Nastavak teksta Vladimira Živojinovića; izvor: nytimes.com
Belivuk i njegov novi šef — kolega huligan po imenu Aleksandar Stanković, poznat kao Mutavi — ubrzo su počeli blisko da sarađuju sa svojim pokroviteljima u ministarstvu unutrašnjih poslova. Veza je razotkrivena u seriji fotografija i razmjenama poruka koji su se pojavili u tužbi godinama kasnije. U jednoj od razmjena, Belivuk je naglasio svoju vjernost, a zvaničnik ministarstva unutrašnjih poslova mu je uzvratio poruku: „Ona zna. Gazda zna. Veliki šef zna.” U porukama nema detalja o kome je riječ, ali ministru je neposredno pretpostavljena bila žena. Vučić je tada bio premijer i šef bezbjednosti.
Belivuk će kasnije na sudu tvrditi da su Janjičari pomogli da se izvede drsko rušenje u centru Beograda koje je otvorilo mjesto za projekat na obali koji je jedan od Vučićevih saveznika posredovao sa liderom Ujedinjenih Arapskih Emirata. Taj slučaj, u kojem su desetine maskiranih ljudi buldožerima uništili ulicu punu zgrada koje su bile na putu realizaciji projekta, ostaje neriješen.
Zanimljivo je da su Janjičari takođe pomogli da se obezbjedi bezbjednost parade ponosa za Vučića. To je bilo malo neuobičajeno za huligane, blistavo homofobičnu gomilu koja je ovu priliku pretvorila u krvavi metež u prošlim godinama. Ali Vučić je očigledno osjećao da nasilje postaje prepreka za prijavu Srbije za članstvo u EU. Prema riječima B., koji nije bio prisutan, Vučić je organizovao sastanak iza zatvorenih vrata sa grupom vođa huligana, podigavši debeo paket predmeta i obećavši im da će sve prethodne krivične prijave protiv njih biti obustavljene ako zadrže mir tokom događaja parade ponosa. Parade su poslije toga tekle glatko.
Nisam mogao da potvrdim da je Vučić ikada održao takav sastanak. (Vučić rijetko daje intervjue stranim medijima, a njegovi portparoli nisu odgovorili na moje zahtjeve za intervju.) Ali Stankoviću, Belivukovom šefu, čini se da su njegovi slučajevi suspendovani. Kada je postao vođa bande, već je bio osuđen na pet godina zatvora zbog trgovine drogom i ilegalnog posjedovanja oružja. U narednim godinama, kazna je odlagana desetak puta na lažnim medicinskim tvrdnjama, koristeći ljekarske formulare za koje se kasnije ispostavilo da su falsifikovani, prema dokumentima koje je pronašao beogradski nedjeljnik Vreme.
Ubrzo potom, Vučić je u intervjuu upitan da li planira da preduzme nešto u vezi sa porastom huliganskog nasilja. On je odgovorio da nema ovlašćenja da to učini, jer ne postoji „opšti društveni konsenzus“ o tom pitanju. Bio je to suštinski Vučić: dijelom zvižduk, dijelom provokacija i ubrzo zaboravljen usred stalnog vrtloga pravih i izmišljenih kriza u Srbiji.
Kako je konsolidovao vlast, Vučić je postepeno preoblikovao Srbiju u autokratiju. Neprofitna organizacija Freedom House je 2019. godine snizila ocjenu Srbije u svojoj godišnjoj procjeni demokratija sa slobodnih na djelimično slobodne, navodeći kao razlog politizaciju pravosuđa i drugih institucija i izbore prepune maltretiranja i mita. Ipak, zahtjev Srbije za ulazak u EU bezbrižno se kotrljao, kao da birokrate u Briselu nisu primjetile da Vučić ide u pogrešnom pravcu.
Jedna važna poluga moći za Vučića su mediji. On je iskoristio državnu telekomunikacionu kompaniju da kupi lokalne TV stanice, a njegovi saveznici vode trijadu medijskih organizacija koje besramno prate liniju Napredne stranke i daju dovoljno vremena i samom Vučiću. To uključuje TV mrežu pod nazivom Pink koja je specijalizovana za blistave talk emisije i rijaliti TV. Ali najbesramniji je Informer, skandalozni dnevni list.
