Dinko Gruhonjić: Vi, što biste da nas koljete, pa vi ste Dinko Šakić!

Iako se osećam kao da odgovaram na pitanje „Da li mi mama zna da sam narkoman“, jer mi je teško da shvatim da čak i dragi ljudi i nakon više od 35 godina besomučne ratne propagande i dalje mogu da povjeruju u montaže koje dolaze po direktivi ministra ratne propagande Aleksandra Vučića, zbog svih tih dragih ljudi, i zahvaljujući solidarnosti kolega iz Danasa, odgovoriću i na takvo pitanje: Ne, nisam “slavio” ustaškog koljača Dinka Šakića. Da, cijela priča je u gebelsovskom maniru izvučena iz konteksta.

Idemo redom, da vam se predstavim.

Ime mi je Dinko Gruhonjić. Rođen sam u Banjaluci 15. septembra 1970. godine, u takozvanom mješovitom braku: otac mi je bio muškarac, a majka žena. Za ljubitelje penjanja po mom rodoslovnom stablu, otac mi se zvao Ahmed, majka mi se zvala Nadežda. Sestra mi se zove Zlatica, kao Titova unuka.

Ja sam dijete bratstva i jedinstva, moja jedina domovina bila je i ostala Jugoslavija, a ja sam Jugosloven, Bosanac i Vojvođanin. Nikada nisam prestao da vjerujem u bratstvo i jedinstvo naših naroda i narodnosti.

U rodnom gradu sam završio osnovnu i srednju školu. Potom sam 1989. godine otišao na odsluženje vojnog roka u JNA, dva i po mjeseca Travnik, pa onda zagrebački vojni aerodrom Pleso. Prije vojske, zaljubio sam se na moru, u Supetru na Braču, u Somborku koja je ostala ljubav moga života. Imamo dvoje divne djece.

Odlučio sam da poslije vojnog roka ne idem u Sarajevo, gdje sam bio upisao fakultet, već da dođem u Novi Sad 1990. godine, u kojem prije toga nisam bio nikada u životu. Ali, baš me briga, otišao bih i na Madagaskar da je Saška bila tamo.

Onda je počelo ubijanje Jugoslavije. Nisam htio da idem u rat, jer u njemu nije bilo mojih – partizana. Diplomirao sam na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu. Tokom rata oca nisam vidio nijednom za četiri godine. Zbog imena nije smio da putuje. Majka i sestra su uspjele da ga sačuvaju od onih koji su klali, etnički čistili i slali u logore nesrbe i “nelojalne” Srbe po Banjaluci i Bosanskoj krajini. Maltretirali su ga i tjerali na radnu obavezu, da cijepa drva, utovara ugalj… Tada je već bio penzioner. Prijetile su im prve komšije. Solidarnosti je bilo veoma malo. Preživjeli su pakao. Kao i cijela moja porodica, sva “mješovita”, jugoslovenska i bosanska.

Ima nešto u tom mom rodnom gradu, neke podzemne vode. Jer zlo koje je organizovano na području Banjaluke i Bosanske krajine tokom posljednje decenije 20. vijeka, bilo je organizovano i tokom Drugog svjetskog rata. Tada su to bile ustaše. Porodica moje majke živela je tada u Banjaluci. Najstarija tetka Dušanka bila je predratna SKOJ-evka i od prvog dana otišla je „u šumu“, u partizane. Baka Savka ostala je udovica sa tri kćerke, jer je djed Jovo umro 1939. godine. To je nije spriječilo da bude partizanska ilegalka u Banjaluci. Ustaše su je u više navrata prebijale. Poveli su je i na egzekuciju, kao i druge ugledne banjalučke Srbe i antifašiste, u logor Stara Gradiška, iz kompleksa koncentracionih logora Jasenovac. Čudom je preživjela. U očevoj porodici takođe su bili partizani i vijećnici ZAVNOBiH-a, kao moj djed-stric Osman Gruhonjić. U široj porodici smo imali nosioce partizanske spomenice, generalnog sekretara Josipa Broza Tita, jugoslovenske ambasadore u Nju Delhiju, Vašingtonu i Briselu, istaknute AFŽ-ovke…

Negdje prije dvadesetak godina su mi izmislili drugo ime – Sabahudin. Koristili su ga raznorazni ekstremisti, uključujući i neonaciste. Nemam ništa protiv Sabahudina, lijepo ime. Ali, da se ne pravimo ludi, oni su ga izmislili da bi me etnički denuncirali i navukli mržnju na mene.

