je natjeralo cijelu Srbiju da se suoči sa obiljem posrednih dokaza da je Vučić dozvolio da gangsteri postanu virtuelna ruka države. Podrška koju su Belivuk i njegovi prijatelji dobili od policije i ministarstva unutrašnjih poslova u protekloj deceniji uveliko je dokumentovana u sudskim svjedočenjima, presretnutim telefonskim razgovorima i fotografijama. Sugestija da je sve ovo moglo da se desi bez Vučićevog znanja izaziva smijeh u Beogradu. Prije nego što je Vučić bio predsjednik, bio je premijer, a prije deceniju je reorganizovao službe bezbjednosti Srbije. On sada ima skoro potpunu kontrolu nad gotovo svim aspektima javnog života. Od parlamenta preko sudova, policije i biznisa, Vučića tretiraju sa laskavim poštovanjem; Srbi ga pokušavaju “preći” na sopstvenu odgovornost. Zapravo, hapšenje Belivuka i njegove bande možda je jedna od rijetkih ključnih odluka posljednjih godina koju Vučić nije kontrolisao.

Većina dokaza u slučaju dolazi od tima evropskih policijskih zvaničnika koji su slučajno naletjeli na njih. Proveli su dvije godine pokušavajući da dešifruju aplikaciju za razmjenu telefonskih poruka pod nazivom Sky-ECC, koja je bila omiljeno sredstvo trgovaca kokainom u kontejnerskim lukama Sjeverne Evrope. Kada su konačno provalili šifru, otkrili su mnogo više od lokalnog lanca kokaina. Sa najmanje 70.000 korisnika, Sky se pokazao kao virtuelni Rosetta Stone za globalizovani svijet organizovanog kriminala, sa grafičkim porukama i fotografijama koje trepere eterom u vrtoglavom nizu jezika i dijalekata. „Kao da stojite ispred kuće u mraku, a sada ste ušli unutra i upalili svjetla“, rekao mi je jedan zvaničnik iz Europola, organa za sprovođenje zakona Evropske unije.

Sky nije bila prva aplikacija koju su organi za sprovođenje zakona optužili da služi narkobosovima. Ali to je bilo najpopularnije i najdrskije. Kompanija, koju je osnovao tehnološki preduzetnik iz Vankuvera 2010. godine, hvalila se da je njena četvoroslojna enkripcija neraskidiva; na kraju je zaradio stotine miliona dolara prije nego što su njegovi rukovodioci optuženi 2021...

Kompletan članak pročitajte u nastavcima 2 i 3.