Početkom 2017. Vučić je najavio da će se kandidovati za predsjednika. Kampanja koja je uslijedila bila je puna optužbi za zastrašivanje birača, a neki javni službenici su rekli da su bili pod pritiskom da podrže vladajuću stranku, navodi se u izvještaju Organizacije za evropsku bezbjednost i saradnju. U medijskom izvještavanju dominirali su organi stranke, koji su blatili Vučićeve rivale. Dobio je 120 puta veću pokrivenost od dva vodeća opoziciona kandidata zajedno, prema Birodi, nezavisnoj istraživačkoj grupi.
Vučić je dobio predsjedničku funkciju sa značajnom razlikom. Pošto je njegova partija dominirala parlamentom, on je sada kontrolisao svaku granu vlasti i mogao je da izabere svog nasljednika za premijera, što je donijelo poređenja sa Putinom, koji je 2008. postavio Dmitrija Medvedeva u predsjedničku fotelju kako bi obezbjedio fatamorganu demokratskog poretka u Rusiji. Tokom Vučićeve inauguracije, huligani, među kojima i pripadnik Janjičara, pomogli su da se demonstranti razbiju i uklone. Vučićev stil upravljanja postajao je sve otvorenije autoritaran, sa ulizičnim javnim ispoljavanjem lojalnosti od strane njegovih saveznika.
Istovremeno, Vučić je postao otvoreniji u udvaranju autoritarnim liderima Rusije, Mađarske i Kine. Uprkos svim ovim znacima klizanja, evropski lideri su nastavili da ga srdačno pozdravljaju, ulažući investicije i ne dajući nikakve naznake da će aplikacije Srbije za EU biti u bilo kakvoj opasnosti. (EU je 2020. donirala Srbiji oko 300 miliona eura i činila je 62 odsto srpske trgovine.) Razlog nije bio tajna: status Kosova je još uvek neriješen. Evropljani su polagali nade u Vučića da će podržati nagodbu. „On je veoma moćan, neko ko može da ispuni stvari ako želi“, rekao mi je jedan njemački diplomata. „On bi mogao biti taj koji će ostvariti značajan napredak na Kosovu.
Vučić je slao umirujuće signale Evropljanima, ali je imao i druge poruke za svoju konzervativnu bazu i za srpske nacionaliste koje podržava u Bosni, na Kosovu i u Crnoj Gori. (Ovaj prkosan jezik dijeli sa Putinom, koji je više puta potvrdio svoje protivljenje nezavisnosti Kosova.) Ove poruke često prenosi Aleksandar Vulin, ministar unutrašnjih poslova, koji se redovno žali da su etnički Srbi u drugim balkanskim zemljama maltretirani. Vulin i drugi nacionalisti odbacuju nagovještaje da je njihov pravi cilj Velika Srbija — isti san koji je pomogao da se Balkan uvede u rat 1991. godine.
Bande imaju svoju ulogu u ovim političkim šaradama. Sjeverno Kosovo, sa pretežno srpskim stanovništvom, nominalno je pod kontrolom nacionalne vlade u Prištini. U stvarnosti, dominiraju organizovane kriminalne grupe koje se naširoko vide kao saveznici Vučićeve stranke i koje je Ministarstvo finansija SAD optužilo za zavjeru sa srpskim bezbjednosnim zvaničnicima u švercu. To Vučiću daje važnu polugu da podigne ili smanji regionalne tenzije. Ali kao državno oruđe, mafijaši mogu biti nepouzdani.