U više navrata i na više mjesta, javno i privatno, pričao sam o tome kako sam mamu pitao po kome mi je dala ime. Po književniku Dinku Šimunoviću, rekla je. Ja sam se onda s njom šalio kako mi je mogla dati ime Dinko, kada su toliko propatili pod ustašama u Banjaluci, tokom Drugog svjetskog rata, a jedan od upravnika Jasenovca, kao dijela plana istrebljenja Jevreja, Srba i Roma, zvao se Dinko Šakić. „Nije ti dosta što si ti Nada, kao Šakićeva žena, nego si meni dala njegovo ime!“

Ovako nešto sam ispričao i nedavno, kod Rade Đurić na TV N1 u emisiji „Da sam ja neko“. Ko je propustio tu emisiju i koga zanima, evo ovdje. „Zanimljivo“ je, međutim, da tada niko nije reagovao na moje autoironiziranje. I nije ta moja autoironija bila tada prvi put javno izgovorena, već i ranije, u više navrata.

Ali, eto, iz njima znanih razloga oni su se dohvatili mog prošlogodišnjeg (sic!) izlaganja iz Dubrovnika. Isjekli su i montirali snimak baš onako kao što su to uradili i sa snimcima ovogodišnjih dubrovačkih izlaganja Ane Lalić i Aide Ćorović. Svaki video je bio slične dužine i završavao istim potpisom: fotografijom Vučića koji je, jelte, na meti nas krvožednih domaćih izdajnika, ali on će, kao pravi heroj, izdržati sve te udarce i ostaće uspravan i na nogama, kako bi mogao da odbrani Kosovo.

Čemu je bila posvećena moja autoironija iz Dubrovnika? Kao prvo, referisao sam se na netom predstavljeno novo izdanje knjige “Točka na U” Viktora Ivančića, u kojoj se govori o suđenju Dinku Šakiću, reviziji istorije i kritikuje ustaštvo u Hrvatskoj. Kao drugo – i najvažnije – ja sam se sprdao sa nacionalistima koji su mi nadjenuli ime Sabahudin. Pa sam im rekao da nije bilo potrebe da se trude, pošto se već zovem Dinko, kao Dinko Šakić o kojem se govorilo na prethodnoj tribini.

Riječima kolege Tomislava Markovića: Knjiga “Točka na U” Viktora Ivančića je “jedna od najboljih knjiga o hrvatskom nacionalizmu i rehabilitaciji NDH, tako da su ovi Gruhonjićevi mrzitelji promašili cio fudbal. Ili su ipak pogodili, s obzirom da su četnici i ustaše onomad bili vjerni saveznici, pod komandom nacističkog gazde, pa ne vidim razlog da i njihovi današnji duhovni potomci uzajamno ne sarađuju, to su ipak dvije strane iste krvave kame”.

Što bi pjesma rekla: “ustaše i četnici, zajedno ste bježali!” 

The rest is history: uslijedile su prijetnje smrću preko kanalizacionih otvora na društvenim mrežama. Haranga od strane notornog Vulina, onog Jovanova, nekakvih ko fol studentskih predstavnika sa liste za poslanike Ruske stranke i saradnika evropskog fašističkog šljama koji su me tužili Etičkoj komisiji Filozofskog fakulteta, zatim različitih antonića i njihovih kloniranih putinovskih botova, da bi sve kulminiralo ispisivanjem grafita na ulazu u našu zgradu, drugi put u tri godine, kojim se poziva na moje ubistvo.

Za ovih nekoliko dana dobio sam valjda hiljade prijetnji smrću i ogavnih šovinističkih uvreda. Kao i Ani Lalić, objavili su i moj broj mobilnog telefona i neprestano zovu, pišu, vrijeđaju, prijete…

Ali, sam istovremeno dobio najvažniju stvar: podršku sa svih strana ovog našeg “regiona” i diljem meridijana. Dobio sam podršku kolega sa Odseka za medijske studije, Mreže akademske solidarnosti (MASA) i najvrjedniju od svih: podršku mojih studenata. Nemoguće je riječima opisati koliko mi to znači i koliko mi je to pomoglo da se ne slomim. Isto kao što je nemoguće riječima opisati koliko sam bijesan jer su sada ti divni mladi ljudi, koji su svoju podršku meni potpisali svojim imenima i prezimenima, na meti slične harange ovih Vučićevih zlih botova.

Pa dobro: Pucajte, mi i dalje držimo čas! Djecu nam nećete proganjati!

Ja sam Dinko Gruhonjić.

A vi, što biste da nas koljete, zar se ne prepoznajete? Pa vi ste Dinko Šakić!

(autor je profesor na Odseku za medijske studije Filozofskog fakulteta u Novom Sadu, programski direktor NDNV-a i novinar agencije Beta)