Prvi znak prave nevolje u odnosima Vučićeve administracije sa huliganima pojavio se u noći 13. oktobra 2016. Belivuk je upravo izašao iz beogradske teretane zajedno sa svojim šefom Stankovićem, kada je tim atentatora projurio u crnom audiju i otvorio vatru iz kalašnjikova. Dok se Belivuk savijao iza automobila, naoružani napadači su odjurili, ostavljajući Stankovića mrtvog. Ubrzo je na mjesto zločina došlo mnogo policije, navodi se u detaljno dokumentovanoj priči objavljenoj prošle jeseni u Vremenu. Jedan od policajaca je u telefonskom pozivu sa šefom viknuo: „Ko je Belivuk?“ i kada je umjesto šefa odgovorio Belivuk, oficir je rekao, očigledno misleći na svog pretpostavljenog: „Rekla vam je da se vratite u skrovište”. Banda je imala novog vođu.
Ubistvo je možda bilo povezano sa ulogom Stankovića kao „državnog projekta“. Prema pisanju Vremena, Stanković, koji se vozio u blindiranom audiju sa policijskim radijom, dobijao je pošiljke kokaina po nižim cijenama od ostalih gangstera, a oni su bili ljuti. Ali šira lekcija ubistva Stankovića bila je da se banda Belivuk uplela u sve nasilniji rat među narko-klanova u regionu. Trgovina kokainom bila je profitabilnija nego ikad, a latinoamerički karteli su okrenuli pogled ka rastućem evropskom tržištu. Iako veliki dio evropskog kokaina stiže preko kontejnerskih luka u sjevernoj Evropi, balkanska ruta je postajala sve važnija, a veliki dio je bio fokusiran na Crnu Goru, južnog susjeda Srbije.
Crna Gora je mala — ima nešto više od 600.000 stanovnika — ali ima određene karakteristike koje je čine pogodnom za trgovinu, uključujući dugu obalu Jadrana. Kao i Sicilija, ona je siromašna i u njoj dominiraju klanovi sa reputacijom bezakonja. I ima istoriju krijumčarenja, prakse koju je podsticala vlada tokom građanskih ratova 1990-ih.
Rat bandi počeo je nakon pada Darka Šarića, narko-bosa čije je hapšenje Vučić najavio. Šarić je izgradio bazu za narkotike u Kotoru, prelijepom srednjovjekovnom lučkom gradu na crnogorskom primorju koji je pod zaštitom UNESCO-a. Grupa kotorskih trgovaca naslijedila je njegov plašt, a zatim se podijelila u rivalske klanove zbog pošiljke od 200 kilograma kokaina. Rat se brzo pretvorio u smrtonosan, a u Srbiji i Crnoj Gori su se počeli često dešavati atentati. Zaraćeni klanovi, Kavački i Škaljarski, izgradili su veze sa policijskim i obavještajnim agencijama širom Balkana, koje su bile uvučene u nasilje.
Stankovićevo ubistvo je u Beogradu viđeno kao znak da rat klanova izmiče kontroli. Ujutro nakon Stankovićeve smrti, tadašnji ministar unutrašnjih poslova Srbije Nebojša Stefanović održao je konferenciju za novinare na kojoj je saopštio da je dosta: vrijeme je za obračun sa mafijom. Kako se to desilo, stvari su postale mnogo gore.
Jedna od prvih Belivukovih akcija kao šefa bilo je da promjeni ime svoje bande u Principi. U intervjuu jednom beogradskom nedeljniku — jedinom za koji se zna da je dao — rekao je da je to zato što je djelovao „iz principa“. Nije rekao koji su to principi. Ime je nosilo još jednu prećutnu asocijaciju: Gavrilo Princip, nacionalista bosanskih Srba koji je započeo Prvi svjetski rat ubivši nadvojvodu Franca Ferdinanda u Sarajevu 1914. godine i koji se još uvijek smatra herojem među Srbima zbog svog hrabrog stava protiv Austrougarske imperije. .
Belivuk je dospio do većih naslova nekoliko mjeseci kasnije, kada su on i njegov potporučnik Marko Miljković, poznatiji kao Kasapin, optuženi da su ubili čovjeka u centru Beograda. Žrtva je bio stručnjak za borilačke vještine koji je radio kao obezbjeđenje u beogradskom noćnom klubu na jednom od splavova na obali rijeke. Predsjednik Vučić je na svojoj omiljenoj televiziji Pink objasnio da je ovaj čovjek bio na meti „jer je spriječio neke od Belivukovih i Miljkovićevih ljudi da preuzmu splavove. Kad dođete u bunker na stadionu, dobijete gram droge za 50 eura, pa se to širi po Srbiji, prodaju ga na splavu za 70. Ta cijena samo raste. I zato je ovaj čovjek ubijen.” Čuvši to, Belivuk je lako mogao da zamisli da je njegova državna podrška presahla. Umjesto toga, ponovo se potvrdio poznati obrazac. DNK dokazi koji impliciraju na Belivuka misteriozno su nestali, a on i njegov zamjenik su obojica oslobođeni (iako su odslužili zatvorsku kaznu prije presude).
Još jedan znak Belivukove nedodirljivosti bilo je pojavljivanje gosta na tribinama: Danila Vučića, najstarijeg sina predsjednika. Fotografije Danila u zagrljaju članova bande Belivuk pojavile su se u beogradskim nezavisnim medijima, što je navelo predsjednika da optuži novinare da su nepravedno napadali njegovu porodicu. Vučić je više puta rekao da je njegov sin, koji radi u vinoteci, privatnik bez službene funkcije. Ali čini se da Danilo igra dvosmislenu političku ulogu. On je prije dvije godine javno dočekao srpskog ratnog zločinca nakon što je odležao kaznu u Hrvatskoj i, prema pisanju srpskih medija, uručio mu 30.000 dolara u gotovini, zajedno sa ključevima od beogradskog stana i automobila. Porijeklo ove velikodušnosti nije objašnjeno. (Vučićevi portparoli nisu odgovorili na zahtjeve za komentar.) Danilo je takođe fotografisan kako stoji sa liderom Narodne patrole, ekstremno desničarske nacionalističke grupe koja organizuje antiimigrantske proteste i odnedavno prijeti da će preći granicu u odbranu etničkih Srba koji žive na Kosovu.
Belivuk i njegova banda su do 2019. godine na stadionu Partizana osnovali bunker gdje su mučili žrtve i skladištili drogu i oružje. Imali su na umu veće stvari od fudbala: Rat između dvije crnogorske kokainske frakcije poremetio je organizovani kriminal širom regiona. „Najznačajnije organizovane kriminalne grupe odlučile su da se pridruže jednoj od ove dvije rivalske kriminalne grupe“, zaključak je srpskog obavještajnog dokumenta, citiranog u istrazi Međunarodnog konzorcijuma o organizovanom kriminalu i korupciji, u maju 2020.
Rat klanova nisu vodili samo kriminalci. Pojedine srpske i crnogorske policijske i obavještajne službe stale su na stranu Kavačkog klana, prema informacijama iz izvještaja (Policija u obje zemlje negira bilo kakvu povezanost sa bandama). Atentati su počeli na ulicama Beograda i Podgorice, ali su se ubrzo proširili na Španiju, Austriju, Njemačku, Holandiju i Grčku. Nekoliko balkanskih reportera koji su pratili rat klanova rekli su mi da je trenutni broj leševa više od 70.
Banda Belivuka postajala je sve vidljivija van granica Srbije. Španska obalska straža je 2019. godine zaplijenila 800 kilograma kokaina na brodu koji je dolazio iz Južne Amerike. Droga je vrijedila 50 miliona eura. Iako nema dokaza da su trojica srpskih mornara na brodu direktno povezani sa bandom Belivuk, mnogi paketi kokaina nosili su lik Gavrila Principa, potpis te bande.
Nema sumnje da su Belivuk i njegova banda u zatvoru jer je Europol razbio kod na Sky-ECC-u, razotkrivši inkriminišuće poruke i fotografije grupe. Ostaje nejasno šta su srpske vlasti znale i šta su namjeravale da urade povodom toga. Zvaničnici Europola sa kojima sam se sreo u Hagu bili su oprezni u pogledu toga kako i kada su komunicirali sa Srbijom u vezi sa podacima Sky-a. Zvanično, presretnuti razgovori su predati nakon hapšenja Belivuka i ti presretnuti razgovori su bili osnova optužnice. Ali izgleda da je Europol (ili jedan od njegovih partnera) dojavio Srbima nekoliko mjeseci ranije. To je rekao i bivši ministar unutrašnjih poslova Srbije Nebojša Stefanović, koji je naveo da je hapšenje omogućeno zbog Sky-a. A u oktobru 2020. Vučić je, tokom neugledne izjave o nasilju bandi, rekao da je nedeljama slušao o jezivim zločinima, a zatim je zagonetno dodao: „I ne dozvolite da nam cio grad priča o tome kako je neko nekome odsjekao glavu preko Skype-a. ”
Taj komentar je privukao pažnju Stevana Dojčinovića, jednog od najistaknutijih srpskih istraživačkih novinara. Dojčinović je osnivač Mreže za izvještavanje o kriminalu i korupciji i od 2016. piše o bandi Belivuk i njenim vezama sa državom. Bio je meta mnogih prijetnji i napada u Vučićevim medijima, koji su ga etiketirali kao između ostalog, teroristu, špijuna, mafijaša, narkomana, izdajnika i sado-mazohistu. Dojčinović je mali čovjek osjetljivog, lisičjeg lica i prstena na nosu. On i njegovo osoblje rade u beogradskoj kancelariji koja je toliko mala i puna dokumenata da je ulazak u nju kao ulazak u pretrpani orman. Dojčinović mi je rekao da vjeruje da je Vučićev komentar o odsjecanju glava (očigledno je pobrkao Sky sa Skajpom) možda posljednje upozorenje bandi. „Banda Belivuka je bila korisna državi, ali je izmakla kontroli, postajala suviše nasilna“, rekao je Dojčinović. „Takođe su bili posmatrani spolja, Evropljani su obavijestili srpsku policiju o presretanjama Sky-a.
Ako je Dojčinović u pravu, srpske vlasti još u oktobru 2020. godine nisu odlučile šta da urade sa Belivukom i njegovom bandom. Definitivno su bili zabrinuti, jer sudski dokumenti pokazuju da je srpska policija počela da prati bandu početkom avgusta, šest mjeseci prije hapšenja. Ali izgleda da nisu bili dovoljno zabrinuti da spriječe bandu da muči i ubija ljude.
Zahvaljujući Sky-ECC porukama koje je otkrio Europol, sada imamo zastrašujuće precizan zapis o tome šta se dogodilo nekim od muškaraca koji su počeli da nestaju u Beogradu 2019. Banda Belivuk razvila je rutinu ubistava i usavršila je, sa desetinama pratilaca koji igraju različite uloge. Ponekad su iskušavali žrtvu poslovima sa drogom ili oružjem; u jednom slučaju su prevarili rivala da povjeruje da je saradnik zarobio Belivuka i da bi sada mogao da ga ubije. Sky tekstualne poruke često pružaju trag zločina iz minuta u minut.
Jedan od muškaraca na koje su ciljali bio je 33-godišnji rivalski vođa huligana po imenu Goran Veličković. Bio je istaknuta, omiljena ličnost na stadionu Partizana. Bio je oženjen svojom djevojkom iz djetinjstva i imao je dvoje male djece i posao kod svog rođaka koji je popravljao prozore. Na fotografijama ima rumene obraze, vesele smeđe oči i masivne grudi, a na njegovoj desnoj podlaktici je vidljiva tetovaža koja kaže „TheYoung Boys“, naziv njegove grupe navijača.
Veličković je znao sve o stadionu i njegovim rivalstvima. Ono što ga je mučilo, rekla mi je njegova udovica Jelena, bila je uloga policije. „Ono što nas je jako zabrinulo je to što je policija bila tu da pruži pomoć suparničkim grupama“, rekla je Jelena. „Ako ste dio takve grupe, to vam daje nezamislivu moć. A ako ste protiv te grupe, ne možete se zaštititi.”
Početkom avgusta 2020. Goran je izašao da se sastane sa prijateljem i više se nije vratio. Proći će mjeseci prije nego što Jelena sa sigurnošću sazna šta se dogodilo. Tek kada je vidjela Sky dokaze iz optužnice, shvatila je: Gorana je iz Beograda namamio čovjek kome je vjerovao, na zemljani put pored napuštenog žitnog polja. Grupa Belivuka ga je uhvatila u zasjedu, vezala i odvezla u svoju klanicu, dok je Jelena hranila bebe i spremala večeru za svog muža.
Banda je pripremila komoru za mučenje u skrivenoj prostoriji u koju se ulazilo preko garaže. Tu su bile lisice i kaiševi, zajedno sa sječivima, vrućim peglama i radnom odjećom za jednokratnu upotrebu. Mašina za mljevenje mesa stajala je na jednom kraju. Prije svakog ubistva, članovi bande su postavljali svježe plastične folije na pod i zidove.
Prema optužnici, Gorana su uveli u sobu i ispitivali, primoravajući ga da otključa telefon i pregleda svoje kontakte. Kliještima su mu čupali nokte, tukli ga i dokrajčili tako što su mu sjekirom odrubili glavu. Goranu su nožem urezali uvredu na leđa, snimili nekoliko fotografija i poslali ih kontaktima na njegov telefon. Jedna fotografija je praćena tekstom: „Vidiš dušo? Meksiko usred Beograda.”
Vođe bande, otkrivaju presretnuti slučajevi Sky, često su uživali u mučenju. Prilikom još jednog ubistva nekoliko nedjelja kasnije, Belivuk i njegova desna ruka su se javili na svoje Sky telefone iz Crne Gore (gdje su vršili još tri ubistva) kako bi ohrabrili svoje sljedbenike u Beogradu da daju „102 odsto sebe“ u mučenju najnovije žrtve. Transkripti sa Sky-a pokazuju da su tražili da se telefon stavi blizu žrtve kako bi mogli da ga opsuju i da mu kažu da planiraju da ubiju njegovog oca i brata i „sve što ste ikada poznavali i voljeli“. Kasnije je Belivuk ponovo poslao poruku, tražeći od jednog od svojih podređenih da opširno opiše torturu i „ne preskače te sočne detalje za mene“.
Nakon što je svaka žrtva bila mrtva, muškarci su slijedili isti ritual. Sjekirama i noževima su tijelo sjekli na komade, pa ih provlačili kroz mašinu za mljevenje mesa, skupljajući ostatke u vreće koje su bacali u Dunav. Zapalili su torbe, zajedno sa svom odjećom i stvarima žrtve. Uništili su i okrvavljenu plastičnu foliju i očistili mašinu za mljevenje mesa kiselinom i izbjeljivačem. Ali to nije bio kraj. U skoro svakom slučaju, kažu tužioci, slali su poruke članovima porodice žrtve, često se pretvarajući da su oni, i nalazili načine da izvuku novac, drogu i automobile.
Jelena Veličković mi je rekla da joj je sve do dana kada nije saznala šta se desilo njenom mužu — videvši fotografije njegovog unakaženog tijela u jednoj srpskoj TV emisiji — bilo teško da povjeruje da je Belivuk odgovoran.
„Bio je skoro prijatelj“, rekla je. „Srela sam ga mnogo puta na stadionu. Moj muž takođe.” Godinama ranije, kada je svoje prvo dijete vodila na stadion na utakmicu, Belivuk joj je čestitao. I, po srpskom običaju, čak joj je dao novac za bebu, poklon od 50 evra. „Bio je fin u to vreme“, rekla je. „Nikad nisam mogla da zamislim da bi čovek koji nam je dao poklone za naše dete, da bi taj momak mogao da ubije mog muža.
Jelena je mala žena velikih, tamnih očiju, okruglih crta lica i rezignirane melanholije. Tetovaže joj prekrivaju ruke, uključujući i nedavnu na kojoj na srpskom piše: „Bol koji osećam danas biće moja moć sjutra.”
Jelenin advokat, koji je sjedio sa nama, rekao mi je da vjeruje da Belivuk i njegovi ljudi nisu rođena čudovišta. Vlada je bila potrebna da se to dogodi. „Belivuk je bio žrtva nerealnih očekivanja“, rekla je ona. „Imao je iluzije veličine. On i njegovi prijatelji i sami su postali žrtve. Neko ih je hranio zabludama.”
U dvije godine od kada je uhapšena grupa Belivuk, Vučić je više puta rekao da je slučaj označio odlučujući raskid sa prošlošću. „Očistićemo državne institucije od svih njihovih saradnika“, izjavio je on na prvoj konferenciji za novinare nakon hapšenja. Kasnije je grupi novinara rekao: „Ovo je važno za nas, ali i za obične građane. Vlasnici restorana i barova neće morati da brinu da će neko doći i željeti da ih reketira, a onda se plaše da to prijave policiji jer ne znaju da li je neko u policiji dobro povezan sa ovim ubicama.” Bila je to poruka sračunata da se dopadne Srbima koji su uznemireni onim što su čuli o slučaju Belivuk. Možda je bio usmjeren i na Evropsku uniju, koja Srbiju neće primiti u klub dok se ozbiljnije ne pozabavi vladavinom prava.
Bilo je više razloga za sumnju u predsjednikovo obećanje. Slične stvari je govorio i u prošlosti, a Belivuk je u Srbiji viđen kao posljednji u dugoj seriji korisnih siledžija, zamjenljivih kao i Aleksandar Stanković prije njega. Veći razlog je to što se srpske vlasti i dalje druže sa dilerima droge i bandama. Jedan od senzacionalnijih nedavnih primjera bilo je otkriće velike farme marihuane 30 milja izvan Beograda koju su, prema tužiocima, štitili policajci i vojni službenici. Čini se da je farma, dizajnirana da proizvodi visoko koncentrisane oblike kanabisa, najveća u Evropi.
A Vučićev odnos sa odmetnicima prevazilazi Srbiju. Godine 2018, kosovski biznismen kojeg Ministarstvo finansija SAD optužuje za veliku trgovinu drogom i oružjem optužen je za ubistvo tamošnjeg političara. Vučić je stao u odbranu nazivajući ga „čovekom koji brani srpski narod i ognjišta sjevernog Kosova“. Paradoksalno, Vučićev uticaj na sjeveru Kosova je dio razloga zašto ga Evropska unija vidi kao vrijednog partnera. Tu moć je demonstrirao krajem prošle godine tokom granične krize koja je nakratko prijetila da preraste u otvoreni sukob.
Konfrontacija se zahuktala, možda ne slučajno, tokom samita Evropske unije u decembru na kojem je Vučić ponovo potvrdio svoje odbijanje da učestvuje u sankcijama EU Rusiji. Etnički Srbi na sjeveru Kosova zabarikadirali su puteve, blokirajući kretanje kosovskih vlasti. Demonstranti su se okupili na srpskoj strani granice, uključujući pripadnike Narodne patrole, srpske nacionalističke organizacije koja ima veze sa ruskom paravojnom grupom Vagner. Beograd je poslao svoje trupe na granicu, prijeteći da će upasti i braniti Srbe na Kosovu. Vučić je tada održao sastanak sa grupom kosovskih Srba i kriza je prestala. Nepotrebno je reći da su granični sukobi privukli pažnju Evropske unije. Sredinom marta, lideri Srbije i Kosova provizorno su se saglasili sa planom za normalizaciju odnosa koji sponzoriše EU, ali je Vučić odbio da se pismeno obaveže na bilo šta.
Prije skoro deceniju, američki naučnik i analitičar po imenu Danijel Serwer pomogao je da se organizuje Vučićevo prvo javno pojavljivanje u Vašingtonu,. On je radio na Balkanu 1990-ih i znao je sve o Vučićevim nacionalističkim korijenima. Ali bio je razočaran rezultatima drugih srpskih političkih lidera. Rekao mi je da Vučić nije obećavao ništa o Kosovu, ali je rekao da će se približiti Evropskoj uniji. Serwer je Vučića smatrao inteligentnim i ozbiljnim. Postojala je nada, rekao mi je, da bi Vučić mogao da bude figura „Niksona u Kini“, sposobna da dovede konzervativnu bazu svoje stranke do potpunijeg pomirenja sa susjedima Srbije.
Serwer mi je rekao da se njegov odnos prema Vučiću iz korijena promijenio. „Vučić je sada smrtno ozbiljan po pitanju ’srpskog sveta‘“, rekao je on. Te riječi, na koje se često pozivaju srpski nacionalisti, prenose ideju da Srbija ima pravo da dominira zemljama na kojima žive etnički Srbi, uključujući i nekoliko susjednih zemalja. „Imao je priliku da se preseli u proEU smjer, a on je odlučio da to ne čini.” Serwer smatra da kada bi Vučić sproveo reforme potrebne za ulazak u EU, to bi oslabilo njegovu vlast ili bi ga možda čak dovelo u zatvor. To se dogodilo i bivšem premijeru Hrvatske Ivu Sanaderu, koji je vodio većinu priprema svoje zemlje za pristupanje, da bi bio uhapšen i zatvoren pod optužbom za korupciju (i danas je u zatvoru). Sanaderova sudbina postala je opomena za balkanske buduće reformatore.
Sjedinjene Države i EU su nastavile da opslužuju Vučića, fokusirajući svoju politiku na ekonomski rast i uglavnom ignorišući njegov neoliberalizam. Trampova administracija je djelovala posebno naklonjeno Vučiću, otvoreno stala na njegovu stranu u regionalnom tarifnom sporu i iznudila kolaps popularne vlade na Kosovu. Tramp je poslao abrazivnog specijalnog izaslanika u region, Ričarda Grenela, koji je, činilo se, bio naklonjen posredstvu u „sporazumu vijeka“ između Srbije i Kosova kako bi poboljšao Trampove izglede na predsjedničkim izborima 2020. (To se nije dogodilo.)
Serwer i brojni drugi balkanski eksperti kažu da SAD i Evropska unija propuštaju priliku da gurnu Vučića u demokratskijem pravcu. „Imamo više uticaja na zapadnom Balkanu nego bilo gdje na zemlji“, rekao mi je Kurt Basuener, naučnik koji je opširno pisao o Balkanu. „A mi svoju politiku gradimo na Vučiću i ljudima poput njega. Kada bi Vučić znao da rizikuje da izgubi veliki dio svoje zapadne finansijske i diplomatske podrške, rekao je Basuener, njegova bi računica mogla da se promjeni o svim vrstama stvari, uključujući i njegovu naviku da mazi kriminalce i huligane. Ideja da Srbija može da „uravnoteži” Zapad i Rusiju je u velikoj mjeri fatamorgana, rekao je Basuener. Rusija je možda tradicionalni saveznik Srbije, ali Putin, koji se bori da obnovi sopstvenu razbijenu vojsku, ima malo toga da ponudi običnim Srbima.”
Jednog popodneva u Beogradu, proveo sam sat vremena u razgovoru sa Borisom Tadićem, koji je bio predsjednik Srbije od 2004. do 2012. godine, kada je izgubio od Vučićeve stranke. Rekao mi je da je organizovani kriminal postao toliko moćan u Srbiji da je teško znati ko je glavni. Dok je bio na vlasti, rekao je, bio je začuđen kada je otkrio da kriminalne bande „imaju bolju opremu i tehnologiju od naše policije“. Kokainski karteli su postali toliko unosni da su mogli korumpirati svakoga. Tadić je rekao da se uspješno borio protiv mafije. Vučić je, kako je rekao, „pomogao da se kriminalci dovedu na vlast” vjerujući da može da ih kontroliše. Bila je to opasna kocka.
„Kakav je konačni ishod vaše moći ako huliganima i kriminalcima rušite temelje društva?” pita se Tadić.
Tadić je s nelagodom bacio pogled oko nas na dvorište hotela i pitao “Ko vodi ovu državu?“, nakon čega je dodao da „možda pored nas sjede neki Belivukovi saputnici”.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR